Слике страница
PDF
ePub

III.

Kulminacija premoći Turske i peripetija.

(1579.-1606.)

Izgradnja Karlovca ipak nije Turke smetala, da ne provaljuju s jedne strane plijena radi sve do Turopolja, a s druge do Križevaca i Ivanića. Tome pak ban Krsto Ungnad nije mogao pomoći, pošto ga nitko nije htio kao tudjinca da sluša, dapače plemstvo se ne htjede njegovoj vojsci pridružiti. Uz to bijaše Krsto Ungnad još i nepošten siledžija, otimajući na nepravedan način imanja i posjede, a onda još i neobično ohol i bahat; tako je Zagrebčanima, s kojima bijaše u vječnoj svadji, običavao govoriti, da je njihov kralj. Kad se konačno protiv njega pobunila vlastita mu vojska, onda se koncem 1583. odreče banske časti.

Nasljednikom imenova mu kralj dvadeset i šest-godišnjega zeta Tomu Erdödyja (1584.—1595.), koji bi 8. aprila uz veliko oduševljenje svečano instaliran u hrvatskom saboru u Zagrebu. Potom stvori sabor zaključak, da ban ima sa svojom vojskom odmah poći na Kupu, te ondje utvrditi Brest, a onda još Koprivnicu, Križevce i Ivanić. Pošto je narod radi opće bijede i nevolje neprestano hrpimice selio iz Hrvatske, po čem je spala radna i porezna snaga,1 to se sabor obrati s molbom na nadvojvodu Karla Štajerskoga, da ga pomogne novcem i radnicima za

1 Sada god. 1584. bilo je u svemu 3.000 porta, a nekoć je sama križevačka županija brojila do 12.000 !

utvrdjenje gradova, jer pomažući Hrvatskoj i onako radi u korist Kranjske i Štajerske.

Malo potom provali veća turska četa iz Bosne u Hrvatsku, a onda u Kranjsku sve do Lj u blja ne paleći i robeći. Na taj glas sabere ban Tomo Erdödy dobivši u pomoć od karlovačkoga generala Josipa Turna do 1330 konjanika i 700 pješaka, te dočeka Turke na povratku u dolini Močila kod Slunja; bitka se zametnula 26. oktobra 1584., a Turci bjehu potpuno uništeni i sav im plijen otet, dok ih je do 2.000 poginulo. Koliko je pobjeda ova ohrabrila klonule Hrvate, vidi se po tome, što je naredne godine 1585. ban Toma Erdödy provalio u Bosnu i popalio Kostajnicu, a onda je ponovno pobio Turke kod Ivanića 6. decembra 1586. Sve ove radosne zgode stala su mutiti dva netom se zametnula zla karlovački generali, koji se ne htjedoše pokoravati banu, dapače oni sebi uzeše prisvajati prava, koja ih nijesu išla, naime zatvarati plemiće i silom im otimati posjede, onda njemačka soldateska, koja je više robila i krala oko Karlovca, nego li Turci, pošto nije uredno dobivala plaće iz Graca. Sabor se hrvatski poradi toga već sada tuži na kralja Rudolfa i nadvojvodu Karla, no bez uspjeha : Rudolf (kako znamo) nije mario, a Karlo je možda i mučke odobravao onaj postupak svojih ljudi. Skoro potom (7. jula 1590.) umre nadvojvoda, našto je krajiške poslove preuzeo sin njegov nadvojvoda Ferdina nd, docniji kralj.

a

Medjutim postade bosanskim pašom Hercegovac Hasan, čovjek osobito ratoborne ćudi te

lični prijatelj velikoga vezira Arbanasa Sina npaše i prvog sultanovog savjetnika Mostarca Derviš-age Bejezidagića. Budući da je općenito poznato bilo, da veliki vezir Sinan silom hoće da se zarati s Rudolfom, to mu je Hasan paša upravo bio najzgodnijim sredstvom za ,,casus belli", to jest, da se više ne produži još 1583. na osam godina sklopljeno primirje. No kad ga je miroljubivi sultan ipak 1590. produžio, provali Hasan paša na Sinanov poticaj u maju 1591. u Hrvatsku, upali Guščerovac kod Križevaca, onda Božjakovinu, Rakovec, Vrbovec i Sv. Jelenu, a za cijelo bi još i više toga bio poradio, da se brže bolje ne podigoše protiv njega ivanićki, križevački i koprivnički kapetani. Tjerajući Hasana, namjere se kod Gradca na njegove zadnje čete, te ih upravo unište, dok je paša srećno umakao u Bosnu. Za osvetu sabere sada ban Tomo Erdödy veću vojsku i podje u augustu 1591. pod bivši posjed svoje porodice, a sada turski grad Moslavinu. Iza kratke podsade predade se ona, našto je ban dade s temelja razoriti.

