Слике страница
PDF
ePub

1

još nemaju ni banskoga banderija. Protiv toga diže sabor svoj glas tolikom odlučnošću, da je Rudolf napokon u prvoj polovici januara 1596. imenovao dva komisara, koji su 11. januara instalirali i predstavili saboru nove banove; to bijahu Nikola István fy (historik) i Matija. Ваzarić. No biskupovo banovanje bješe vrlo kratko, jer je umr❜o već 30. juna 1596., pa tako ostade jediním banom Ivan Drašković (1596.-1605.)

: Istodobno dašto nije prestalo ratovanje s Turcima. Početkom augusta 1595. krenuše s 10.000 momaka na Turke Juraj Zrinski (sin sigetskog junaka) i varaždinski general Žigmund Herberstein te osvoje važnu Baboču (16. aug.), a onda upade Herberstein sam u tursku Slavoniju, osvoji Cernik i potuče kod Čakovca medju Bijelom Stijenom i Pakracem dne 1. septembra bosanskoga valiju Pardija, što se toliko dojmi tamošnje raje hrvatske, da je planuo neuspjeli u stanak sve do Požege. Ovo je prvi zametak pokreta Hrvata u Slavoniji za s 1 0bodu, koji će tek docnije pravo planuti. Vrativši se Herberstein iz Slavonije, udari u septembru u svezi s Eggenbergom i Lenkovićem na Petrinju. Dne 22. septembra došlo je pod gradom do boja, u kojem bi razbit i teško ranjen branitelj njegov Rustan-beg, a kad on sjutradan umre, ostave Turci Petrinju, Goru i Hrastovicu, našto ih kršćanska vojska bez otpora stalno osvoji. Ponovno uspjeli nenadani napadaj generala Lenkovića na Bihać (u novembru) zaključi srećno ratovanje ove godine.

Medjutim se odigraše važni dogadjaji u Erdelju, Turskoj i Ugarskoj.

Poslije smrti Krste Báthory ja (27. maja 1581.) postao je erdeljskim knezom malodobni sin njegov Žigmund Báthory. Kao punoljetnik pridruži se, kad je planuo turski rat, kralju Rudolfu prizna mu vrhovnu vlast (28. jan. 1595.) i oženi se jednom austrijskom nadvojvotkinjom, dapače njegovim posredovanjem pobune se protiv Turaka vlaški vojvoda Mihajlo i moldavski (bogdanski) A a r o n, te mu se pridruže u nastalom ratu kao svomu suverenu. U to umre 16. januara 1595. sultan Murat III., koga zamijeni na prijestolu sin Mehmed III. (1595.-1603.). Novi sultan otpusti odmah po nastupu Sinan-pašu, te imenova velikim vezirom Fer ha d-pašu, ali vojnička buna u brzo ga prisili, da je opet ljeti 1595. uspostavio starca Sinana. Uslijed toga veliki je vezir tek sredinom augusta započeo vojnom, prešao kod Gjurgjeva Dunav i provalio u Vlašku, no ovdje ga u nekoliko odlučnih bitaka do nogu potuče vojvoda Mihajlo uz pomoć erdeljsku tako, da je Sinan-paša krajem oktobra teškom mukom s nešto spasene vojske uzmakao na desnu obalu dunavsku. Istodobno srećno se ratovalo i u Ugarskoj, gdje je budimski paša primio od porte tek neznatnu pomoć. Vrhovni vojvoda Rudolfove vojske bijaše vješti Nizozemac general Karlo Mansfeld, a njemu bi pridijeljen kao ratni savjetnik Tilly. Ljeti 1595. započe Mansfeld vojnu sa 60.000 momaka, udari 1. jula iznenada na Ostrogon i potuče pod gradom (4. augusta) Mehmeda beglerbega anatolskoga, sina

Sinan-pašina, s jakom vojskom. Ali prije nego li je što važnije izveo, umre sposobni Mansfeld (14. aug.); plodove njegova rada požeo je nasljednik mu nadvojvoda Matija, kojemu se predadoše Ostrogon (2. sept.), Višegrad i Vac.

