Слике страница
PDF
[ocr errors]

Маg j a r a i Hrvata. S ovim je centralističkim težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531.— 1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.—1554.). Perdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. Оn bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik, velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade, jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bijaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu, što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju. Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi, iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književnost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga, tko bi k njemu došao, no v o j s k o v o d j a n i je ni kak i bio, što se za ono burno doba osobito neugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih podanika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali najteži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin М а Кs i milijan, koga Magjari i Hrvati okruniše svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku, Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama, malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habsburgovaca; F e r d in a n d Tirol i prednje zemlje na Rajni u Njemačkoj, a Karl o Stajersku, Korušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.

[blocks in formation]

Ferdinand IV. Leopold I. + 1654 (1657.–1705.) Josip I. Karlo III.

[ocr errors]

Marija Terezija (1740.-1780.) muž : Franjo Lotarinški (+ 1765.)

Josip II. Leopold II.
(1780.-1790.) utopivo.
Franjo I.
(1792.–1835.)
Ferdinand V. Karlo Franjo
(1835.-1848.) i 1878. ši

| Franjo Josip I.

[merged small][merged small][ocr errors][ocr errors]

s druge. Dašto, to su posljedice Ferdinandove politike ,, zajedničkih interesa“ u tužno doba turske prevlasti za silnoga Sulejmana. im zasjede prijesto, pokuša novi vladar, ne bi li se kako izmirio s Ivanom Žigmundom Zapoljskim, no pošto se knez erdeljski nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova, brzo se razbiše pregovori, dapače oni bijahu povodom novomu tu r s k o mu ratu, koji je samo olakšalo onodobno tursko shvaćanje, prema kojemu je smrću Ferdinandovom utrnulo tek god. 1562. utanačeno primirje s njime. Medjutim bijaše starac Sulejman u prvi kraj skloniji miru, pa je s toga i poslao naglas o Ferdinandovoj smrti njegovom sinu svečano poslanstvo, da kondolira, ali kako već dvije godine ne bijaše isplaćen danak od 30.000 dukata, a velikaši su ugarski i hrvatski, naročito Nikola Zrinski, željeli rat za oslobodjenje izgubljenih dijelova domovine, bio je u glavnom položaj veoma neizvjestan. Tome ne pomože ni to, što je bečko dvorsko ratno vijeće zaključilo prigodom nastupa Maksimilijanova uzdržati na svaki način mir i sabrati novaca za isplatu zaostala obroka, jer je to sve osujetio nenadanim i objesnim istupom svojim mladi erdeljski knez. Prekinuvši naime pregovore s Maksimilijanom, Ivan Žigmund Zapoljski uzme osvajati neke sjeverno-ugarske gradove u porječju gornje Tise, što је Маksimilijana prisililo, da je poslao u Ugarsku vojsku pod generalom Lazarom Schwendijem, a taj ih preotme natrag. To je Ivan Žigmundi htio :

on se sada obrati u Carigrad za pomoć i tako se sijedi зе

« ПретходнаНастави »