Слике страница
PDF
ePub

se prikloniti onomu, koji će ih u istinu pomagati.1 Nakon gubitka Klisa, dašto, bijaše raspoloženje još mnogo gore, a samo faktički poslana pomoć pod komandom generala Ivana Kazianera primiri duhove. Sada se uze raditi o tom, da se Slavonija natrag osvoji. I odista, kad se nakon raznih neprilika skupilo do augusta 1537. kod Koprivnice oko 24.000 momaka, započe vojna. Ali vojsku ovu u brzo većma smanjiše neprekidne kiše, a još više teška oskudica hrane, nego li turske vojne operacije. U općoj smutnji i neredu stiže Kazianer prolazeći pokraj Osijeka, Erduta i Djakova do Gorjana, gdje mu bude vojska gotovo do posljednjega momka uništena, dok je on sam S nekoliko odličnijih časnika još u oči katastrofe noću od 9. na 10. oktobra kukavički utekao. Gorjanskim se pora z om utvrdila vlast turska u da na š njoj Slavoniji.?

Neuspjela vojna Kazianerova osobito uzbuni duhove u Hrvatskoj, pa stoga obeća Ferdinand Hrvatima, da će slijedeće godine 1538. poduzeti novu vojnu u zajednici s bratom carem Karlom V. Osim toga odredi Nikolu Jurišića generalom svojih pomoćnih četa u Hrvatskoj mjesto Kazianera, a pošto

1 Tako javlja 12. aug. 1536. iz Križevaca general Ivan Kazianer Ferdinandu (ap. Fraknoi: Mon. comit. I, 635.).

2 Radi svoga kukavičluka bude Ka zia ner pozvan u Beč pred sud i utamničen, no 31. jan. 1538. umače. Nakon poduljega lutanja dobježa u Kostajnicu Nikoli Zrinskomu, te ga stade nagovarati, da s njime predje Turcima. Radi toga dade ga Nikola privolom Ferdinandovom dne 27. okt. 1538. kod stola za ručkom po svojim slugama ubiti, a glavu njegovu pošalje u Beč.

još od god. 1531., naime od smrti Ivana Karlovića, nije bilo bana, imenova hrv. dalm. slav. banovima Petra Keglevića (1537.-1542.) i Tomu Náda s dyja (1537.-1540.). Novi banovi budu instalirani 6. jan. 1538. na saboru u Križevcima, a onda se uzeše ozbiljno baviti oko pitanja zemaljske obrane. Na istom saboru bude slijedećih dana zaključeno, da svaki hrvatski plemić bez iznimke ima od trideset svojih kmetskih kuća naoružati po jednoga momka i njega o svom trošku uzdržavati kroz godinu dana na Krajini, a kad provali Turčin u zemlju, onda je obvezan lično poći u boj, i to s petinom svojih kmetova, a u velikoj nuždi dapače sa svima (insurekcija). Osim toga uzdržavat će Hrvatska iz zemaljskih sredstava u svrhu redovite obrane 300 plaćenika vojničkih (200 pješaka i 100 konjanika), a provale turske imadu se danju javljati gruvanjem iz mužara, noću pako još i paljenjem velike vatre po visovima. Konačno bje zaključeno obzirom na prehranu vojske, da će plemstvo od svakih dvadeset kmetskih kuća dati po jedna kola hrane, a uz to još će i desetinu svojih prihoda odpremiti u krajiške gradove.

Spremajući se na turski rat, Ferdinand uvidje, da je prvi uvjet sigurnijeg uspjeha mir s kraljem Ivanom, što mu izrijekom i naglasi sabor hrvatski, pa tako ga i vidimo, gdje je stao ozbiljno o tom raditi. No ujedno zaželi se i kralj Ivan mira. On se naime naumi oženiti Izabelom, kćerkom poljskoga kralja Žigmunda I.', a taj mu je opet ne htjede dati, ako ga

1 Od druge žene Bone Sforza; prva je žena bila Ivanova sestra Barbara.

Ferdinand ne prizna kraljem. I tako bi konačno sklopljen mir dne 24. februara 1538. u Velikom Varadinu. Glavne točke njegove jesu: Karlo V. i Ferdinand priznaju Ivana za kralja, te ga uzimaju za brata; Ivan dobiva Erdelj, Ferdinand Hrvatsku i Slavoniju, a od Ugarske pridržaje svaki ono, što ima, dok po smrti Ivanovoj prelazi država njegova u vlast Ferdinandovu; rodi li se Ivanu sin, oženit će ga jednom habsburžkom princesom, te će s ukupnim zapoljskim porodičnim imanjem dobiti naslov ,,hercega špiškoga“ (Szepes, Zips); uglavljenje mira ostaje tako dugo tajna, dok to car Karlo hoće, a za slučaj turske navale imadu oba brata pomoći Ivanu.

