Слике страница
PDF

upravne vlasti." Nakon imenovanja trebalo je svaki puta, da bude svečano instaliran. Držeći u desnici žezlo, a u ljevici zastavu, te stojeći na uzvišenom mjestu, obično u crkvi sv. Marka u Zagrebu, novi je ban pred stališima polagao prisegu, koju mu je čitao kraljevski povjerenik ; prije te prisege Hrvati nijesu htjeli da imenovana bana priznadu zakonitim. Sve do god. 1756. bijaše običaj, da je sabor votirao novomu banu dar u ime zemlje, ali od onda to prestade. Poslije instalacije ban bi sebi sam imenovao b a n o v ca (vice-banus), koji je takodjer polagao saboru hrvatskomu prisegu. Banovac mogao je biti samo domaći sin i plemić, a nipošto stranac, makar i imao posjeda u Hrvatskoj. Redovito je to bio župan zagrebački ili križevački, no kad budu 1756. hrvatske županije preudešene prema ugarskim, stalo se to zapuštati. Banovac je bio sasvim i isključivo ovisan od bana, te se nakon banova odstupa ili smrti takodjer morao odreći svoje časti. Cesto se zgadjalo, a naročito u XVIII. vijeku, da nije bilo bana, već samo od kralja imenovani za m j e n i k b a n s k e ča s t i (locumtenens). Težak udarac bi zadan banskoj časti god. 1779. dokinućem kraljevskoga vijeća, a najteži god. 1790., kad bi Hrvatska podredjena ugarskomu namjesničkomu vijeću. Sabor kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije sazivao je u početku ovoga doba samo ban, a kako vidjesmo, malo po malo prešlo je to pravo na kralja, koji je banu dozvolio saziv („ex edicto domini regis“). U sabor dolaze u to doba svi prelati i velikaši, koje ban mora posebnim pozivnicama pozvati („per litteras banales“), dok se niže plemstvo pozivalo po županijama. Otsutni magnati i udovice magnata, koje nijesu dolazile, dali su se zastupati po zamjenicima, kao što je to bilo i u Ugarskoj ; ovi zamjenici imali su u saboru posebno mjesto. Od god. 1608. slali su i kr. slob. gr. a d o v i svoje poslanike u sabor, a od god. 1776. dolazio je u hrvatski sabor i sam riječki gubernator. Sabor se nije sastajao na jednom stalnom mjestu, nego izmjenice u Zagrebu, Varaždinu, dapače god. 1737. na rijeci Glini. Sabor, kojemu je vazda predsijedao ban, zove se hrvatski stanak i s p r a v i š ć e, a u latinskim službenim spisima „regni c on ventu s“, „d i et a“ i „g e n e r a li s r e g n i congregat i o“, dakle baš onako kao i ugarski. Kasnije prozvaše Ugri svoj sabor „com i t i a“, no Нrvati ostadoše kod svoga naziva. Svi su članovi sabora redovito zajedno sjedili u jednoj skupštini, samo god. 1621. i 1709. vijećali su magnati i prelati za sebe, a niže plemstvo opet za sebe, no to je bilo iznimno. Sabor hrvatski odlučivao je o novačenju i uredjenju vojske sve do Josipa II., a osim toga raspravljaše o porezu i daćama, što su tekli u zemaljsku blagajnu, o obrani i upravi kraljevstva, i to, kako sam kaže god. 1706. „neodvisno od ugarskih zakona i statuta“. Za k o n e (artikuli) stvorene na saboru potvrdjivao je kralj. Ali i mimo sabora i bez njegove privole bi mnogo toga uvedeno u Hrvatskoj u to doba. Tako je kraljevskom naredbom mimo sabora uvedeno na mjesničko vijeće, pa urbarski zakon Marije Terezije i preinaka u Vojnoj Krajini, Tome slabljenju saborske vlasti bijahu kadikad krivi i stališi sami. God. 1685. promijeniše oni način uprave državne time, što su zaključili, da za slučaj, ako se sabor ne bi mogao sastati, pošto se plemstvo nalazilo na bojištu, može ban, odnosno njegov zakoniti zamjenik biskup zagrebački, sa šestoricom svjetovnjaka i duhovnika odrediti ono, što drži potrebnim ; tu šestoricu imao je samo ban pravo imenovati. Tako nastaše banske konfer e n cije, koje su imale tek upravnu vlast, a ne i zakonodavnu ; no već 1701. budu dokinute. Podloženjem Hrvatske ugarskomu namjesničkomu vijeću (1779.) i saborskim zaključcima 1790./1. bi nezavisnosti hrvatskoga sabora zadan upravo smrtni udarac. Za obavljanje poslova kod samoga kralja držali su Hrvati u Beču svoga stalnoga dvor s k o ga a g e n t a (agens