Слике страница
PDF
ePub

za

pogibe u boju. Potom Turci popale i poharaju sav kraj sve do Metlike na Kupi. Ovaj se poraz nemilo kosnu kralja Maksimilijana, ali prije, nego li je štogod uzmogao uraditi, umre (12. okt. 1576.), a naslijedi ga stariji sin Rudolf još 25. septembra 1572. okrunjen za ugarsko hrvatskoga kralja.

Kad je Rudolf (1576.-1608.) naslijedio oca svoga, onda se katolici i protestanti veoma brinuše za budućnost ovih država, kojima je vladao, a u prvom su redu predvidjali vjerskih neprilika, I odista, sve su te zebnje bile opravdane, jer se Rudolf, sin katolikinje Marije Španjolske, od dvanaeste do devetnaeste godine uzgajao privolom očevom na španjolskom dvoru pod nadzorom njegova rodjaka kralja Filipa II. Od prirode bijaše sumnjičiv i melankoličan, lijen i željan naslada. Pod nadzorom Filipovim i naputkom španjolskih ježovita ove su se rdjave strane u njemu još i većma razvile : on postade u neku ruku učenjak, no inače muž, koji niti je bio sposoban za vladanje, niti za svijet. Brzo po svom nastupu povuče se u praški dvor na Hračane (1583.), gdje uredi sjajne vrtove i zbirke dragulja, slika i inih umjetnina (vrijednih do 17 milijuna talira). Ovdje se zanimaše astronomijom, astrologijom, alkimijom, slikarstvom, urarstvom i raznim drugim onodobnim umjetnim obrtima, a osim toga još je rado zalazio u svoje staje diveći se krasnim konjima, a volio se družiti s raznim ženskinjama koje bi ga najviše za tjedan dana mogle osvojiti. Dvadeset godina izražavao je želju, da se oženi, pa su mu poradi toga opisivali sve evropske princese, dapače on se znao upustiti i u zaručne

pregovore, ali na ženidbu samu nikad se nije mogao odlučiti, što više, kad je čuo, da se koja od onih princesa, na koje je sam pomišljao, udala, onda bi ga

uhvatila bijesna srdžba. Prema valjanim ljudma bijaše pun sumnje, naročito prema svojoj braći i rodjacima, a sklon samo puzavcima i raznim drugim nevrijednim individuima. Tako se zgodi, da je na propast svojih naroda slušao savjete raznih doklaćenih Španjolaca, dok su dvorske dveri bile zatvorene Magjarima i Hrvatima. Njegovo duševno stanje bivalo je sve bolesnije, dok napokon sasvim ne potamni. Bolest se njegova najjasnije izražavala u njegovom izlišnom strahu : bojeći se, da ga tkogod ne ubije, šetao bi po tamnim hodnicima, a misu bi slušao iza gvozdenih rešetki, a sve zato, jer je tobože u zvijezdama čitao taku sudbinu. Ipak su rdjave strane Rudolfove za Češku urodile dobrim plodom : u Češkoj se razvilo staklarstvo, a na dvoru nadjoše moćnu zaštitu valjani astronomi kao Kepler i Tycho de Brahe.

Dok je Rudolf po zvijezdama gonetao svoju sudbinu, spala je Hrvatska za njegova vladanja na najniže grane obuhvatajući mali kus z emlie izmedju m o ra,

kranjsko-š tajerske granice, Drave i Gjurgjevca, pa Ča z me i Save nešto niže Siska, onda Kupe i Kapele planine. Poradi obrane ovoga dijela zemlje osnovan bi god. 1579. po stricu Rudolfovom, nadvojvodi štajerskom Karlu, kojemu je potpuno prepustio Hrvatsku, grad Karlov a c, a s njime bi uredjena i Vojna Krajina.

Neprekidne i nenadane najezde Turaka iz bosanskoga pašaluka ne samo u Hrvatsku i Slavoniju, nego daleko u nasljedne austrijske zemlje, kao Istru, Korušku, Štajersku i Kranjsku prinudiše Hrvate i njihove susjede, da urede duž granice stalnu vojsku smještenu po raznim kraljevskim i gospodskim gradovima. Ovu su vojsku pored kralja imali o svom trošku izdržavati vlasnici pojedinih gradova sami (knezovi Krbavski, Blagajski, Zrinski i Frankapani), no radi propasti i nesigurnosti imanja njihovih, te s time skopčane nestašice novca, oni toga nijesu mogli činiti, dapače nevolja se samo još povećala, kad je narod hrvatski stao jatomice bježati i seliti iz krajeva budi Turcima pokorenih, budi pograničnih. Znamo, da se Ferdinand još kao austrijski nadvojvoda, a za života kralja Ludovika II. starao oko obrane hrvatske krajine, jer je znao, da tako brani i svoje zemlje, dapače kranjski su stališi izrijekom izjavili još god. 1519., da je bolje braniti se od Turaka u tudjoj zemlji nego li u svojoj. Skrb se Ferdinandova poveća izborom njegovim za hrvatskoga kralja, kojom se prigodom obvezao na uzdržavanje oveće vojske u svrhu obrane kraljevine Hrvatske. Iz kraljeve obveze i brige nutar njoa ustrijskih stališa razvi se Vojna Krajina. Medjutim u prvi mah još nije bilo krajine kao posebnoga teritorija, nego samo krajiških vojnika, sastavljenih djelomično od hrvatskih velikaških četa, onda plaćenika i Ferdinandovih austrijanskih podanika ; ova su se vojnička odjelenja dijelila u kapetanije, koje su

