Слике страница
PDF
ePub

turski (od 1526.) takodjer Turcima pomagali. U jednom takovom boju ubiše Dubrovčani oca senjskog vojvode Gjure Daničića. Sin njegov plamteći od osvete dade s mjesta otpremiti jako brodovlje protiv ubojica oca svoga, a tek posredovanjem pape Grgura XIII., koji ublaži gnjev Gjure Daničića znatnom krvarinom, bi spor izr vnan.

Medjutim pravi spor započe tek poslije zlorećnog boja oko Klisa 1596., a može se razdijeliti na dva odsjeka, prvi ide do godine 1602., a drugi do 1617., to jest do smrti generala Josipa Rabatte i do tako zvanog uskočkog rata i madridskog mira.

Kako vidjesmo, bilo je doduše još i prije 1596. dosta okršaja i sukoba izmedju Uskoka i republike mletačke, ali kad su ono Mlečani za podsade i boja kod Klisa pomagali Turcima, dapače ubijali one kršćane, što se bijegom spasoše do obale morske, a u prvomu redu Uskoke, onda planu bijesan osvetnički rat: od sada dalje tjeraju Uskoci Mlečane većim bijesom nego Turke, loveći ih po moru i kopnu, ne pitajući, tko je na njihovim ladjama i čija je roba. U toj osveti oni su odista postali po Mlečane toliko opasni, da su ih svagdje uzeli razglašivati kao gusare; kao što su nekoć za narodne dinastije hrabri Neretljani, tako su sada Uskoci smetalii spriječavali slobodnu plovidbu Veneciji po Jadranskom moru napadajući njezine ladje i robeći ih s tolikim uspjehom, da sva sila mletačka nije dostajala da ih ukroti.

Već godine 1597. udare Uskoci na grad Rovinj u Istri, porobe jednu veliku mletačku ladju i otmu desetak manjih koje bijahu nakrcane robom u vrijednosti od milijun kruna. Medjutim uze nastojati tadanji senjski biskup Rabljanin Mark Antun de Dominis, da izravna spor, i to po želji pape Klementa VIII., koji se u istom poslu obratio na nadvojvodu Ferdinanda u Grac i kralja Rudolfa u Prag. Biskup podje u tu svrhu koncem 1598. u Grac i Prag, te uze oba dvora nagovarati da ukrote Uskoke i sklope mir s Venecijom, što će najlakše tako polučiti, ako ih odstrani iz Senja u Otočac, Prozor i Brinje a obranu primorja pako neka prepuste Veneciji. Podjedno uze i papa nagovarati kralja Rudolfa, da odstrani Uskoke iz Senja, ali stvar je bila ipak toliko providna,. da se na taki prijedlog nije moglo pristati, već se jedino po želji Rudolfovoj imalo na gradačkom dvoru uznastojati, da što prije dodje do mira s Mlečanima.

1

U tu svrhu imenova nadvojvoda Ferdinand za uskočke poslove svojim komesarom kranjskoga vicedoma Josipa Rabattu, rodom iz Slovenske Gorice, koji je nekoć bio poslanik Ferdinandov u Veneciji, pa tako imao dosta iskustva za pregovaranje s Venecijom. Nadvojvoda je dao svomu komisaru slijedeću instrukciju, na osnovu koje je imalo doći do izmirenja: 1. Uskočke poglavice biti će kažnjene smrću; 2. svi Dalmatinci

1 Biskup, inače još poznat i kao beznačajnik, očito bijaše u plaći inletačkoj. Gl. o njemu radnju Ljubićevu, Rad jugosl. akad. vol. X.

i ini mletački podanici bit će iz Senja zauvijek izagnani; 3. svi preostali Uskoci, osim njih stotinu najmiroljubivijih, bit će preseljeni nekud u nutrašnjost i napokon 4. ovim preostalim Uskocima zabranit će general hrvatske Krajine, naime Juraj Lenković, porabu oružanih barka. S ovom uputom dade se Rabatta na posao.

Skupivši vojsku od 1500 arkebuzira i praćen od mletačkog kvarnerskog admirala Filipa Pasqualiga i biskupa Dominisa, udje dne 29. januara 1601. u Senj, baš u čas kad u gradu nije ni trista Uskoka bilo. Rabatta se nastani u kaštelu, zatvori gradska vrata, namjesti straže, pa onda izdade zapovijed Svak se ima bez prigovora njemu pokoravati pod gubitak glave; nitko ne smije plijeniti niti se barkom voziti po moru; u roku od jednog dana ima se svatko lično prijaviti u kaštelu i reći svoje ime; zlotvori se imadu sami prijaviti u roku od dva dana i zamoliti kraljevsku milost, koju će svaki Uskok sposoban za vojnika i dobiti; nitko ne smije oružja nositi, niti izlaziti iz grada danju ili noću bez dozvole Rabattine tko se odmah ne odazove pozivu, gubi glavu; konačno biše sva četvorica uskočkih vojvoda pozvana, da odmah dodju.