Poraz Sinanov u Vlaškoj i gubitak Ostrogona veoma se dojmiše Turaka. Kad je u aprilu 1596. umr'o starac Sinan, onda uzmu janjičari zahtijevati, da se sultan lično stavi na čelo vojske, što on i obeća za ovu godinu 1596. Medjutim vojne operacije započeše dosta kasno. Vrhovnim vojvodom imenova Rudolf za ovu godinu u Ugarskoj nadvojvodu Maksimilijana, koji udari u augustu na tvrdjavu Hatvan, te je 3. septembra i osvoji. U taj par stiže i sultan Mehmed s velikim vezirom, šurjakom svojim Ibrahimom i velikom vojskom u Ugarsku, te se utabori u Segedinu. Na taj se glas povuče nadvojvoda Maksimilijan razorivši prije Hatvan pod Ostrogon, dok sultan krene pod Jegar, koji mu se 13. oktobra predade. Za to se vrijeme složi čitava ugarska i erdeljska vojska (do 50.000 momaka), te zametne kod Keresztesa (istočno od Jegra) višednevni boj sa sultanom; Turci bijahu već (26. okt.) natjerani u bijeg, ali kad se kršćanska vojska u najvećem neredu baci na plijen, bude od vrativših se Turaka (naročito Tatara) upravo uništena. Time im bješe osjeguran posjed Jegra.

Godina 1596. isto je tako nesrećna i po Hrvatsku. Još od početka rata osobito se zanimao za nj papa Kliment VIII. težeći složiti savez kršćanski protiv Turaka i podjedno podići pobunu pokorenih

balkanskih kršćana, dakle u prvom redu Rumunja, Hrvata, Srba i Bugara. No papa je išao i za tim (dakako bezuspješno), da se slože protiv Turaka s Rudolfom još i poljski kralj, te car ruski. Papa se ponajprije obrati na Vlaškog i Moldavskog kneza, i to s uspjehom, dapače god. 1594. pobune se u Banatu naseljeni Srbi pod vodstvom svoga episkopa Todora, ali ustanak bi doskora ugušen. Da zaplaši Srbe, dade još u početku ustanka veliki vezir Sinan iz Mileševskoga manastira dopremiti u Beograd tijelo sv. Save i dne 27. aprila 1594. spaliti. Kad se sjetimo tijesne sveze izmedju vjere i političkoga života kod Srba, onda nam je jasno, da je dojam tog zločina Sinanova morao biti golem. Isto se tako stalo opažati gibanje izmedju Arbanasa, a u Dubrovnik bi naročito poslan jedan papinski agent, kojemu je bila zadaća nastojati, da se osvoji Klis, koje bi mjesto potom imalo da bude osnovom za dalju akciju protiv pašaluka bosanskoga. Ovo je bilo tim lakše provesti, što se u jednu ruku sam naokolni hrvatski narod zasitio mletačkoga gospodstva, te se opet želio povratiti pod vlast zakonitoga kralja svoga, a u drugu pak, što su senjski Uskoci jednako težili, da natrag osvoje svoje nekadašnje gnijezdo. Još koncem 1582. pomišljali su Spljećani i Poljičani u zajednici s Uskocima na osvojenje Klisa i Solina, no od svega ne bi ništa, jer kad uskočka pomoć izostade i Turci saznadu za čitav plan, jadno pobiše one što podjoše na Klis (2. januara 1583.). Isto se tako izjalovi svaki pokušaj god. 1586. Djelovanje papinskoga poslanika u Dubrovniku, a u

svezi s praškim dvorom došlo je doskora već dotle, da je kralj Rudolf dne 14. aprila 1595. izdao iz Praga javni manifest na kršćanski narod u Bosni i po naokolnim zemljama, gdje ih hrabri na ustanak protiv teškoga turskoga ropstva s potpunim pouzdanjem u njegovu zaštitu i pomoć.

Godine 1595./6. bijaše vodja čitavoga pokreta za osvojenje Klisa spljetski plemić Ivan Alberti. On se tijesno združio najprije s jerusalimskim vitezom Hvaraninom Franom Antunom Brtučevićem, koji je predobio za tu osnovu nadvojvodu Ferdinanda u. Gracu i kralja Rudolfa u Pragu, a onda s poljičkim knezom Pavlom Pavićem, koji mu takodjer obeća u tu svrhu pomoći. I tako bi stvoren u Gracu i Beču plan, po kojem se imala u Hrvatskoj prikupiti vojska, upasti u Bosnu, gdje će joj se pridružiti ustaške čete, te poći na Klis i osvojiti ga; s tim se mislilo u prvom redu odvrnuti interes turski od glavnoga bojišta u Ugarskoj, a trebalo je osobito tajno raditi, jer je Venecija u taj čas bila u dobrim odnosima s Turskom, a i onako nikako ne bi htjela da joj se blizu Spljeta opet utvrdi vlast zakonitoga kralja hrvatskoga.

Medjutim doskora se uvidjelo, da je osvojenje Klisa s kopnene strane neprovedivo, već da treba udariti s mora, pa s toga bi onaj plan zabačen. I zbilja, dok je veći dio kliških Turaka bio zabavljen van grada, provale iznenada Uskoci, Poljičani i još neki naokolni Hrvati pod vodstvom spljetskoga plemića Ivana Albertija u noći od 6. na 7. aprila

« ПретходнаНастави »