Слике страница
PDF

pusti onaj porez što su ga plaćala neka sela u senjskoj kapetaniji karlovačkom generalu. Praški se dvor složi s tim predlogom, ali gradački bijaše protivan, pa tako bjehu Uskoci prisiljeni, da provode stari život. Medjutim zaželi se Rudolf u bolesti svojoj rata s Turcima, pa zamisli pogaziti tek nedavno sklopljeni mir na ušću Žitve. Sada bi Uskocima poručeno iz Praga, da navale na Turke, no oni podjedno ne poštediše ni Mlečana. Uslijed toga došlo je do nove blokade hrvatskoga primorja i mletačke tužbe u Gracu. Nadvojvoda Ferdinand pošalje potom dva komisara u Senj, koji istjeraše iz grada vojvodu Jurišu i još neke druge odličnije Uskoke. Kad se komisari vrate, a Mlečani podignu blokadu, uzmu Juriša i njegovi drugovi još većom žestinom napadati Mlečane; tako udariše na grad Pulu te u njemu zaplijene robe u vrijednosti od 4.000 dukata. Sada ne preostade drugo, već izagnanicima dozvoliti povratak u Senj, da se primire.

God. 1610. napade Juriša jedan turski brod, u kojemu nadje silu bogata plijena, medju ostalim i dragocjenu jednu sablju, koju Uskoci poslaše na dar caru Rudolfu, što ga je osobito obradovalo. Istodobno oplijeniše i mnoge mletačke ladje, tako da je u Senj poslana nova komisija, koja oduze Uskocima ladje, te ih otpremi na Rijeku, da se ondje spale. Ali Uskoci se na to pobune, provale iz Senja te kopnom još za vremena dolete na |Rijeku, silom ugrabe svoje ladje, sjednu na njih i oplijene velik dio mletačke Istre. Na taj se glas vrate komisari u Senj i odsude vojvodu Jurišu na vješala (1611.). Smrt Jurišina primiri za neko vrijeme Uskoke, a kad se opet povratiše prijašnjemu životu, odluči se gradački dvor imenovati senjskim kapetanom Nikolu F r a n k o pa na (1612.) pouzdavajući se u nj, da će znati učiniti red. Novi kapetan odmah po dolasku odredi, da se imadu iz Senja iseliti svi oni, koji nijesu senjski gradjani. Na taj način bješe prisiljeno oko stotine porodica uskočkih (venturini) ostaviti Senj, te se nastaniti u Selcima i Crikvenici. Preostalim pak bi naloženo mirovati jer im je u izgled stavljena točna plaća. Na taj se glas pobune Uskoci pod vojvodom Gjurom Daničićem uz izjavu, da oni bez plijena ne mogu živjeti, a u ostalom u točnu plaću ne vjeruju. Nikola Frankopan uze ih miriti i dade im riječ, da će lično poći u toj stvari u Grac, ako bi plaća zaostala. I odista, koncem 1612. podje kapetan u Grac nadvojvodi Ferdinandu. Ali na glas o odsutnosti Nikole Frankopana povrate se svi izagnani Uskoci u Senj, te nastave stari život još gore nego li prije. Na Uskrs dne 7. aprila 1613. podju u šibenički kotar i nemilice orobe onamošnje Turke; potom odoše do Makarske, pa na Trebinje, te se onda vrate krcati bogatim plijenom kući. Mjesec dana potom napadnu Mlečane kod otoka Hvara, ali ih Arbanasi taj puta pobiju, medju mnogim Uskocima pogibe tom prilikom i glavni im vodja Niko Hrelja nović. Smrt svoga vodje odluče Uskoci ljuto osvetiti. Doskora napadnu kod Paga jednu mletačku galiju, orobe je, a zapovjednika njezina Krstu Veniera dovuku kao sužnja u Senj i tude pogube. Na glas o tom dogadjaju sve uzavre u Veneciji glasno zahtijevajući osvetu i propast uskočku.

[ocr errors][ocr errors]

Dužd pošalje na to u Grac poslanika, koji zatraži od Ferdinanda pod prijetnjom rata zadovoljštinu. Istodobno i opet je admiral Pasqualigo blokirao obalu kod Senja, te stao zahtijevati od Nikole Frankopana (koji se povodom ovih dogadjaja vratio iz Graca u Senj), da se krivci kazne, a zaplijenjena ladja s robom vrati. Ali kapetan mu ne uzmože toga učiniti, već mu jedino u sandučiću pošalje glavu Venierovu. Podjedno pošalje gradački dvor novu komisiju na Trsat, da sve istraži, no kad na Trsat ne dodjoše mletački poslanici, njezina bi svrha promašena, dapače gradački je dvor stao zahtijevati od Venecije, da digne blokadu i da ne sprječava prometa po Jadranskom moru. Sada se ni Uskoci ne umire, već nastaviše djelo svoje kroz 1614. i 1615. godinu.

