Слике страница
PDF
ePub

jednu od najjačih tvrdjava ugarskih, na Gjur (turski Janok), koja mu se nakon kratkotrajne kukavne obrane grofa Hardegga 29. septembra predade. Osvojivši još i Papu, stiže Sinan paša 4. oktobra 1594. pred Komoran, no kad stiže gradu znatna pomoć iz Češke i Moravske (do 20.000 momaka), morade veliki vezir podsadu napustiti (28. okt.)

[ocr errors]

Medjutim se nesrećno ratovalo i u Hrvatskoj, gdje se išlo s naše strane za tim, da se osvoji P etrinja. Prilična se vojska skupila pod zapovjedništvom one trojice sisačkih pobjednika, naime banom, Auerspergom i Eggenbergom, oko 10. augusta 1593. kod Bresta na Kupi, te stala odavle biti iz topova Petrinju. Ali još prije nego li je ma kaki znatniji uspjeh postignut, doletješe gradu u pomoć sa 40.000 momaka bosanski Mustafa paša i grčki beglerbeg Hasan. Sada predloži ban Toma Erdödy, da se vojska utabori u kutu izmedju ušća Kupe, Odre i Save, te tako zaštiti grad Sisak i zapriječi svaka turska navala; ali Nijemci i ovaj puta bijahu za svoju vječnu opreznu defenzivu i ,,povratak." Uslijed toga stade 16. augusta kršćanska vojska tolikom brzinom uzmicati, te su Turci mislili, da se radi o kakoj ratnoj varci. No kad vidješe, što se zgodi, onda okrenu (sastavivši prije most preko Kupe) na Sisak, té ga stanu podsjedati. U gradu bijaše tek oko stotinu vojnika s dva kanonika, Gašparom Grandjom i Andrijom Kovačićem, koji ne mogavši odoljeti većoj sili, slavno poginuše u na juriš osvojenom gradu (28. augusta). Tako bje ono proigrano, što je nedavno tako slavno obranjeno. Poslije pada Siska

provali pustošeći i harajući 10.000 Turaka sve do Zagreba i Božjakovine. Pad proslavljenoga Siska zaplaši i samoga kralja Rudolfa, pa stoga pošalje 5. septembra 1593. banu hrvatskomu, stališima i biskupu zagrebačkomu Gašparu Stankovačkomu pisma, u kojima ih zamoli, da bi nastojali što prije natrag osvojiti Sisak, te im u tu svrhu obeća znatnu pomoć. Vojska se stala doduše u oktobru kupiti, no za sada ipak nije ništa učinjeno.

i

[ocr errors]

Početkom 1594. imenova Rudolf glavnim zapovjednikom u Hrvatskoj nadvojvodu Ma k s imilijana, a u Ugarskoj nadvojvodu Matiju. Koliko je to i moglo biti od koristi po Hrvatsku, ipak Hrvati najprije zatraže od dvora garanciju, da se imenovanjem Maksimilijanovim ne misle okrnjiti banska prava, to jest, da nadvojvoda ma sporazumno raditi s banom, što im on i priznade. Po tom se 23. marta 1594. sastade hrvatski sabor, koji zaključi sveopći lični ustanak (insurekciju) hrvatskih velikaša, plemića i posjednika s njihovim kmetovima za budući rat, i to tako, da od deset dimova (fumi) daje svaki plemić po jednog, svaki kanonik zagrebački po jednog, a lepoglavski Pavlini četiri konjanika. Od gradova Zagreb pedeset pješaka mušketira, Varaždin dvjesta, Križevci sto i pedeset, Kopriv nica trideset, a Samobor četrdeset. I trgovci imali su dati po jednog konjanika od robe vrijedne do 500 for.

Poslije ovih zaključaka Hrvati pozovu nadvojvodu Maksimilijana u Hrvatsku, da započne vojnu, jer su samo u tom vidjeli su svoj spas. Konačno javi

