Слике страница
PDF
ePub

znade zagrebačkoga biskupa kao svoga metropolitu, dašto odrekavši se pećkoga patrijara. Taj unijatski vladika bi po tom proglašen od strane nadvojvode Ferdinanda u Gracu vladikom za sve grčko-istočne u opsegu tadanje hrvatske i slavonske Krajine. No većina Srba slabo se odazva toj odredbi, jer oni ostadoše preko svojih kalugjera i nadalje u tijesnoj svezi s pećkim patrijarom. Tako je bilo sve do velike seobe pećkoga patrijara Arsenija Crnojevića (1690.), kojom se prekinuše sveze izmedju onih Srba, što bijahu turski podanici, i onih u vladanju Habsburgovaca, dapače Turci dokinu 1766. srpsku pećku patrijaršiju i podvrgnu je grčkoj carigradskoj (vasilenskoj), a tako je još i danas s Herceg-Bosnom i onim dijelom srpske zemlje (naime Starom Srbijom i sjevernom Macedonijom), što je pod Turcima. Patrijar Arsenije Crnojević provede odmah prvu crkvenu organizaciju doseljenih Srba u kršćanskoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Sada bude za Hrvatsku osnovana karlovačka episkopija, koja bi doskora (1713.) podijeljena na dvije: karlovačku i kostajničku. Za prvu episkopiju bijaše iznajprije sijelo manastir Gomirje (kod Ogulina), a od 1721. Pla š ki, dok su vladike druge episkopije sjedjeli najprije u manastiru Ko mogovini (nedaleko Kostajnice), a onda u Kostajnici. God. 1771. bude kostajnička episkopija skinuta, a za cijelu hrvatsku Krajinu (karlovački generalat) uredjena kao jedina karlovačka, kako je i danas, sa sijelom u Plaškom, dok su varaždinski generalat i banska (civilna) Hrvatska pripale episkopiji, kojoj je sijelo bilo u Pakracu, a opstojala Dr. F. pl. Šišis: Hrvatska povjest.

11

je još od god. 1705. (kao danas što je). Metropoliti (patrijaru) bi dodijeljena srijemska episkopija sa prvim sijelom u manastiru Krušedolu, a od 1719. dalje u Karlovcima, kako je i danas. God. 1751. dobije karlovački metropolita naslov ,,srpskoga patrijara", te bi podjedno postavljen crkvenom glavom nad cijelim klerom i narodom grčko-istočnoga zakona i srpske narodnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj. Prihodi patrijarovi bili su veoma znatni, naročito od kad mu je dan spahiluk Dalj, a birao ga je sabor sastavljen od klera i laika. Izbor bijaše slobodan te nije trebalo vladareve potvrde. Svećenstvo se obrazovalo u manastirima, a samo neki vrsniji mladići slali su se u Rusiju.1

[ocr errors]

1 U spomenicima XVI., XVII. i XVIII. vijeka navode se iz Bosne doseljeni Srbi redovito pod imenom V la si (gens Valachorum, das walachische Volk). Do toga naziva došlo je ovako. Kako znamo, u prvom početku (od VII. do XI. vijeka) Vlah" znači čovjeka romanskoga podrijetla, no kako su se Vlasi ponajradije bavili stočarstvom, a kasnije i ratarstvom, to su tada (od XII. do XVI. vijeka) stali uopće s v e stočare i ratare, pa konačno s ve seljake nazivati Vlasima. Ovo vrijedi u prvom redu za Bosnu i Hercegovinu, kako nam to dokazuju sredovječne isprave, a i dubrovački pisci, naročito Marin Držić, koji u svojim pastirskim komedijama susjedne hercegovačke seljake nazivlje Vlasima. (Gl. „Stanac“ i ,Tirena".) Dapače u Dalmaciji još se i danas u tom značenju ta riječ učuvala. Vuk Karadžić kaže u svom „,Rječniku“: „U Damaciji gradjani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje koje mu drago vjere“. U Bosni opet još i danas Muhamedovci zovu Vlahom svakoga kršćana (i katolika i grčko-istočnjaka), a naročito

[ocr errors]

Kako vidjesmo, početkom XVII. vijeka uze se medju pripadnicima crkve grčko-istočne širiti u n i j a s Rimom, naročito radom biskupa zagrebačkih, pa tako se zgodi, da je vladika marčanski prešao s mnogo naokolnoga naroda na uniju. No ostali se krajevi ne pridružiše tomu pokretu osim Žu mberka (oko 1770.). Iz Marče bi kasnije (1777.) prenesena unijatska biskupija u Križevcc, gdje je i danas.

Na čelu uprave, sudstva i vojske, dakle stožer ustava i samostalnosti državne, jeste i u to doba hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, od god. 1596. seljaka. Iz svega se toga jasno vidi, da Vlah znači koliko i seljak, a kako su doseljeni pripadnici crkve grčko-istočne od reda bili i seljaci, to je Vlah stalo još i značiti doseljenoga seljačkoga pripadnika crk ve grčko-istočne. Drugo je pi

tanje, koje su narodnosti Vlasi, jer nam riječ sama toga ne kaže.

