Слике страница
PDF
ePub

1596. u Klis, te ga uz pomoć nekih domaćih zavjerenika brzo osvoje poklavši sve Turke u njemu. Sada utvrdi Ivan Alberti Klis protiv svakoga napadaja oskrbivši ga priličnom uskočkom i poljičkom vojskom. Pad Klisa bijaše odista od velike znamenitosti. Na taj glas eno se pobune kršćani hercegovački i pošlju fra Dominika Andrijaševića u Prag moleći pomoć, koja im bi i obećana. No važnije je i odsudno po čitavu stvar u budućnosti, što se tim povodom javno složiše na zator kliških os v ajača Mlečani i Turci. To je bilo s tim važnije, što se Klisu moglo pomoći hranom, momčadi i džebanom samo preko mletačkoga zemljišta.

Kad se saznalo, da je Klis pao, odluče se u Carigradu, da ga što brže natrag osvoje. U tu je svrhu dobio nalog bosanski paša, da to izvede pošto poto, a istodobno bje i kapudan-paši (admiralu) naloženo, da udje s brodovljem u jadransko more i spriječi dovoz pomoći Klisu. Medjutim saznaše i bosanski begovi za pad Klisa, pa tako se zgodi, da je kliški sandžak-beg Mustafa, koga onda ne bijaše kod kuće, već 12. aprila pao sa 600 Turaka pod grad i započeo podsadu. Broj je Turaka svakim danom rasao, tako da je do 17. aprila bilo pod njim već do 2.000 njih, a do 22. aprila 8.000. Premda su branitelji kliški hrabro odbijali sve napadaje turske, ipak ih zaskoči još ljući dušmanin - nestašica vode, a doskora i glad, jer su na Klisu presušile sve šterne, a bunara nije bilo, dok je i premalo hrane bilo spremljeno; uopće svi su se pouzdavali u vanjsku, naročito

kraljevsku pomoć. U Pragu pak odista se na to pomišljalo, te ubavijestilo o tom mletačkoga poslanika, koji izjavi, da će Venecija rado dopustiti generalu Jurju Lenkoviću prelaz preko svoga zemljišta; dakako, Mlečani su istodobno sve i Turcima dojavili.

General Lenković došao je konačno izmučenoj kliškoj posadi u pomoć (,,Krvava voda“). Dne 25. maja 1596. iskrca se kod Bosiljine nedaleko Trogira sa 2.000 momaka, od kojih 300 njih ostavi, da čuvaju barkę, a s ostalom vojskom podje preko planina ravno Klisu. Turci ubaviješteni o njegovom dolasku dočekaše ga i nenadano napadoše, tako da se potučen jedva nekako spasao u grad Klis (27. maja). Kad Lenković sjutradan u veče ostavi Klis s jednim dijelom vojske, bi i opet iznenada napadnut tako, da se jedva nekako domogao Kaštel Sućurca, dok se od vojnika njegovih jedan dio sklone u Omiš, a drugi dopadoše turskoga ropstva. Treći dan poslije toga poraza (31. maja) predade se Klis Turcima uz uvjet, da branitelji njegovi mogu pod oružjem otići kud im drago. Tako je Klis ponovno pao šaka Turcima, a time je i propala misao, da se pokuša nešto učiniti pobuno m turskih kršćanskih podanika.

Kad se u Hrvatskoj saznalo za poraz kod Klisa, odluči se general Herberstein na navalu na Kostajnicu, a njemu se pridruži još i ban Ivan Drašković; ali kad dodje glas, da Kostajnici dolazi u pomoć 20.000 Turaka, okane se Herberstein i ban dalje pod ade (u julu 1596.). Ne našavši

nikoga pod Kostajnicom, okrene turska vojska pod Petrinju, te je podsjedne. Na taj glas sabere se hrvatska vojska pod vodstvom bana Draškovića, Tome Erdödyja i Eggenberga, te se utabori kod Siska. Prešavši ovdje rijeku zametne 20. septembra boj, u kojem bjehu Turci ametom potučeni. Tom pobjedom nije spašena samo Petrinja i Sisak, nego i odbijena posljednja veća navala turska.

Bitke kod Klisa, Petrinje i Keresztesa označuju kulminaciju velikoga petnaest-godišnjega rata. Ni na ugarskom, ni na hrvatskom bojištu ne dolazi više do značajnijih sukoba; izuzetak čini osvojenje Gjura (29. marta 1598.) i definitivni pad Kaniže u turske ruke (20. oktobra 1600.), uslijed čega ostade Hrvatska sa sjevera otvorena provalama turskim, naročito krimskim Tatarima, smještenim po ugarskim garnizonama (turskim). Sada izabraše hrvatski stališi na saboru (30. aprila 1603.) Tomu Erdödyja kapetanom kraljevstva Hrvatskoga na njegovu obranu.

