Слике страница
PDF
ePub

i to ne samo kao nagradu za svoja viteška djela, nego i kao odštetu za dužnu mu plaću u iznosu od 40.000 for. Kralj Ferdinand naime nije mu mogao plaćati „bansku četu“ od 400 konjanika, pa tako ju je morao u zdržavati sam Nikola Zrinski o svom trošku. Odrekavši se banske časti postade 1561. ka petanom sigetskim, dok je banom postao Petar Erdödy (1557.—1567.).

Premda je Ferdinand dobro znao, da su Ceška, Ugarska i Hrvatska s austrijskim nasljednim zemljama njegovim stupile jedino u

personalnu uniju, ipak je jednako težio, kako bi sve te zemlje centralizovao i tako s vremenom od personalne unije učinio realnu. Koristeći se jadnim prilikama za neprekidnih turskih ratova, pokuša ponajprije parlamentarizmom. Ferdinand naime zatraži od svake kraljevine i zemlje, da mu pošalje neke izabrane zastupnike, koji će raspravljati o poslovima zajedničkoga interesa, no ta mu se namisao ipak izjalovi, jer ni Ugri ni Hrvati ne htjedoše vijećati o svojim poslovima izvan svoje zemlje. Opazivši to, uvede Ferdinand uspješno neke centralne urede na svom bečkom dvoru; to bijahu dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrath), tajno vijeće (Geheimrath), dvorska kancela rija (Hofkanzlei) i dvorska komora (IIofkammer). Ovi su uredi, sastavljeni poglavito od Nijemaca, stavljali kralju predloge, naročito glede vojničkih i financijalnih posala, te su s vremenom do biv ali sve to veće zna menovanje i vlast veliko nezadovoljstvo

n a

וב

Ma gjar a i Hrvata. S ovim je centralističkim težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531.--1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.-1554.).

Ferdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. On bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik, velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade; jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bijaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu, što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju. Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi, iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književnost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga, tko bi k njemu došao, no vojskovodja nije nikaki bio, što se za ono burno doba osobito neugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih podanika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali najteži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin Maksimilijan, koga Magjari i Hrvati okruniše svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku, Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama, malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habsburgovaca; Ferdinand Tirol i prednje zemlje na Rajni u Njemačkoj, a Karlo Štajersku, Korušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

RODOSLOVLJE HABSBURGOVACA.

Ferdinand I.

(1527.--1564.) Maksimilijan

Karlo Štajerski (1564.–1576.)

† 1590. Rudolf

Matija II.

Ferdinand II.
(1576.–1608.)
(1608.—1619.) (1619.-1637.)

|
Ferdinand III.

(1637.-1657.)
Ferdinand IV. Leopold I.
† 1654

(1657.–1705.)
Josip I. Karlo III.
(1705.-1711.) (1711.-1740.)

Marija Terezija

(1740-1780.) muž: Franjo Lotarinški († 1765.)

Josip II. Leopold II. (1780.-1790.) (1790.–1792.)

1. Franjo I.

(1792.-1835.) Ferdinand V. Karlo Franjo (1835.-1848.) † 1878.

Franjo Josip I.

co

II.

Siget, seljačka buna i Vojna Krajina.

(1564.1579.)

Maksimilijan (1564.–1576.) stupio je na prijesto po smrti očevoj kao potpuno zreo muž; tada mu je bilo trideset i sedam godina (rodj. 1527.) I Hrvati i Magjari i Nijemci pozdraviše ga velikim veseljem, puni pouzdanja, da će njihovim željama udovoljiti. Znalo se naime za nj, da je vjerski toler antan, šta više, još kao nasljednik prijestolja bijaše osobito odan protestantizmu, pa je i novcem podupirao jugoslavensku propagandu Ungnadovu,' a pored toga smatrali su ga i dobrim upravnikom i vojvodo m. Ali svi se prevariše u njemu : Maksimilijan ostade kao vladar iz političkih razloga vjeran crkvi katoličkoj, u upravnim pak poslovima slušao je Nijemce poput svoga oca, dok kao vojvoda nije uopće ništa vrijedio. Treba izrijekom naglasiti, da mu je osobito za zoran bio ustav ugarsko-hrvatski, dapače jednom je zgodom obećao stališima njemačkoga carstva, da će tobože u ime odštete za podupiranje njihovo protiv Turaka Ugarsku i Hrvatsku združiti s Njemačkom ! Za njegov a vlada nja za poče bor b a izmedju krune i njenih centralističko-a psolutističkih težnja s jedne strane, a naroda -- stališa -hrvatskih i uga rskih

za štitu

usta v a njihova

n a

[ocr errors]

1 Gl. o tom u glavi ,, Unutarnje prilike od 1526.—1790.“ ove knjige.

s druge. Dašto, to su posljedice Ferdinandove politike ,, zajedničkih interesa“ u tužno doba turske prevlasti za silnoga Sulejmana.

Čim zasjede prijesto, pokuša novi vladar, ne bi li se kako izmirio s Ivanom Žigmundom Zapoljskim, no pošto se knez erdeljski nikako ne htjede odreći ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova, brzo se ra zbiše pregovori, dapače oni bijahu povodom novomutursko mu r at u, koji je samo olakšalo onodobno tursko shvaćanje, prema kojemu je smrću Ferdinandovom utrnulo tek god. 1562. utanačeno primirje s njime. Medjutim bijaše starac Sulejman u prvi kraj skloniji miru, pa je s toga i poslao na glas o Ferdinandovoj smrti njegovom sinu svečano poslanstvo, da kondolira, ali kako već dvije godine ne bijaše isplaćen danak od 30.000 dukata, a velikaši su ugarski i hrvatski, naročito Nikola Zrinski, željeli rat za oslobodjenje izgubljenih dijelova domovine, bio je u glavnom položaj veoma nei zvjestan. Tome ne pomože ni to, što je bečko dvorsko ratno vijeće zaključilo prigodom nastupa Maksimilijanova u zdržati na svaki način mir i sabrati novaca za isplatu zaostala obroka, jer je to sve osujetio nenadanim i objesnim istupom svojim mladi erdeljski knez.

Prekinuvši naime pregovore s Maksimilijanom, Ivan Žigmund Zapoljski uzme osvajati neke sjeverno-ugarske gradove u porječju gornje Tise, što je Maksimilijana prisililo, da je poslao u Ugarsku vojsku pod generalom La zarom Schwendijem, a taj ih preotme natrag. To je Ivan Žigmund i htio : on se sada obrati u Carigrad za pomoć i tako se sijedi

« ПретходнаНастави »