aulicus), koji je imao nastojati oko uspješnoga rješavanja saborskih zaključaka, što ih je kralj imao potvrditi. Osim toga poslužio bi se sabor i svečanim, poslanstvom (legatio regni), koje bi izabrao iz svoje sredine, tako god. 1712. kad se nosila na potvrdu pragmatička sankcija. Važan član sabora bijaše „p r o to n o tar i u s r e g n i“, koga je sabor birao, a ban potvrdjivao. Njegovo je zvanje bilo da čuva pečat kraljevstva i banov (otale „sigillorum conservator“) i ključeve arkiva, gdje su se spremala „privilegia regni“. Kad bi ban umro ili se zahvalio na časti, onda je protonotar imao javno njegov pečat prelomiti, da se ne uzmognu krivotvoriti isprave. Pored toga bijaše protonotar na saboru bilježnik, te nijedan saborski zapisnik nije bio ovjerovljen bez njegova potpisa. Konačno bijaše protonotar i važna sudbena ličnost, jer je u odsutnosti banovoj p r e d s je da o b a n s k o mu su d u, od kojega se moglo jedino još apelirati na kralja i dvorski sud. Uz njega ima i jedan od sabora birani ,,v i c en o t a r i u s“, rjedje dva. Kako je već bilo spomenuto, u srednjem vijeku (i to nekako od prve polovice XV. vijeka) samo je Slavonija slala poslanike svoje na ugarski sabor (n u n c i i ili o r a t o r e s regni Sclavoniae), dok Hrvatska nikad. Kad se polovicom XVI. stoljeća združiše oba sabora u je da n, onda je dakako i taj sjedinjeni sabor redovito šiljao svoje nuncije na ugarski sabor („solemnes oratores“ zovu se god. 1577.). Koliko ih je bilo u starije doba, ne može se iz spisa vidjeti, što dokazuje, da je sabor hrvatski mogao poslati na ugarski sabor, koliko je htio poslanika, pošto su oni imali samo zastupati sabor hrvatski, koji ih je i plaćao. Kasnije polazila su redovito samo dva poslanika u ugarski sabor, gdje im bijaše odredjeno časno mjesto ne medju ugarskim zastupnicima, nego u p r o č e lju desno uz saborskoga predsjednika (personala) ; tako je bilo sve do god. 1848. Ovi su poslanici dobivali od hrvatskoga sabora točne u p u t e (instrukcije), kako da govore i šta da traže na obranu hrvatskih prava. Od god. 1625. polazio je i u ugarsku magnatsku kuću po jedan hrvatski zastupnik, dok su se biskupi hrvatski i ban već prije smatrali članovima njezinim. Na ugarskom saboru i to u gornjoj ili donjoj kući, raspravljalo se ovako. Najprije izneseni su i pretresani točku po točku k r a 1 j e v s k i p r i j e dI o z i , ako je štogod bilo, što se ticalo Hrvatske, onda su naši nunciji to primili ili odbili. Poslije kraljevskih prijedloga iznijeli su ugarski stališi svoje prijedloge i gravamina, koje je kralj prihvatio ili nije. Konačno stavili su hrvatski poslanici u ime kraljevstva Hrvatskoga na usta svoga p r o ton o t a r a, koji je pratio nuncije na sabor, s v o je prijedloge i gravamina, a kralj ih je onda primio ili zabacio. Sam o o n a j za k o n s t v o r e n n a za j e d n i č k o m s a b o r u, na k o j i su p r is t a l i h r v a t s k i po s l a n i c i, v r i j e d i o je i za Hrv a t s k u. Kasnije se ugarski sabor razdijelio na č e t i r i c i r k u l a, prema teritorijalnom razdijeljenju Ugarske : s ove i s one strane Dunava, s ove i s one strane Tise. Zastupnici ovih županija (isključivši zastupnike gradova i kaptola) sastajali bi se u pred-sjednice (kao danas saborski klub o vi), a što su tude zaključili, bilo je i u saboru prihvaćeno. Hrv a t i n i je su s p a d a l i n i u k o j i o d o v a č e t i r i c i r k u 1 a. U žup a n i js k o m uredjenju nastade u to doba znatna promjena, jer je bitno preuredjeno prema ugarskomu kalupu (1756.). Na čelu svakoj županiji stajaše v e l i k i žup a n (supremus comes) imenovan od kralja, a pripadaše po činu svome medju velikaše kraljevstva. Poslove županijske rukovodio je podžupan (kasnije redovito d v a) s ostalim činovništvom, koje je bilo

i oba ova znaka (zastava i mač) još se i danas mogu vidjeti na grobu bana Tome Erdödyja u lijevoj ladji stolne crkve (umro u januaru 1624.).

[graphic]
« ПретходнаНастави »