Слике страница
PDF

I ta k o se po č e t k o m 1527. i Hrvati ra z d i j e l e u d v a t a b o r a.

U prvi kraj svakako su bolje stajale stvari po kralja Ivana, ne samo, što ga je v e ć i d i o Magjara i Hrvata smatrao svojim kraljem, nego i stoga, što ga priznaše vladarom papa, Francuska, Poljska i Venecija, dapače neki mu, kao Franjo I. kralj francuski, obećaše i pomoć protiv Ferdinanda ; kod toga bio mu je kod stranih dvorova poslanikom najprije senjski biskup F r a n j o J o ž e f i ć, dobar prijatelj Krste Frankapana, a kasnije Šibenčanin I v a n S t a t i l i ć (Statileo), erdeljski biskup, te Poljak J e r o l i m L. a s k i. Na Turke i pomoć njihovu u taj čas kralj Ivan nije pomišljao, dapače on je odlučno zabacivao takovu pomisao nekih svojih doglavnika.

Napredovanje kralja Ivana prinuka Ferdinanda na odlučan korak. Znajući za nespremnost i nemarnost Ivanovu, provali iznenada s izvrsnom njemačkom i češkom vojskom u augustu 1527. u Ugarsku ; glavni gradovi Budim i Stolni Biograd budu lako i brzo osvojeni, dapače sam kralj Ivan kod Tokaja potučen, što ga prisili na uzmak najprije u Erdelj, a onda iza ponovnih poraza na bijeg u Poljsku. Istodobno uze ban Krsto Frankapan vojevati za svoga kralja u Slavoniji, ali onoga dana, kad je Ivan bio potučen kod Tokaja, pogibe on kod podsade grada Varaždina (27. sept.). Poraz tokajski i smrt Krstova znatno oslabiše zapoljsku stranku u Ugarskoj i Slavoniji, tako da se Fer

“ Odatle su i sva njegova biskupska imenovanja potvrdjena.

[ocr errors]

dinand mogao nesmetano u nedjelju 3. novembra
svečano okruniti krunom sv. Stjepana za ugar. hrv.
kralja, pošto je jedini onodobni čuvar njezin, erdeljski
vojvoda Petar Perényi, ostavivši kralja Ivana,
prešao zajedno s krunom na njegovu stranu ; kru-
nisanje obavio je i opet Stjepan Podmaniczky, bis-
kup njitranski, koji je takodjer ostavio „narodnoga
kralja“ izgovarajući se, da je bio p r i s i 1 j e n od
oboružanih ljudi stupiti u njegovu stranku.
Ovim se gradjanskim ratom najbolje okoristiše
Turci, a to s tim lakše, što od one na Cetinu pri-
godom izbora obećane pomoćne vojske Ferdinandove
nije bilo ništa. Hrvati odmah uočiše pogibiju, pa
stoga poruče Ferdinandu sa svoga ponovnoga sa-
bora na Cetinu dne 27. aprila 1527., neka bi održao
svoju riječ, jer im je on jedina nada. „Prije su nas
pomagali (kažu oni) i papa i Mlečani, a i drugih
smo, prijatelja imali. Аli otkad vas izabrasmo za
kralja, svi nas ostaviše“. No poruka ova ostade
bezuspješna, pa tako Turci zauzeše koncem marta
Оbrovac na Zrmanji, u aprilu važnu Udbinu, a ko-
načno početkom 1528. Ја јce i Banjaluku, te pro-
vališe s jedne strane do Senja, a s druge do Klisa.
Sa da pa d e Li k a s Krba v o m (bez pri-
morja) u vlast tursku, č i m e b i sve za
i z medju s j e v e r n e i južne Hrvatske
prekinuta. Samo Kli s na jugu, koji je branio
Petar Kružić, kapetan senjski, S e n j na sjeveru
i B i h a ć na istoku održaše se kao glavne straže.
Uspjesi Ferdinandovi prisiliše kralja Ivana,
da je stao sklapati veza sa svim dušmanima kuće
Наbsburške, a u prvom redu sa sultanom Sulej-

[ocr errors]

