Слике страница
PDF

potom, još iste ove godine 1559. za loži Teufenbach svoj dio za 6.000 for. Báthoryju, a onda osim njemu još i podbanu Ambrozu Gregorijancu i ženi svojoj Uršuli za ukupno drugih 9, 133 for. Četiri godine iza toga (1563.) umre Teufenbach i ostavi pored udovice Uršule još i četiri kćeri, od kojih bijaše jedna, Marta, u čas smrti očeve zaručena s podbanovim sinom Stjepkom Gregorijancem. Medjutim uvuče se već naredne godine 1564. u ovo vlastelinstvo muž Jelene Zrinske, kćeri sigetskoga Nikole, F r a n j o Tahi, kraljevski savjetnik, vrhovni meštar konjušnik i kapetan kaniških konjanika, k up i v š i bez znanja i privole Uršule Meknitzer i njenih kćeri polovicu posjeda susjedgradsko-stubičkoga od Andrije Báthoryja za 44.000 for. dok mu je za drugih 6.000 for. isti Báthory predao u zalog drugu svoju polovicu istoga vlastelinstva. U posjed kupljena dobra uveo je Tahija zagrebački kaptol po svom kanoniku Gjuri Svesvetičkom i kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom, ali protiv svih pravila potajno noću, tako da su Uršula i ostali interesenti tek naknadno saznali za gotov čin. Kad se to pročulo, stade opća graja, jer je Tahi bio poznat kao siledžija, oholica, lakomac za tudjim imetkom i ženama, a podjedno započe i parnica. Uršula Meknitzer i njezine kćeri protestovaše protiv p r o da je kao nezakonite i nikako ne htjedoše dozvoliti, da se imanje dijeli; osim toga još je ona s Ambrozom Gregorijancem uložila prosvjed protiv Tahija s pozivom na njihove za 1 o g e (9.133 for.) na drugu polovicu imanja još od god. 1559. Tahi pako stao je tražiti na osnovu svoga kupljenoga založnoga prava č it a v posjed susjedgradskostubičkoga vlastelinstva. Ali Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, poznavajući velike i jake koneksije Tahove (ban Petar Erdödy bijaše mu zet), ne zadovoljiše se samo parnicom, već navališe s 800 susjedgradskih i stubičkih seljaka, upotrijebivši odsutnost Tahija, na proljeće 1565. na Susjedgrad i odanle protjeraše obitelj njegovu i namještenike njegove. Na taj glas isposlova Tahi kod kralja Maksimilijana nalog, da Uršula i njene kćeri imadu ostaviti Susjedgrad, ali se energična udovica tome ne htjede pokoriti. Potom dobije ban Petar Erdödy nalog, da je odanle silom makne. I odista ban se zaputi s Franjom Tahijem na 2. jula 1565. s dvjesta momaka i tri topa na Susjedgrad, no bude od Uršulinih rodjaka, naročito podbana Ambroza Gregorijanca i 3.000 seljaka do nogu potučen, dapače topovi i sve mu oružje zaplijenjeno. Kad se poradi toga stao kralj prijetiti Uršuli, popusti ona, te dobrovoljno predade polovicu imanja Tahomu, a drugu polovicu kralju, u čije ime upravljaše provizor Stjepan Grdak. Sada se uze Tahi nemilice osvećivati seljacima, koji su bili na strani Uršulinoj, te ih užasno mučiti i ubijati, a da mu se nikako nije moglo doskočiti. Tek kad je umro dne 26. aprila 1567. ban Petar Erdödy, a njegovim nasljednicima biše imenovani u septembru iste godine biskup zagrebački Gjuro Draš k o v i ć za civilne, a F r a n j o F r a n k a pan SI u nj s k i za vojničke poslove, moglo se pomišljati na uspjeh. Skoro potom bi izaslana komisija, koja presluša 508 svjedoka; Tahijevih grijehova i zločina sabrala se čitava knjiga. Uza sve to ostade Tahi nekažnjen, šta više, Uršula Meknitzer i zetovi joj budu stavljeni pod optužbu, jer su se god. 1565. oprli banu, a 1569. izradi Tahi, da mu je kraljevska komora dala u zakup drugu polovicu susjedgradsko-stubičkoga vlastelinstva za 4.500 for. godišnje zakupnine. Sa da je Tah i po s t a o potpun i gospodar u cije 1 o m v l a s t e l i n s t v u, i progonio upravo nevjerojatnom okrutnošću jadne seljake kao prijatelje „stare gospode.“ Videći Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, da se parnicom ne će pomoći, a znajući, da su seljaci neizmjerno ogorčeni na Tahija, odluče se, da će ga protjerati pomoću seljaka iz Susjedgrada i Stubice. I zbilja seljaci se 1571. pobune, no pojedinački. Ipak se gospoda poplaše, pa