[ocr errors]

uzdržavali poglavito štajerski, koruški, kranjski i istarski stališi, a zapovijedao im nutarnjo-austrijski general. Oko polovice XVI. vijeka stale su se razlikovati dvije Krajine : slavonska izmedju Drave i Kupe, sastavljena od kapetanije koprivničke, križevačke i ivanićke, te hrvatska izmedju Kupe i mora, koju su sačinjavale kapetanije hrastovička, ogulinska, bihaćka i senjska. No pravi život na Krajini zače tekar kad ju je kralj Rudolf 25. februara 1578. izručio svomu stricu, nadvojvodi štajerskom Karlu, te mu podčinio sve zapovjednike, dapače isti ban i hrvatski sabor morali su mu biti u vojničkim poslovima podvrgnuti. To je učinjeno na zahtjev sabora austrijskih zemalja, koji se sastao 1. januara 1578. u štajerskom Brucku, te medju ostalim raspravljao i o obrani hrvatskih gradova na Krajini, za koju su austrijski stališi dali i taj puta znatnih novčanih sredstava. Na glas o predaji Krajine nadvojvodi Karlu sastane se sabor hrvatski 15. jula iste godine. S obzirom na veliku nevolju Hrvati primiše ovo imenovanje do znanja, ali uz uvjet, da se nadvojvoda Karlo ima u svim važnijim poslovima sporazumjeti s banom i da inače „ničim ne okrnji prava kraljevstva hrvatskoga, koje je slobodno i samostalno, te se nekoč od svoje volje podvrglo ugarskim kraljevima.“ Uza sve to ipak bi banu oduzeta vrhovna komanda nad hrvatskom vojskom, našto banovi biskup Juraj Drašković i drug mu Gašpar Alapić polože časti svoje. Sada bi imenovan banom Štajerac Krsto Ung na d (1578.-1584.), koga ubrzo sve zamrzi.

[ocr errors][ocr errors]

Da opravda Rudolfovo riješenje i Hrvatima pokaže vrijednost njegovu, odluči se nadvojvoda Karlo povesti još iste godine 1578. u augustu rat na Turke i oteti im one hrvatske gradove, što su ih nedavno osvojili. Kao vrhovni zapovjednik bi odredjen kranjski nadkapetan Gjuro Khevenhüller, kojemu se pridruži i ban Ungnad. U svem se sastalo oko 10.000 vojske, te započe vojevanje. S dosta sreće osvoji Cazin, Zrin i Ostrovicu, ali kod Bužima naidje na odrješit otpor Ferhadpaše, koji brže bolje skupi do 30.000 momaka. Khevenhüller stade uzmicati, a Turci otmu natrag one gradove. Posljedica te sramotne vojne bila je, da se obrambena linija pomakla od Une na Kupu; jedini Bihać još stoji kao osamljen otok u moru turskom. Kad se 3. maja 1579. sastao u Zagrebu sabor, stvori stoga pod dojmom ovih tužnih prilika ovaj zaključak : ,,Poslije Boga svemogućega ide prva briga bana hrvatskoga, da ne propadne sasvim ovo nesrećno kraljevstvo i sve susjedne zemlje“. Podjedno se obrati na nadvojvodu Karla za pomoć, našto se on odluči, da će sagraditi jaku tvrdjavu na obranu Hrvatske. Izabran bi kut izmedju ušća Korane i Mrežnice u Kupu. Od grofova Zrinskih otkupi zemljište, koje je pripadalo go poštiji dubovačkoj, te započe 13. jula 1579. na devet stotina turskih glava graditi grad Karlovac, to središte hrvatske krajine (karlovački generalat), dok je središtem slavonske krajine bio Varaždin (varaždinski generalat). Tako se uze na hrvatskom zemljištu stvarati nov politički teritorijizuzet ispod banske vlastii sa bora.

« ПретходнаНастави »