Medjutim za razjašnjenje toga pitanja imamo na službu više historijtkih spomenika. Kako je već spomenuto, Vlasi se doseljavaju isključivo iz turske Bosne i Hercegovine. God. 1532. izdao je Slovenac Benedikt Kuripešić putopis svoj preko Bosne u Carigrad. On piše, kako je u kraljevini Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimo-katoličke vjere, a tima je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi ih zovemo Cig a n i (Zigen) ili martolozi. Ovi dolaze i z S medereva i Beograda, a vjere s u Pavla (t. j. grčko-istočni) Treći su narod pravi Turci...“ (Rad jugoslav. akad. vol. 56. pg. 162, 164.) God. 1537. idući Kacijaner na vojnu u Slavoniju kaže u svom izvještaju, kako su se on i njegovi časnici ponadali, da će ondje (t. j. u današnjoj Slavoniji) dobro proći, jer,,es sey ein voll Land, die Rätzen

S v.

*

dalje redovito po jedan, a prije toga kadikad po dva, naime jedan za vojničke, a drugi za civilne poslove. Sve do pod kraj XVIII. stoljeća ban ne bijaše nikomu drugomu podložan, već ravno kralju, otale mu i pridjev „prorex“. Bana i u ovo doba predlaže hrvatski sabor, i to tako, da odabere nekoliko uglednijih ličnosti, te onda zamoli kralja, da jednoga izmedju njih imenuje banom. Još god. 1736. kaže naš sabor za ovo predlaganje, da je to,,prastari običaj, koji se doslije održao", a god. 1791., kad je priznao ugarsko namjesničko vijeće kao zajedničko, zaključuje: pošto se stari običaj predlaganja werden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen (Zem. arkiv u Ljubljani). God. 1538. radilo se o tom, da se u Žumberku nasele neki došljaci iz Bosne, pa tom prilikom izdade im 5. sept. Ferdinand I. povelju, u kojoj ih na više mjesta nazivlje „Serviani seu Rasciani". (Lopašić: Spom. kraj. I, 5.) Seoba se obavila u oktobru iste godine 1538. te o njoj izvijesti Nikola Jurišić kralja Ferdinanda (22. okt.) ovako: „In dieser stundt schreibt mir herr Petter Kegleuitsch bann, mitsambt anndern crabatisch grauen, wie sy mit gluckh ankhumen sein vnd die Sirfen welcher ain grosse antzahl ist, mit iren weib, khindt vnd viech heruberbracht“ (u tajnom bečkom arkivu Hungarica october 1538.) Na to dojavi kralj Ferdinand 6. nov. banu Petru Kegleviću ovo:,,Accepimus ex literis tum nobilis Nicolai Jurischitz baronis in Guns etc. tum aliorum etiam se in hoc, quod capitanei et wayuode Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo Zrbschy vocant, cum eorum subditis et adherentibus..." (Hung. november 1538.) God. 1572. izdao je dr. Wolfgang Lanz u Amsterdamu jednu kartu Ugarske i susjednih zemalja; u njoj se sav kraj od Valpova i Djakova na istok zove Rascia. Tako i na karti od 1596. (Czörnig: Ethnographie II, 161.). Kalugjer Pavle Alepski izjavio je god. 1654., da doseljeni grčko-istočnjaci oko Marče kraj

bana zametnuo, zatražit će se na slijedećem saboru, da se opet obnovi. Prava banova bila su i sada ,,de iure" kao i prije, ali su se sve to više umanjivala. Već za Maksimilijana prestalo je pravo banovo sankcionirati zaključke sabora i počeo običaj, da ban mora kralju prijavljivati sazov sabora. Konačno je god. 1790. konom utvrdjeno, da ban može sazivati sabor samo ,,8 prethodnom dozvolom Njegovoga Veličanstva". Znaci banske časti bijahu zastava kao simbol vojvodske časti, koju mu je darovao sabor kod nastupanja, onda že zlo kao simbol sudbene i

Za

Čazme govore ,,serbskim jazikom". (Slavjanskija Izvjestija 1906, 270.) Oko god. 1660. napisao je zagrebački biskup Petar Petretić, koji se mnogo trudio oko unijaćenja, o doseljenim Vlasima čitavu raspravu, te medju ostalim kaže: „Valachi sive Rasciani, vel ut verius dicam Serviani, nam ex regno Serviae prodierunt" (Kukuljević Arkiv IX, 320-321.). Zagrebački kanonik Krčelić opet u svojoj hrv. historiji za doseljene Vlahe piše: „,Hi Vlahos, Vlachos vocant, hi vero Rascianos aut Serblos, quidam Albanenses, Bosnenses". (Not. praelim., izd. 1770., pg. 342.) God. 1772. napisao je jedan lički grčko- istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako: Pitanje: Ko si ti? Odgov. Ja jesam čelovjek, Sr bin Hristijanin“. Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu iliti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi". (Izvornik kod mene.) Iz svega ovoga jasno slijedi, da doseljene Vlahe u XVII. i XVIII vijeku nitko nije smatrao pravoslavnim Hrvatima, a niti oni sami sebe, nego Srbima (Racima), čemu je konačno najbolji svjedok dijalekt i tip njihov, različan od autohtonog hrvatskog življa. Slavonske i srijemske Srbe, doseljene god. 1690. i 1737., uvijek su pod tim imenom i drugi zvali i oni sami sebe.

« ПретходнаНастави »