*

nadvojvoda banu, da će doći 15. jula, a krajiškim zapovjednicima Eggenbergu, Grassweinu i Jurju Lenkoviću, karlovačkomu generalu (od 1593. do 1601.), poruči, da se spreme na podsadu Petrinje. Na taj glas pozove ban sav narod i plemstvo na oružje, no kad je sve spremno bilo, nije bilo nadvojvode. Po tom odu Hrvati sami 21. jula put Petrinje, te se ondje utabore; bilo je ukupno do 16.000 momaka. Složivši most preko Kupe na 24 ladje, što su ih u kolima sa sobom dovezli, uzeše podsjedati grad. To im je bilo tim lakše, što se glavna bosanska vojska u taj par nalazila na velikom ugarskom bojištu. U Petrinji bilo je sada tek malo Turaka, na čelu im Erdogli i Rustanbeg. Medjutim stiže 24. jula nadvojvoda Maksimilijan u Zagreb, a 27. jula dodje na bojište s 1000 konjanika. Borba pod Petrinjom potrajala je deset dana, napokon kad Rustan beg uvidje, da grada ne će održati, zapali ga i pobježe. Tako osvoje Hrvati 10. augusta Petrinju, dok je Lenković još 5. augusta zauzeo susjedne tvrdjave Goru i Hrastovicu. Pad Hrastovice i Petrinje bijaše od odsudne važnosti po Sisak već sjutradan 11. augusta ostave Turci Sisak, zapalivši ga prije bijega. Eto, tako započe slavno vojevanje Hrvata godine 1594. Sada je trebalo poći dalje na jug, te uzeti Kostajnicu i Bihać, no nadvojvoda Maksimilijan toga ne htjede da učini, već se vrati natrag u Grac, našto se sklopljena vojska raspade. Tim je neumjesnim korakom nadvojvodinim bilo sve ono, što je onako krvavo stečeno, izloženo ponovnoj propasti.

I odista, na glas da su,,kauri" otišli ispod Petrinje, Rustan i Erdoglija skupivši kod Kostajnice nešto vojske, vrate se natrag. Pošto su posade u Hrastovici, Gorama i Petrinji bile slabe, Turci opet bez boja lako osvoje ova tri grada. Po tom se dade Erdoglija na plijenjenje Turopolja, ali ga Eggenberg 15. septembra živa uhvati i otpremi u Požun, gdje pogibe u tamnici. Da se Hrvati donekle primire, povede general Juraj Lenković vojnu na Bihać, kuda stiže noću 5. novembra. U čas bi varoš osim tvrdjave zauzeta, te oslobodjeno do 1.200 zarobljenika. Po tom se Lenković 8. novembra, vrati natrag u Karlovac; dašto, veće koristi od vojne nije bilo, jedino Sisak bi sačuvan.

Medjutim pozove kralj Rudolf u Prag bana Tomu Erdödyja, da zastupa Hrvatsku kod ugovora izmedju njega i erdeljskoga kneza Žigmunda Báthoryja. Tom prilikom napomene ban, kako mu vojska od imenovanja još nije plaćena, kako njemačke čete pale i kradu i da tome treba što prije doskočiti. Pošto Tomi Erdödyju nijesu mogli u tu svrhu na dvoru dati onakog jamstva, kakovo je on tražio, odreče se banske časti. Vijest o tome prenerazila je Hrvatsku. Stoga se 15. maja 1595. sastade sabor, gdje je Toma Erdödy ponovno položio čast svoju izjavivši, da nipošto više ne će da ostane banom, jer mu vojska redovito ne prima plaće, a niti se hoće od strane dvora Hrvatima dati zadovoljština. Potom se sabor obrati na nadvojvodu Maksimilijana, da se imenuje novi ban, ako se kralj ne bi medjutim sporazumio s Tomom Erdödyjem. Zatim nastavi ovako:,,Novi ban neka

bude pripadnik ovoga kraljevstva (hrvatskoga) i neka bude muž vješt oružju. Njega treba kralj da s banderijem predstavi saboru (naime svečano instalira); jer ako stališi ne budu imali bana, neka znade Vaša jasnost, da se oni nijednom generalu tudje narodnosti pokoravati ne će, niti će s njime ići u rat, pa makar svi zajedno s domovinom izginuli. Oni se vole i najskrajnjijih sredstava latiti, nego li dopustiti, da im se sloboda u toj stvari okrnji.“ Konačno izrazi sabor priznanicu Tomi Erdödyju. Pošto je dvor ove godine 1595. srećno ratovao u Ugarskoj, nije se dakako obazro na želje Hrvata ; Toma Erdödy ode na svoj posjed u Metliku, vazda spreman, da podje u rat za obranu domovine.

Od polovice maja do decembra čekala je hrvatska novoga bana. Kad se pak na dvoru čulo za odlučnu i otvorenu izjavu hrvatskoga sabora, imenova kralj konačno dva bana: biskupa zagrebačkoga Gašpara Stankovačkoga za civilne, a Ivana Draškovića Trakošćanskoga za vojničke poslove, ali ne dade ni jednoga svečano instalirati, kako je to tražio ustav. Stoga se 17. decembra skupi sabor ne,,ex edicto domini b a ni", nego,,ex edicto dominorum comitum comitatuum huius regni“, dakle po nalogu župana hrvatskih, da tu stvar rasprave. Ovdje bi rečeno, da sabor doduše zna, da su imenovana dva bana, ali niti im je kralj dosada poslao plaće za vojnike, niti su izabrani bani položili prisegu vjernosti po starom običaju pred saborom, dapače oni

« ПретходнаНастави »