stoga izaberu na saboru u Zagrebu (2. juna 1572.)

dva poslanika, Šimuna Keglevića i Ivana Barzeja, da mole kralja, neka kazni buntov ne se 1 j a ke u vlastelinstvu susjedgradsko-stubičkom. No protiv toga digne se na slijedećem saboru (11. aug. 1572.) sam Tahi, ističući, da će on kao gospodar znati s a m k a z ni t i buntovnike i da ne treba kraljevske pomoći. Napokon stiže koncem 1572. odluka kraljeva, da se ima polovica imanja predati Uršuli i njenim kćerima. Kad se Tahi tome opre, provali Stjepko Gregorijanec na čelu buntovne seljačke čete na Susjedgrad i nastani se ondje silom uz Tahija, koji mu se ne uzmože oprijeti. Kad su se tako Uršula i njene kćeri opet domogle svoga posjeda, prepuste seljake groznoj osveti Tahijevoj. Seljaci pak bijahu kroz sve to vrijeme smutnja i suviše ogorčeni, a da bi se mogli primiriti. I tako plane početkom 1573. s elj a č k a b u n a. Pored direktnoga povoda seljačke bune, naime susjedgradske parnice, ima još nekih razloga, što su ozlovoljavali seljake. Ne pre k i d n i turski rat o v i zahtijevahu velikih žrtava od plemstva, a te je zapravo morao plaćati seljak (kmet.); nadalje su plemići uzimali od svake seljačke kuće po jednoga momka u rat, dok su gotovo svi morali u smislu saborskoga zaključka raditi oko popravaka i utvrdjivanja gradova. Kako se s kmetovima postupalo, najbolje nam kazuje nadbiskup ostrogonski, Sibenčanin A n t u n Vr a n č i ć, kad je kralju pisao povodom hrvatske seljačke bune, da u Hrvatskoj gosp o d a r i bol je i pošteni je po s t u pa ju s mar v o m, nego li sa s v o j i m k me to v i ma." Kmet je naime morao najprije gospodsku zemlju obraditi, a onda tek svoju, što ju je imao ne kao vlasništvo, nego tek prehrane radi. Od toga mršava prihoda morao je plaćati državi porez, danak gospodi, a desetinu crkvi. Dakako kad je jadnik udovoljio ovim svojim dužnostima, često nije njemu i brojnoj obitelji njegovoj ostalo ništa ; otale velika bijeda i teško nezadovoljstvo. Razumije se, kao nigdje u savremenoj Еvropi, tako nije ni hrvatski seljak imao nikakih političkih prava. * U pismu od 23. februara 1573. d. d. Požun: „ Quo

niam apudnos pecora melius et honestius habentura suis dominis, quam hoc genus subditorum“. S t a r i n e VII. 270. * Iskaz Ivana S v r a č a iz Pušće 25. febr. 1573. „Ist auch geredt worden, wo Sie die herrn v b e r w unden h e t t e n, so wollten Sie zu Agram a i n k h а уs se r 1 i c h e s t e l I a u fr i c h t e n, die gefell Zinss vnd Steuer se 1 b s t a i n for d e r n vnnd die Gra n i c zen se 1 b s t v e r s o r g e n. Dann die herrn fragen vmb die Graniczen nichts.“ (Star i n e VII., 274.)

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »