Слике страница
PDF
ePub

od Knina do Skradina za vrijeme turske prevlasti. God. 1726. doseliše se neke arbanaške porodice iz skadarske okolice u mjesto Arbanasi (Borgo Erizzo) kod Zadra.

Uprava dalmatinska bila je u rukama nekolicine mletačkih činovnika, kojima bijaše na čelu providur (proveditore generale), koji se od tri do tri godine mijenjao. Za ovom se službom natjecalo mletačko plemstvo, jer je bila časna i unosna. Providur je vladao poput nezavisna vladara, imajući dvor u Zadru, sjajnu tjelesnu stražu i odijelo nalik na duždevo; kad bi ga dalmatinski seljaci sretali, padali bi iz počitanja pred njime na koljena. Vlast mu je bila neograničena, a podjedno bijaše on posljednja instancija za sud, financije, vojsku, dapače i crkvu.

Dalmacija je bila razdijeljena na okružja (distretto), kojima bijaše na čelu od providura imenovani k nez (conte). Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i kamerlingo za financijalne. Inače bješe mletačko činovništvo malobrojno i tako slabo plaćeno, da je bilo prisiljeno od sabranoga poreza i inih javnih daća uzimati na štetu mletačke republike. Tako je kancelar imao na godinu 60 for., a trošio oko 4.000 for. Medjutim porezi nijesu bili preveliki, jer republika gospodarica nije htjela, da raspiruje nezadovoljstva u teško stečenoj Dalmaciji. Plaćali su ih isključivo seljaci, jer su plemići i gradjani bili oprošteni ne samo svakoga poreza, nego i svih daća.

Svaka gradska općina imala je i posebni svoj statut, tako da u tom nema jedinstvenosti u

Dalmaciji; isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Upravu općinsku podijelišc plemići i gradjani, koji su se skupljali na s k u pštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslovima. U nekim općinama sastajali su se isključivo plemići na skupštine, a u nekim imali su i gradjani svoje posebne skupštine. Civilne i kriminalne poslove sudio je knez gradski (općinski), a policajne obavljali su veliki i mali sudci.

Seljaci sastajali bi se u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim potrebama. Inače je bio svakomu selu na čelu za civilne i vojničke poslove glavar zvan haram baša.

Za vrijeme mira činili su seljaci neke čete, a zvali su se panduri; dužnost im je bila paziti na granici na gibanje Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Inače su mletački podanici u Dalmaciji stvarali regimente zvane „,Schiavoni", koje isključivo sačinjavahu dobrovoljci; one su dosegle do 60.000 momaka. Isto su tako Hrvati primorci i otočani služili po mletačkim ladjama kao mornari.

Talijanski jezik gospodovao je samo u gradovima, dajući im sasvim talijanski tip, a inače je sve bilo hrvatski.

Trgovina je bila sva u rukama mletačkim, tako da se osim vina sva roba, koja se izvozila iz Dalmacije, morala najprije dovažati u Veneciju, a tek onda dalje; isto tako morala je Dalmacija sve svoje potrebe nabavljati iz Venecije. Valjanih cesta nije bilo kroz cijelo mletačko vladanje, Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

12

a isto tako nije mletačka vlada nikakih škola podizala, dapače ona je u tom smetala i istomu kleru, kad je htio toj narodnoj potrebi da pomogne.

Kler bijaše vrlo brojan, a pripadao je dvjema nadbiskupijama zadarskoj i spljetskoj, podijeljen medju deset biskupija, od kojih su neke bile vrlo malene, kao osorska, pod kojom su bile četiri župe sa ukupno 6.000 duša. Pored svjetskoga klera ističu se još požrtvovni i u narodu osobito ugledni franjevci s brojnim manastirima, naročito na otočiću Visovcu u rijeci Krki, pa u Kninu i Sinju.