No dok je jenjavanje ratne žestine donekle otklanjalo pogibiju s vanjske strane, pojavi se pod kraj turskoga rata teška i sudbonosna nutarnja buna u Ugarskoj. Uzroci njeni bili su oni isti, koji su i u Hrvatskoj skrivili poznato nam nezadovoljstvo, naime nepoštivanje ustava i zulum pomoćne njemačke vojske u tamošnjoj vojnoj Krajini, no pored toga još se zemljom razmahaše i vjerske raspre. Nepoštivanje ustava odražavalo se u tom, što dvor nikako nije dao, da se popuni mjesto palatina (od 1531.) i mjesto nadbiskupa ostrogon

skoga, ne govoreći još napose o uplitanju njemačkih kraljevskih savjetnika u ugarske poslove, naročito ratne i financijalne, dok su vjerske raspre nastale u medjusobnoj nesnosljivosti izmedju katolika i protestanata. Još od vremena Ferdinanda I. našlo se u sjevernoj Ugarskoj dosta pripadnika reformacije, a taj je broj sve to većma rasao, naročito medju plemstvom i gradovima. Doskora je protestantizam stao značiti nešto narodnoga smatrajući bečki dvor središtem katoličke reakcije.1 Pošto je Rudolf još od mladosti bio velik protivnik protestantizma, nije ga bilo teško nagovoriti na razna nasilja protiv ugarskih pripadnika te vjere, a ta su došla do vrhunca, kad je kralj,,motu proprio deque regiae suae potestatis plenitudine", dakle svojevoljn o, dodao zak. članku sabora od god. 1604. još jedan XII. članak, kojim se zabacivahu sva prava i privilegija protestanata u korist crkve katoličke. Sada plane u Ugarskoj i Erdelju otvorena buna pod vodstvom protestantskog plemića Stjepana Bocskaya, koga buntovni plemići, inače članovi ugarskoga sabora, dne 20. aprila 1605. izaberu knezom. Bocskay stupi odmah u savez s Turcima, tako da se odsada imao dvor boriti na dvije strane. Podjedno pozove novoizabrani knez ugarski i Hrvate, da ga priznadu svojim vladarom, ali ga oni odbiše. Uslijed toga podje Bocskayey vojvoda Grgur Németh prema Hrvatskoj s vojskom, ali ga ban Ivan Drašković, Franjo Ba

1 Još i danas je kalvinstvo magjarska vjera (magyar hit), a kalv. crkva, magjarska crkva (magyar templom).*

thyány i Gjuro Zrinski baciše natrag preko Dunava. Na jesen 11. novembra 1605. pozove veliki vezir Bocskaya u Peštu, gdje ga opaše sabljom i okruni posebnom nekom krunom za,,ugarskoga kralja i erdeljskoga kneza“ uz godišnji danak od 10.000 dukata.

Ova je buna bila tim opasnija, što je kralj Rudolf spram nje pokazivao potpun nehaj, pa su tako braća njegova bila prisiljena, da protiv njegove volje dodju u Prag, gdje su od njega iznudili, da je vojničke i civilne poslove ugarske predao bratu Matiji. Taj pak znajući, da se ne može uspješno oprijeti obim dušmanima, odmah stupi u pregovore s Bocskayem, te sklopi s njime nakon duljeg pregovaranja 23. juna 1606. u Beču mir, kojim biše uredjeni ugarski vjerski poslovi sve do god. 1848. Bečkim mirom bi odredjeno, da plemstvo i gradjani mogu slobodno ispovijedati vjeru, koju hoće, to jest obje konfesije postadoše ravnopravne, dok je članak XII : 1604. brisan. Nadalje podijeljena bi opća amnestija i obećano, da će budući sabor birati pa latina. s kojim će onda nadvojvoda Matija raspravljati i odlučivati o ugarskim poslovima; vrhovni blagajnik, dostojanstvenici i vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj smiju i mogu biti samo domaći plemići bez obzira na vjeru. Ostala još prijeporna pitanja odlučit će budući sabor. Konačno bi utanačeno, da Bocskay pridržaje kao knez Erdelj i neke susjedne ugarske županije, a ne ostavi li muških potomaka, imadu ove zemlje pripasti kralju.

« ПретходнаНастави »