Слике страница
PDF

Dok je Matija uredjivao zamršene ugarske prilike ter se borio s novim erdeljskim vojvodom Ga v r o m (Gábor) Betlenom, koji se turskom pomoću učinio samostalnim gospodarom svratiše opću pozornost na sebe senjski Uskoci. Nakon što su Turci uzeli Bosnu (1463.) i Hercegovinu (1482.), potraži onaj dio pučanstva (poglavito katoličkoga zakona), koji se ne htjede Turcima pokoriti, utočište u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji. Ovi bjegunci, najprije zvani „P r i b e gi, Рrebe gi“, docnije Uskoci (od uskočiti), stali su pomalo napučivati pogranične tvrdjave. Uskoka bilo je više grupa ; osim najpoznatije kliško-senjske još je poznata ona što je naselila Žumberak i južnu Kranjsku. Pored imena „Pribeg“ i „Uskok“ još se označuju ovi bjegunci u ispravama stranim jezicima pisanim kao Vlasi, Mart o 1 o zli i Mor| a chi. Jedna se takova grupa Uskoka iz Bosne i Hercegovine stala oko 1530. skupljati kod tvrdjave kliške, a onda je primi senj ki kapetan Petar Kružić kao branitelje u povjereni mu grad. Роšto su se Uskoci prečesto zalijetali u tursko zemljište čineći velike štete, to se riješe Turci na osvojenje Klisa. Dne 12. marta 1537. (kako znamo) predade se Klis, po prijekoj smrti Petra Kružića uz uvjet, da mu branitelji mogu slobodno otići, kud ih je volja. Pošto je padom Klisa u turske ruke pala i sva današnja Dalmacija (osim mletačkog primorja) od Velebita do Cetine, a sam Klis pripadao još prije pada pod senjsku kraj i š k u k a p e t a n i ju, presele se sada branitelji kliški u Senj i poniješe sa sobom ime Uskoka. S a da bi p r e n e se no i me u s k o č k o na sve v o j ni k e p o sa d e se nj s k e k a p e t a nije od R je č i n e d o B a ga i u š ć a Z r m a n je s je d n e, a d o Br i n j a i Otočca s druge s t r a ne.“ Dapače krajem XVI. vijeka i kroz ХVII. uzeo se nazivati teritorij senjske kapetanije Da 1 m a c i j o m. Položaj Senja s gorovitim zaledjem i otočnim pročeljem, te sa svojom čuvenom b u r o m jeste taki, da ga ni s morske ni s kopnene strane nije lasno osvojiti. U taj par (1537.) bijaše Senj pod komandom ljubljanskoga (nutarnjo-au trijskoga) ratnoga vijeća, kasnije (od 1564. dalje) gradačkoga dvora, i sijelo istoimene kapetanije u hrvatskoj Krajini. Prema tome dakle postadoše Uskoci vojnici na hrvatskoj Krajini, te su sa svojim potomcima sačinjavali kroz više od osamdeset godina gradsku posadu. Ova se opet dijelila na četiri kump nije, kojima bijahu na čelu v o j v o de. God. 1559. navodi službeni popis 253 vojnika, a 1573. već 352, dok se 1602. navodi broj senjskih Uskoka na pet do šest stotina ljudi. Kad su se o ima stali pribrajati još i novi bjegunci i domaće senjsko pučanstvo, bilo je u Senju uskočkih vojnika početkom XVII. vijeka do 1200 momaka. Kod većih poduzeća opet bi im se pridružili i vojnici iz ostalih garnizona senjske kapetanije, pa tako je broj njihov poskočio do 2.000 momaka. Treba naime znati, da se prvotni broj kliških Uskoka vremenom povećao

[ocr errors]

