Слике страница
PDF

|Rudolf se dugo nećkao potpisati ovaj mir, no konačno ipak to učini 6. augusta.

Sada preostade nadvojvodi Matiji da sklopi mir s Turcima, jer se već davno svako ratovanje pokazalo kao izlišno. To mu je moglo s tim lakše uspjeti, što se i u Turskoj pomišljalo na mir, gdje je još 22. decembra 1603. umro Mehmed III., a naslijedio ga mladji sin Ahmed I. (1603.-1617). Dne 7. jula 1606. izdade sultan punomoć svojim poslanicima, a onda se koncem oktobra sastanu sa Matijinim poslanicima na u š ć u r i j e ke Žitve nedaleko Komorana. U početku malo da se pregovori ne razbiše, jer je Matija zahtijevao Jegar i Kanižu, a Turci i nadalje plaćanje danka od 30.000 dukata. Konačno popuste obje stranke, te tako bi dne 11. novembra 1606. utanačen mir na dvadeset godina. Isprava se sastoji od sedamnaest članaka, od kojih su najvažniji V. VI. i XI., kojima se utanačuje, da će svaka stranka zadržati ono, što posjeduje sada (dakle status quo), da provale na tudja zemljišta i pljačkanja imadu prestati, a tako isto kaznit će obje stranke razne dobrovoljne i hajdučke čete na granici; konačno car, odnosno kralj, više ne plaća godišnjega danka, već će jednom za uvijek dati sultanu dar od 200.000 dukata.

Mir na ušću rijeke Žitve prvi je mir, u kojem su kralj ugarsko-hrvatski i sultan r a v n o p r a v n i, Sada pukoše lanci tributarne podložnosti, što su ih svake godine zvekećući vukli poslanici, kad su sultanu donosili tako zvane darove, koje su Turci zvali dankom. Sada je prvi put izdana dolična isprava s turske strane, a ne narinuta, jer nakon

[ocr errors]

što su Rudolfovi poslanici pomoću tumača proučili turski original, onda bi on tek potpisan i pečatima snabdjeven „Mir na ušću rijeke Žitve, kaže historik Hammer, sjaje se Evropi i kršćanstvu na početku XVII. stoljeća kao luč, koja nam pokazuje, da je skršen turski jaram i da je stala opadati turska veličina, luč, koja se tečajem ovoga stoljeća još nekoliko puta za bure uzbibala i skoro ugasla, dok nije koncem istoga vijeka još jasnije zasjala na poprištu mira u Karlovcima (1699.) pokazujući nam bjelodano propast osmanlijskoga carstva.“

Šta se tiče Hrvatske, treba naglasiti, da je ona izgubila tim mirom Bihać, a da ne spomenemo Klisa, koji je pao prvi put još 1537, Slavonija ostala je takodjer u turskom ropstvu. No ipak tim mirom prestaju one sudbonosne navale turske ; od sa da da l je Hrvati i d u za ti m, da i s tjeraj u Tu rič i na iz svoje zemlje, a n e b r a n e se više; on i p r e l a ze i z defenzive u ofenz i v u.

IV.

Uskoci i prevlast njemačka.
(1606.—1671.)