Navala banova bila je ono, što su Hasan paša i veliki vezir Sinan željeli, to jest povod, da su mogli pokazati sultanu, kako je Rudolf prekršio primirje, dakle dozvola za osvetni rat. Hasan otpremi stoga u Carigrad Rust a n-bega, koji zatraži dozvolu za odmazdu, našto sultan Murat III. konačno pristade na nagovor Sinanov. Sada provali Hasan paša prema Kupi i odluči do godine sagraditi tvrdjavu na utoku Petrinjčice u Kupu, Petrinju, a onda skrene na dobro utvrdjeni Sis a k, u kojem je zapovijedao zagrebački kanonik Nikola

Mikac s drugom kanonikom Stjepanom Kovačićem. Pošto mu se Sisak ne htjede na poziv predati, stade ga Hasan biti iz topova, no uvjerivši se brzo, da gradu ništa ne može, okani se podsade i vrati kući.

U tom se sastade od bana Tome Erdödyja za 5. januara 1592. sazvani hrvatski sabor, na kojem bi zaključeno, da se ima sabrati što veća vojska na obranu domovine i učiniti priprave za otpor protiv Hasana, kojega su potpuno sigurno očekivali za ovu godinu. I odista na proljeće digne Hasan paša vojsku svoju i podje prema Sisku, no ne udari na nj, već sastavivši preko Kupe most, udari (u aprilu 1592.) osnove gradu Petrinji; već za tri tjedna bila je tvrdjava gotova. Na glas o provali pašinoj, skupi ban Tomo Erdödy svoju vojsku, a pridružiše mu se karlovački general i ostali krajiški kapetani, dapače iz Kranjske stiže oko šest stotina konjanika u pomoć. S tom vojskom podje ban pod Brest (sučelice Petrinji), otkuda je motrio, kako se gradi novi grad. Navalio nije, jer je bio preslab, a i Nijemci nikako nijesu htjeli. Ove njemačke,,pomoćne čete" bijahu uopće više na teret, nego li na pomoć vječnim svojim vijećanjem i klimavim odlukama. Kad je Hasan 2. maja sagradio Petrinju, ostavi u njoj jaku posadu, kao i u susjednoj Hrastovici i Gori, te se vrati natrag s nakanom, da osvoji osamljeni Bihać na Uni. Po pašinom odlasku razišla se i kršćanska vojska kod Bresta ne opravivši ništa.

Hasan opkoli Bihać u prvoj polovici juna 1592. Grad sam bijaše pravo reći o tok u Uni, a imao

je u sebi 400 momaka posade, dijelom Hrvata, dijelom Nijemaca pod komandom Nijemca Krste Lamberga; ovu su posadu uzdržavali kranjski stališi. Iza osamdnevnoga udaranja iz topova predade se Lamberg deveti dan (18. juna) na zahtjev gradjana uz uvjet, da ih Hasan sve pusti žive kud hoće. Sjutradan (19. juna) udju Turci u Bihać, ali ne održaše riječi: od 5.000 kršćana sasjekoše njih do 2.000, a ostalo prodadu u roblje. Sam Lamberg s nešto vojske nekako se spasao. Tako propade posljednji bedem Hrvatske na jugu; obrambena linija ide sada od Ogulina kroz Karlovac prema Brestu i Sisku.

Poslije pada Bišća spremi se Hasan, da osvoji Sisak. Dok je još pod Bišćem boravio, složiše njegovi ljudi širok most na čamcima preko Kupe kod Bresta, tako da je moglo po njem uporedo jašiti šest konjanika. Sada se Hasan odluči najprije udariti na Brest. Ovdje se medjutim našao i Tomo Erdödy. Još prije, nego li je banu stigla čitava vojska, udari Hasan paša 19. jula poslije ručka na nj, te mu vojsku za dva sata raspudi na sve strane i zaplijeni podjedno sve topove, silu hrane i novaca. S ove pobjede pronese se slava Hasanova u Carigradu, dapače sam ga sultan odlikova dragocjenom sabljom i zlatom izvezenim svilenim odijelom. Nakon pobjede svoje Hasan spali Brest, te udari na Sisak, što ga je s neznatnom posadom osobito hrabro branio kanonik Mikac s dva druga, Blažom Jurakom i Matijom Fintićem. Podsada započe 23. jula, no grad se ipak održa što hrabrošću, što lukavošću

« ПретходнаНастави »