manom. Iz Poljske pošalje u Carigrad kao svoga poslanika Poljaka Jerolima Laskija, koji je pomoću Mlečanina Ludovika Grittija i nastojanjem francuskoga kralja Franje I. znao predobiti portu za svoga gospodara, tako da se ljeti 1529. Sulejman odazvao pozivu Ivanovu, te drugi puta ušao s golemom vojskom u Ugarsku. Sada se vrati kralj Ivan u svoju državu i dočeka sultana na mohačkom polju, gdje mu se pokloni (18. augusta). Potom podje sultan u Budim i proglasi Ivana ugarskohrvatskim kraljem predavši mu u u p r a v u čitavu državu, od koje je zapravo držao samo istočni dio s Erdeljem, jer je zapad s Hrvatskom bio u rukama Ferdinandovim , dašto, kralj Ivan obvezao se kao turski vazal na godišnji danak (14. sept.). Time bi po 1 o ž e n t e m e 1j ti je s n i m s veza ma i z medju ne za d o v o lj nih u ga rs k ih v e l i kaša i o to man s k e p or te, što će odsada unaprijed vrijediti kao pravilo. Iz Budima krene sultan na Beč, podsjedne ga, no nakon odbijena juriša (14. okt.) napusti dalju podsadu. Istodobno bjesnio je i u Slavoniji gradjanski rat ; vodja Ivanove (narodne) stranke bijaše po smrti kneza Krste Frankapana novoimenovani hrv.-dalm. slav. ban Simun Erdödy, biskup zagrebački, a Ferdinandove (njemačke) stranke od njega imenovani banovi Franjo Batthyány slavonski i Ivan Kar| o v i ć hrv.-dalmatinski. Naročito su ljuto postradali od Ferdinandovih četa kaptol i stolna crkva u Zagrebu, jer se pronio glas, da je biskup Simun sklopio savez s Turcima. Konačno se kod Dišnika nedaleko Garešnice obje stranke izmire dne 8. oktobra 1530. zajamčivši medjusobni mir i sjegurnost posjeda. Time se dovrši grad j a n s k i rat, da pa č e b r z o po tom ne s t a de i s t r a n k e Ivan ove u Slavoniji, jer joj članovi zazirući od kraljevih sveza sa sultanom priznaše Ferdinanda svojim gospodarom. Меdjutim se kušalo izmiriti oba kralja, no kako je Ivan, poduprt sultanom, tražio za sebe čitavu Ugarsku i Hrvatsku, pregovori se razbiju, a Sulejman povede ljeti 1532. t r e ću voj mu na Ugarsku s namjerom, da uzme Beč. Ali naum njegov spriječi Nikola Juriš i ć“ zadržavši Turke pod Kisegom, inače neznatnim gradićem nedaleko Szombathelya u željeznoj županiji. Podsadu započe dne 6. augusta veliki vezir Ibrahim, jer se Jurišić ne htjede predati sa svojom malom posadom (oko 700 momaka) sastavljenom od Magjara i Hrvata. Kad se nakon dvadeset i dva dana pokazaše svi turski juriši kao uzaludni, upusti se veliki vezir u sultanovo ime s Nikolom u pregovore. Na ličnom sastanku u Ibrahimovu čadoru ugovoriše besprimjerni slučaju svjetskoj povijesti: f i n g i ran u pred a ju. Jurišić je naime dozvolio nekim Turcima, da su na najvišem tornju gradskom istakli turski barjak, a po tom krene sva vojska sa sultanom na čelu natrag u Carigrad, kao bajagi da je osvojila Kiseg i tako spasla čast svoga oružja (30. aug.). Ali sultan nije natrag krenuo istim putom, već je ponajprije pustošeći i robeći zašao duboko u 1. Rodjen oko 1490. (u Senju ili Zadru?), umro u Štajersku sve do Graca (12. sept.), pa se prešavši Muru zaputio do Maribora, a onda ušao desnom obalom Drave u kraljevstvo Hrvatsko kod Vinice (23. sept.). Odavle pošao je pored Varaždina do |Rasinje, gdje se vojska turska podijelila na dva dijela: sultan podje preko Koprivnice i Virovitice Podravinom, a veliki vezir preko Križevaca i Čazme Posavinom ; u Beogradu sastaše se oba odjeljenja (12. okt.) krcata bogatim plijenom i nebrojenim robljem. To je j e d i n i p u ta što je je da n s ult a n 1 i č n o, na čelu voj s k e p r o š а о Нr v a t s k o m, izuzevši dašto Srijem i istočne slavonske strane. Medjutim skupi Ferdinand pomoću brata svoga cara Karla V. kod Beča oko 100.000 vojske, s kojom po odlasku sultanovu ne poduze nikakih vojnih operacija, već se ponovno odluči pokušati, ne bi li kako sklopio mir sa sultanom i kraljem Ivanom. No dobri se izgledi iza kratkotrajnoga primirja sklopljena ljeti 1533. s Turcima i duljega pregovaranja s kraljem Ivanom opet razbiju, mašto Turci provale s jedne strane u današnju Slavoniju, gdje osvoje ljeti 1536. Požegu, a s druge u Hrvatsku na tvrdi Klis, koji im se predade 12. marta 1537. ; tom prigodom pogibe branitelj njegov Petar Kružić. S Klis o m pa de č i ta v a ju ž na Hrvatska (danas Dalmacija do Neretve) o si m m l e t a č k ih p r i morskih g r a d o v a u tu r s k e r u k e. Раd Požege osobito se bolno dojmio Hrvata, pa stoga ih je dosta bilo, a naročito medju nižim plemstvom, koji su javno govorili, da im je sve jedno, tko im je kralj, Ferdinand ili Ivan, te da će

decembru 1543. u Beču, a pokopan bi u Kisegu u crkvi sv.

Jakova. »k

« ПретходнаНастави »