Оvo dušmanstvo konačno izazva Usk o č k i rat (1615—1617.), u kojem Uskoci dopriješe do same Venecije; inače sam se rat poglavito vodio oko Slovenske Gorice i Gradiške na Soči. Nakon dvogodišnjega ratovanja došlo je do mira u Madridu: nadvojvoda Ferdinand se obvezao, da će Uskoke maknuti iz Senja nekud daleko u nutrašnjost Нrvatske, ladje im spaliti, a u grad smjetiti njemačku posadu (26. septembra 1617.). Uskoci biše preseljeni u predjele oko Otočca i po Žumberku, gdje se doskora izgubiše medju ostalim narodom." Skoro potom umre kralj Matija (28. marta 1619.) i ostavi prijesto i tridesetgodišnji rat, što je planuo pod kraj njegova vladanja, stričeviću svomu štajerskom nadvojvodi Ferdinandu II. (1619. —1637.). Vladanje njegovo ispunjeno je neprekidnim ratovanjem ne samo u Češkoj i Njemačkoj, nego i u Ugarskoj s erdeljskim vojvodom Gavrom Betlenom, kojega su Magjari proglasili svojim kraljem, a pomagali ga Turci. Hrvati su sudjelovali u oba rata kao laki konjanici, obično zvani a r k e b u z i ri, koji su sa svojim malim ali brzim konjima vazda boj započeli i dovršili. U Wallensteinovoj vojsci vodio je Hrvate ban Gjur o Zr i n s k i, otac braće Nikole i Petra ; on umre iznenada za vojne protiv Mansfelda u Požunu dne 18. decembra 1626. u 28. godini. Kazivali su, da ga je rotkvom otrovao Wallenstein, ali za to nema nikakih dokaza. Poslije njega vodili su Hrvate u tridesetgodišnjem ratu grof Ivan I s o l a no, I v a n We r t h i Walter Le s 1 i e, a odlikovali su se u svim važnijim bojevima, dapače kaže se, da je kod Lützena (16. nov. 1632.) poginuo švedski kralj Gu s t a v А. do 1 f od njihove ruke, dok je znamenita carska pobjeda kod Nördlingena (7. sept. 1634.) u glavnom njihovo djelo. Pred konac rata, za vladanja sina Ferdinandova, naime Ferdinanda III. (1637.—1657.) sudjelovahu i oba brata Nikola i Petar Zrinski ističući se zamjernim junaštvom

* Jedan je savremenik zabilježio, da su Uskoci u posljednjih trideset godina učinili Veneciji štete 20 mili ju na du k a t a stranom u plijenu, a stranom kao ratni trošak.

IPored svih zasluga, što su ih Hrvati sebi stekli u ovim dugotrajnim ratovima, ipak im dvor ne

uvaži želje, da se Vojna Krajina podvrgne banu i <%

saboru, šta više, baš za Ferdinanda II. bi njezino nutarnje uredjenje prvi puta provedeno. Ona se razdvoji na dva g e n e r a 1 at a : karlovački (ili Hrvatska Krajina) i varaždinski (ili Slavonska Krajina). Budući da su ti krajevi bili vrlo slabo napučeni, uzeli su Nijemci mamiti raznim privilegijama u turskom susjedstvu naseljene grčko-istočne Srbe (Vlahe) braneći ih od zahtjeva hrvatske gospode, koji ih htjedoše učiniti svojim kmetovima, jer su se smjestili na njihovoj zemlji. Poradi toga došlo je do oštroga sukoba izmedju hrvatskoga sabora i austrijske vlade, a svrši konačno time, da je |Ferdinand II. dne 5. oktobra 1630. izdao doseljenicima diplomu, po kojoj će oni biti samo krajiški vojnici, a ne kmetovi hrvatske gospode; nadalje im bi dozvoljeno slobodno birati seoske knezove, koji opet biraju sudce. Ovim č i n o m po s t a de Kraj i na po se b ni politički t e r i to rij, То сјеpkanje i onako malene hrvatske zemlje navede stališe hrvatske na to, da su se stali sve tješnje prislanjati uz Magjare na zajedničku obranu.

Ali ne bijaše samo teritorijalna cjelokupnost hrvatska ugrožena od strane dvora, nego i sam ustav. Poslije westfalskoga mira (1648.) stalo se u Beču odlučno pomišljati na to, kako da se Ug a r s k a. i Нrvatska iz j e d n a č e s au s t r i j s kim zemljama, to jest, da se pretvore u p r o v inc i j e. Ban Nikola Zrinski morao se odlučno boriti za sudbenost svoju, dok mu je uzalud bila sva borba, da steče karlovački generalat. Dapače u Веču se nije ni to rado gledalo, što su braća Nikola i Petar junački odbijali turske najezde na

« ПретходнаНастави »