Godinu dana potom ispuni se teško dočekana želja Ivanova ; koncem februara 1539. okruni ostrogonski nadbiskup Pavao Várday dvadesetgodišnju Izabelu u Stolnom Biogradu ugarsko-hrvatskom kraljicom, a onda se dne 2. marta s njome vjenča i nastani u kraljevskom dvoru u Budimu. Ali koliko god je ženidba ova usrećila kralja Ivana, toliko je opet ozlojedila Ferdinanda, jer se bojao, da bi mu se mogao roditi suparnik, u čijem će interesu Ivan zabaciti veliko-varadinski ugovor. Da tome predusretné, odluči se Ferdinand Ivana omraziti sultanu Sulejmanu, i to tako, da mu je po posebnom poslaniku prokazao pomenuti tajni mir. Istodobno plane u Erdelju poradi velikih nameta opasna buna. našto kralj Ivan ostavi Budim, no na putu pade mu kap, što ga prisili, da je legao u krevet u mjestu Szászsebes (Mühlbach). U toj žalosti razveseli ga vijest, da mu je žena Izabela rodila 7. jula 1540. u Budimu sina. Ipak osjećajući kraj svoj, pozove

k sebi glavne svoje savjetnike, medju njima i Hrvata fra Gjuru Utiše nié a, te im stavi na srce, da nipošto ne uzmu Ferdinanda za kralja, nego da izaberu njegova sina i da se stave pod zakrilje sultanovo ; skrbnicima svome sinu, koga krstiše I va no m Žigmundo m, i svojoj ženi odredi fra Gjuru i rodjaka svoga Srbina Petra Petrovića. Malo potom izdahne kralj Ivan dne 18. jula ; tijelo mu preniješe u Stolni Biograd, gdje bi 24. septembra sahranjeno kraljevskim sjajem. Kralj Ivan bijaše čovjek dobra srca, ali inače duševni i karakterni slabić bez vladalačkog talenta. Kako vidjesmo, njegove su stvari u početku mnogo bolje stajale od Ferdinandovih, ne samo zato, što je uza nj bila većina Magjara i Hrvata, nego još i s toga, što mu je na raspolaganju bila prilična vojska, veliko bogatstvo i sklonost gotovo čitave Evrope. Ni u nutarnjoj politici ne bijaše bolji. „Već prema slabosti svojoj

kaže savremenik njegov, naš Vrančić, - sada bi ovoga, a sada onoga velikaša protežirao, čime je dašto, postizavao samo to, da je sebi na vrat nakopao pravo reći svu silu gospodara, koje je sam odgojio u neposlušnosti, davši im oružje u ruke, da se mogu opirati svakoj stegi“. Uza sve to narod ga je i niže plemstvo vrlo voljelo,

1 Gjuro Utiše nié (nipošto ne Utješenović), po materi obično zvan Martinuzzi, rodio se oko god. 1482. u Kamičcu na Krki (blizu Šibenika). Od god. 1490. bijaše paž na dvoru hercega Ivaniša Korvina, a po njegovoj smrti paž kod knezova Zapoljskih, baštinika Ivaniševih. Potom ode u red pavlinski (,,bijeli fratri“), te postade god. 1534. biskup velikovaradinski. Kralju Ivanu Zapoljskomu bijaše kroz sve vrijeme odan i vjeran.

a napokon ne smijemo ni to zaboraviti, da je kralj Ivan podrijetlom bio Hrvat, dapače na dvoru su ga zvali „Slavenom“. 1

Smrću kralja Ivana ostade Ferdinand doduše jedinim okrunjenim ugarsko-hrvatskim kraljem, no vlasti svoje nije mogao proširiti, kako se nadao, jer je fra Gjuro Utišenić odmah stao izvršavati volju pokojnoga kralja. Prvo mu je bilo, da je uz bogate darove javio smrt i zadnju želju Ivanovu sultanu u Carigrad po posebnom poslanstvu, i to po kancelaru Stjepanu Verböczyju i Ivanu Eszékyju, biskupu pečujskom. Sulejman primi izvještaj obojice poslanika do znanja te odgovori, da prepušta mladom kraljeviću svu Ugarsku s Erdeljem uz godišnji danak od 50.000 dukata. Kad malo potom stiže u Carigrad Ferdinandov poslanik s molbom, da bi mu sultan podijelio svu Ugarsku s Erdeljem u leno, baciše ga u tamnicu. Istodobno ode fra Gjuro Utišenić s drugovima svojima u Budim kraljici Izabeli i dade mladoga Ivana Žigmunda koncem septembra (odmah po

1 Tajnik njegov Gjorgje Srijemac (Georgius Syrmiensis) pripovijeda u svojoj „Epistola de perdicione regni Hungarorum“ (Mon. Hung. Hist. Scriptores Vol. I. Pest 1857. pg. 152.-153.), kako je za posta 1527. jednom prilikom kod večere kralj Ivan_kazao, da je podrijetlom Šlaven Bošnjak iz sela Zapolja (,,quoniam nacione esset Sclauorum Bosn en. de villa Zapulia“), i sam mu je nadbiskup ostrogonski Pavao V á r d a y tom prilikom dobacio : „Vere tua maiestas est ex genere Sclauorum“. Daščo, kralj Ivan bijaše već sasvim pomagjaren, onako, kako su to svojedobno bili Ivan nyády i sin mu kralj Matijaš I. Korvin, podrijetlom Rumunji.

a

Hu

« ПретходнаНастави »