novim bjeguncima poglavito iz mletačke Dalmacije koji umakoše kazni, a onda ih je došlo i iz Italije (venturini). Ovi bjegunci, pa U koci i domaći Senjani bili su osnivači čuvene i smione uskočke mornarice. Prema tome dakle ne može se kod Uskoka govoriti o j e d n o j j e d i n s t v e n o j na c i ona l n o j grupi (primjerice srpskoj), jer ih stvarahu osim pretežnoga dijela Hrv a t a još i Srbi i Talijani. Uskoci bijahu vrlo smiona čeljad, oboružana puškom i sjekirom, a kadikad i handžarom. Bili su podobni podnašati svakojake oskudice i muke. Pored toga dobro im bijaše znan svaki kutić koli u Velebitu, toli po otočju. Mjesečna im plaća bijaše (1589.) 4 forinta i pб, no ni toga nijesu redovito dobivali. Za to su se morali dati na p 1 i j e n jer okolica senjska ne rodi baš ničim. Tako se e to silom p r ili k a z godi, da su se U sko c i m o r a l i p r e h r a n j i v a t i plijen o m i o t i m a č i n o m. Pošto se na granici hrvatskoj neprekidno ratovalo s Turcima, to su oni ponajradije kod njih sebi hrane tražili i to na dva puta: k o p n o m u turskoj Lici i m o r e m u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Eto kako to opisuje 1580. papinski nuncij Malaspina: „Senj je postao glasovit sa Uskoka. To je primorski grad, pusto i neplodno mjesto, ali osobito zgodno za proganjanje dušmana naročito na moru. Nadalje se grad nalazi tako blizu Bosne, da posada senjska lako može s mora ili s kopna u nju provaljivati, kako se i zbiva, i to tako, da jedna ili više skupina Uskoka obilazi po kopnu, dok ih drugi čekaju na moru s barkama na ugovorenome mjestu, da ih prime krcate plijenom i onda sigurnim morskim putom odvedu kući. Zaplijenjenu robu onda prodaju.“ Dašto, poradi vječnoga maloga rata s Turcima niti je senjskomu kapetanu niti ljubljanskomu, odnosno gradačkomu ratnomu vijeću padalo na pamet Uskoke u tom priječiti. Isto tako ih je i Venecija pomagala, kad je bila u ratu s Turcima (1538.—1540.), jer bi Uskoci prelazili na tursko zemljište kroz mletačko ne dirajući u republičine podanike, šta više, oni su s njima, budući većim dijelom Hrvati, podržavali tijesne prijateljske sveze. Ali otkad se izmiriše Turci i Mlečani, stala je otomanska porta od Venecije energično zahtijevati, da ne bi pomagala Uskoka, koji su sve turske ladje na Јаdranskom moru redovito plijenili. Sada su stali Мlečani voziti tursku robu, no Uskoci uzmu od njih tražiti tursko vlasništvo. Potom javi sultan Sulejman u Veneciju, da će on, jer Mlečani nijesu u stanju da održe red u Jadranskom moru, onamo otpremiti jaku mornaricu, koja će Senj osvojiti i Uskoke istrijebiti. Budući da Mlečani nikako ne htjedoše pristati, da bi turska mornarica ušla tobože u njih o v o more, došlo je do u s k o č k o - m l e t a č k o ga s po ra. Prvi sukob pada u godinu 1557., kad je mletački kapetan u Jadranskom moru Fabije da Canale dojedrio pred Senj i stao zahtijevati od senjskoga kapetana Herbarda Auersperga, da kazni Uskoke. Kapetan mu odgovori, da Uskoci napadaju Turke s kojima da je Ferdinand u ratu, pa da ih s toga nema razloga da kazni. No Canale se nije time zadovoljio, već 24. novembra 1557. zapriječi ulaz u senjsku luku, dok se signorija obrati Ferdinandu tužbom na kapetana, tobože kao na glavnog krivca. Ferdinand upravo zabavljen njemačkim protestantskim poslovima u toliko zadovolji Mlečanima, da je senjskog kapetana i potkapetana otpustio, te obećao, da će dati spaliti uskočke barke. Kad uslijed toga Uskoci uvidješe, da imadu u Mlečanima glavne dušmane svoje, stanu napadati njihove ladje, u kojem se poslu osobito istakoše frankopanski podanici u Ledenicama i zrinski u Bakru i Bakarcu. Mlečani se potom obrate na bana Jurja Dr a š k o v i ća, ali taj im 23. oktobra 1567. odgovori, da u toj stvari ništa ne može, jer senjskom kapetanijom ne zapovijeda on, nego nadvojvoda Karlo, brat kralja Maksimilijana. Medjutim plane 20. marta 1570. rat izmedju Mlečana i Turaka radi otoka Cipra, koji potraja sve do 7. marta 1573. Za toga rata učiniše U koci Mlečanima i opet znatnih usluga udarajući na Turke naročito u Dalmaciji. No kad nastupi mir, onda se ponovno skobiše Uskoci i Mlečani radi Turaka. Na sam Božić 1573. uhvate Uskoci jednu mletačku trgovačku ladju kod otoka Mljeta, te je porobe i odvedu u Senj. Radi toga došlo je do tužbe u Beču, poslana bi komisija da sve izvidi i štetu mletačku nadoknadi, no konačno ostade sve, kao što je bilo. Dapače Uskoci dodjoše u spor i s Dubrovčanima, jer ovi su kao tobožnji podanici

* Docnije је poginuo kod Budačkoga 1575.

« ПретходнаНастави »