S turskim vladanjem naselilo se u Dalmaciji i grčko-istočnih Srba, koji bjehu u to doba podvrgnuti dabro-bosanskomu mitropoliti u Sarajevu. Ali kad Mlečani proširiše vlast svoju, onda oni podlože i pripadnike grčko-istočne crkve onamošnjim katoličkim biskupima, koji su i njihove parohije službeno pregledavali, svećenike njihove redili i namještavali. U to doba pripadnici grčko-istočne crkve polaze katoličke crkve, a i katolički ih svećenici sahranjivahu. Tek polovicom XVIII. vijeka bi im dozvoljeno sagraditi po koju crkvu po svomu obredu. Pored svega ipak se održa nekako manastir Arangjelovac na Krki, središte Srba u sjevernoj Dalmaciji i episkopija u Kotoru u južnoj. Na teritoriju republike dubrovačke uopće nestade sasvim pripadnika crkve grčko-istočne.

Tako je ostalo sve do pada mletačke republike; tek za francuske vlade i baštinice njezine austrijanske, budu uredjeni crkveni odnosi pripadnika crkve grčko-istočne u Dalmaciji.

DODATAK.

Izvori i literatura historije hrvatske od najstarijih dana do godine 1868.1

A. Općenita djela.

Prvi je napisao sustavnu historiju hrvatsku zagrebački kanonik Juraj barun Rattkay od Velikoga Tabora (* 1612 † 1666) i to pod naslovom banorum reg.

,,Memoria regum e t

norum Dalmatiae, Croatiae et Slavonia e, inchoata ab origine sua et usque ad praesentem annum 1652. deducta“, izišla u Beču iste godine 1652. To je djelo osnovano za čitavo starije doba na veoma nepouzdanim podacima, tekar za doba Rattkayevo ima i danas vrijednosti. Pored sve te nekritičnosti ipak je to važno, što je ono prožeto čisto hrvatskim duhom.

Mnogo je bolje djelo, što ga je napisao Trogiranin Ivan Lucić (Lucius) (* 1609 † 1679) pod naslovom: „De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex", te štampom izdao u Amsterdamu god. 1666. Djelo Lucićevo ide od najstarijih dana do god. 1420., to jest do onoga vremena, kad je Hrvatska izgubila Dalmaciju. Lucić

1 Ostatak dodan je trećem u dijelu ove historije 8 ekonomičkih razloga.

*

je pravo reći utemeljitelj (otac) hrvatske historiografije, što više, današnja nauka naša poglavito počiva na njegovim rezultatima (naročito što se tiče doba narodne dinastije), te mu nije bog zna kako daleko utekla. Razlog tome je to, što je Lucić sabrao u svojem djelu sve isprave, do kojih je mogao doći i sve stare pisce, dakle izvore prve ruke, te se isključivo njima služio. Tim nam je spasao mnogo spomenika od sigurne propasti. Djelo odiše više duhom mletačkim, nego li hrvatskim.

Dalji historik naš jeste kanonik zagrebački Baltazar Adam Krčelić (* 1715 † 1778) koji je štampao i izdao u Zagrebu 1770. djelo,,De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavonia e notitiae praeliminares". Ovo djelo ide samo do god. 1564., naime do smrti kralja Ferdinanda I. Pisac nije tako kritičan kao Lucić, premda se i on služio gradjom iz arkiva zagrebačkih, ali je tim tendencijozniji, jer ide za tim da opravda centralizaciju od strane bečkoga dvora, u čijoj je plaći i bio.

Mnogo je važnije i temeljitije djelo, što ga je napisao Zagrebčanin bivši ježovita Josip Mikoczi (* 1734. † 1800.) pod naslovom:,,Otiorum Croatiae" u Budimu 1806. Ono raspravlja isključivo doba narodne dinastije na osnovu svega tada poznatoga materijala, te spada medju najvrsnija djela starije hrvatske historiografije.

U ilirsko doba napisao je u četiri sveske vrlo slabo djelo župnik Ivan Šve ar:,,Ogledalo Iliriuma“ štampano u Zagrebu 1839 do 1842. Prve tri sveske obradjuju staru povijest do god. 1114., to

cr

a

« ПретходнаНастави »