U doba, kad je nadvojvoda Matija pregovarao s Turcima i s Bocskayem o miru, bijaše duševno stanje njegova brata Rudolfa već veoma nepovoljno. Živući samotno i odijeljen od svijeta u Hradčanima kod Praga i zanimajući se isključivo astrološkim i alkimističkim pokusima, ne samo da je potpuno zanemarivao državne poslove prepuštajući ih ljubimcima svojim,naročito slugi Filipu Langu, nego nije ni dopuštao, da mu itko s njima preda nj dodje, dapače ni braća njegova. Pa tako se i zgodi, da Rudolf, kad mu doniješe spise o sklopljenom miru s Bocskayem i s Turcima na potvrdu, dulje ih vremena ne htjede potpisati. Radi toga plane žestoka svadja izmedju oba brata, a kad ugarski i hrvatski stališi izaberu Matiju na saboru u Požunu „n a s 1 j e d n i m g u b e r n a to r o m“, te mu se pridruže još i češki i austrijski stališi, udje Matija s vojskom u Češku i prisili brata ugovorom u praškom predgradju Libenu (24. juna 1608.), da mu predade vladanje u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, našto bi kao Matija II. (1608.—1619.) okrunjen dne 19. novembra u Požunu ugar.-hrv. kraljem. Tri godine zatim prisili Matija brata, da se odreče češke krune, a kad Rudolf 20. januara 1612. umre, postade i njemačkim carem. Još prije krunisanja požunskoga sastade se hrvatski sabor u Zagrebu, da izabere poslanike svoje za Požun i da im dade upute, što će od novoga kralja tražiti. Najljuća nevolja bila je Vojni č k a. Kraj i n a, kojom je gospodario štajerski nadvojvoda F e r d i na nd, sin Karlov, ne obazirući se nimalo na hrvatski ustav i krnjeći banski ugled poglavito time, što mu je nastojao oduzeti vojvodsku vlast ostavivši mu samo sudbenu, a uz to namještavajući po hrvatskim gradovima i tvrdjavama (kapetanijama) same Nijemce kao generale i više časnike. Stoga zatraže Hrvati na svom saboru početkom septembra 1608. u Zagrebu (člankom ХП. i XII.), da se iz svih hrvatskih gradova, naročito iz Varaždina kano sijela županijskoga, imadu maknuti inostrani vojnički zapovjednici i inostrana vojska, pa da se banu opet povrati s t a r o d a v na potpu na vlast o d D ra v e d o m o ra. No pošto su austrijske neke pokrajine novčanim sredstvima podupirale Krajinu, radi čega bješe nadvojvodama podijeljena neka vlast u krajiškoj vojničkoj upravi, zaključi sabor hrvatski, da se u tom pitanju kralj Matija sporazumi s nadvojvodom |Ferdinandom. Ispražnjena pak časnička mjesta imadu se svakako popuniti domaćim zaslužnim sinovima, jer „hrvatski su sta liši spremni (zaključi sabor) p r i je u mir i j e t i, nego da s nj i m a t u d ja gosp o d a v l a da ju i 1 i da ta g o s po da ob na šaj u m a sa m o i najmanju č a s t u Hrvatskoj na štetu nj i h o v e s 1 o b o de.“ Kralj Matija primi taj zaključak, dapače imenova banom omiljeloga. To mu Е r d o d у ја (1608.—1614.), ali uza sve obećanje ostade u Krajini sve pri starom na veliko nezadovoljstvo hrvatskoga plemstva. Kad naime saznaše stališi kranjski, štajerski i koruški, da će morati gradove krajiške predati Нrvatima, uzbune se, sastanu na zbor i zaključe: „Нrvatska krajina pripada nadvojvodi Ferdinandu, pa se s toga bez njegove dozvole ne može o njoj ništa odlučiti“. Cuvši za taj zaključak Hrvati otpreme poslanstvo nadvojvodi, da s njime urede krajiško pitanje, kako je i kralj Matija II. želio, ali Ferdinand ne samo da ih je odbio s njihovom molbom, već im se zaprijetio, da ako „sve ne ostane, kako jest“, da će krajiške gradove hrvatske uzeti sebi kao sopstveno v l a s n i štvo. Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati tolikom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag, da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „Da bi kralj htio ispuniti želju Hrvata, ali ima n e t k o, tko pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu“. Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se: „Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pronadje, d i ć i će se javno u sabor u svega kraljevstva na nj šake svih stali ša i redova“. Tko je bio taj intrigan, ne zna se još ni danas. Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina, ali bezuspješno. Poradi toga odreče se Toma Erdödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti, a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude imenovan novi ban. To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu B e n e d i kt T h u r 6 czy (1615—1616.), koji - bje odmah i in taliran, ali već u septembru 1616. - umre. Sada bi imenovan banom Nikola F r a nkopan (1616.—1622.), koji bi uveden u dostojanstvo bansko dne 6. decembra 1616.

* Rudolf naime bijaše neženja. *k

« ПретходнаНастави »