;

Sada započe krvav sud nad svima onima koje Mlečani označiše kao glavne krivce. Još 2. februara biše vojvode Martin knez Posedarski i Marko Margetić Ledenički po prijekom sudu na smrt odsudjeni kao razbojnici, te iste noći u tamnici smaknuti, a onda nad vratima gradskoga kaštela obješeni. Takih je odsuda bilo više svaki dan kroz dulje

vremena. Ova strogost komisarova natjera Uskoke toliko u strah, da su zamolili milost uz povratak plijena. Rabatta je sada osjetio, da je došao do svoje glavne svrhe: izagnavši još dvadesetoricu iz grada dade prebrojiti preostalo pučanstvo, te onda jedne odredi, da će ra eliti, a druge da ostanu. Oko stotinu porodica primivši biskupov blagoslov spremi se na put iz Senja.

Dok se to zgadjalo u Senju, predočiše bivši senjski kapetan Danilo Barbo i ban hrvatski Ivan Drašković u Gracu rad Rabattin u izdajničkom svjetlu, to jest da je podmićen od Mlečana. Uslijed toga pade komisar u nemilost, a Senjem se proširi glas, da se na dvoru Ferdinandovu ne bi žalila smrt Rabattina. Saznavši za sve ovo, podje komisar u Grac, gdje se uspješno opravdao, a onda se vrati koncem septembra 1601. u Senj, te nanovo započe strahovladom. Da mu posao bude lakši, odredi veću četu Uskoka u Kanižu pod vodstvom Juriše Senjanina, koga se osobito bojao. Došavši Juriša do Karlovca, nagovori ga ovdje Danilo Frankol, glavni dušmanin Rabattin, da se vrati natrag. Začuvši za taj čin, dade komisar Jurišu uhapsiti, ali sada se pobune Uskoci, udare topovima na Kaštel osvoje ga na juriš, sasijeku Rabattu i njegove vojnike, te mu izlože glavu na vratima (31. decembra 1601.). Sjutradan još mu žene osramote tijelo, kad ga dopremiše u crkvu. I tako bi sve jednim udarcem uništeno, što je dosada uradjeno. Gradački dvor ne samo da nije kaznio Uskok, nego je dapače imenovao senjskim kapetanom Danila Fran

kola. Sada se opet vrate svi Uskoci natrag u Senj, a neprijateljstva s Venecijom započeše na novo.

Ponajprije udariše Uskoci god. 1604. na Turke u Liku i Krbavu, gdje zarobiše golem plijen, od kojega darovaše svomu kapetanu Frankolu 1500 talira gotova novca i osedlana konja. Dakako, istodobno udariše i na Mlečane, koji ponovno podigoše viku na gradačkom dvoru, uslijed čega je došao kao komisar u Senj karlovački general Vid Kisel. No kad Uskoci ovome otvoreno izjaviše, da bez plijena tursko-mletačkoga ne mogu da žive, jer ne primaju plaće, povrati se general kući ne opravivši ništa. God. 1605. iskrca se u šibeničkom zaljevu pod vojvodom Jurišom 600 Uskoka, navali na turski Skradin, te ga do temelja popali i porobi. Naredne godine oplijene jednu mletačku ladju kod Rovinja i zaplijene tom zgodom 10.000 dukata. Tim povodom doplovi mletačka ratna mornarica pred Senj i ostale gradove hrvatskoga primorja, te ih stade blokirati.

Medjutim bi sklopljen mir na ušću rijeke Žitve (11. novembra 1606.), pa tako dobiše Uskoci od kralja Rudolfa zapovijed, da se okane pod gubitak glave navale na tursko zemljište i da se imadu svi brodovi povući na obalu, te spremiti u magazine. Na tu zapovijed podje uskočki vojvoda Nikola Radić u Prag kralju Rudolfu, te mu razloži, kako Uskoci bez plaće ne mogu živjeti, nego jedino od plijena. Dvor se našao u neprilici, jer je dobro znao, da nema novaca, no iz te ga neprilike izvuče vojvoda Radić izjavivši, da bi se ta plaća dala namaknuti tako, da se U-kocima pre

« ПретходнаНастави »