Слике страница
PDF

Oko drvene kuće bio je dvor, a iza ovoga zgrada za blago (stoku), zvana hlevina; dalje bijaše do kuće vrt s raznim povrćem, onda voćnjak i pčelinjak; od meda se poslije pravilo omiljelo i jako slavensko piće med. Konačno je bilo i njiva, koje je mirni i marljivi južno-slavenski narod velikom vještinom i ljubavlju obradjivao plugom i ralom, sijući sve glavnije vrste žita, kao pšenicu, ovas, ječam, raž i proso.

Sve što bi kuća (zadruga) stekla, sve nepokretno imanje bijaše zadružno; lične svojine kao i baštine (osim nekih pokretnih stvari) nije bilo. Stoga medju starim Južnim Slavenima i nema ni velikoga bogatstva ni velike sirotinje. Onoga, koji nije htio raditi i slušati, izgonili su iz zadruge. Tiprognanići TSjahujedina sirotinja južnoslavenjskaj"a zvalj, su ih hud i, što je značilo i siromaha

i nevaljalca. Dalja posljedica zadružnoga života

bijaše bujno razvijeni domaći život i visoka moralnost, al i odatle na žalost i ta zla strana, da u Južnih Slavena nije bilo lične mKIjative~i" rjejpura7~sto je kasnije, kad je trebalo stvoriti jedmstvenu jaku "državu, štetno djelovalo. Još je jedna posljedica: medju Južnim Slavenima nije b i 1 o s t a I i š k i h razlika, oni bijahu svi medju sobom jednaki, dakle živjeli su u pravoj »dem o Jt r a c i j i, koju bizantinski pisac Prokopije crta ovako: „Slaveni se ne pokoravaju jednomu čovjeku, nego od starine žive u demokraciji i zato u njih koristi i štete svakoga posla padaju na čitavu zajednicu. Njima je sve tako reći jednako i ustanovljeno od pamtivijeka". Spoljašni biljeg toga

odjelitoga života bijaše, da Su Južni Slaveni već u najdrevnije doba najvoljeli živjeti razdaleko jedan od drugoga, kako to još i danas nalazimo kod većine Hrvata i Srba, a naročito u gorovitim krajevima.

Kad bi se u ovakom zadružnom domu čeljad prekomjerno umnožala, jedan bi se dio odvojio i podigao nov dom negdje u okolini staroga, s kojim ne bi prekidao sveza. Više takih novih domova stvarali bi v a s i (vesi) ili s e 1 a, u kojima su vazda kuće bile razdaleko jedna od druge, svaka usred svoga imanja. Ovakovo selo naseljeno domovima srodnim po krvi, smatralo se kao jedno bratstvo ili rod (porodica), a njim je upravljao kao starješina čelnik, kojega bi svi domaćini dogovorno birali izmedju sebe. Bratstvo imalo je zajedničko prezime, obično po pradjedu one zadruge iz koje je poteklo, kao primjerice Tugomirići, Voj nići, onda zajedničko groblje, zajednički žrtvenik, pak vodenicu, paše i šume. Šteta, sramota, ili uvreda nanesena jednomu članu bratstva smatrala se zajedničkom, pa stoga je bilo cijelo bratstvo dužno osvetiti svoga člana, naročito kod ubojstva; to je krvna o s ve t a.

Kao što je bratstvo postalo od jednoga doma, tako je i pleme postalo, kad se bratstvo stalo razgranjivati i dijeliti na više bratstvi naseljenih u više sela vezanih izmedju sebe krvnim srodstvom. Teritorij, na kojem je jedno pleme živjelo, zvao se župa, a ta je imala ime svoje ili po plemenu (na primjer Kačići, Mogorovići), il i po rijeci (n. pr. Neretljani), ili po mjestu (n. pr. Karinjani). Pleme biraše sebi glavara u županu, vrhovnom sudcu i vojskovodji plemenskom i to redovito iz bratstva, koje bi se drevnošću ili veličinom istaklo izmedju ostalih. Na taj je način bivalo, da je županstvo, pored svega izbornoga načela, ostajalo u pojedinim bratstvima. To je zametak slavenskome plemstvu, što su- ga Slaveni uzeli po izgledu germanskom.1 U sredini većme jU2n<>siv^sHtr^upa, koje su bile zaštićene šumom, planinom ili močvarama, nalazilo se njezino središte zvano grad. Slaveni redovno su svoje gradove podizali u barama ili na kakvom humku; grad bijaše zaštićen umjetnim utvrdama od rova, nasipa, plota i brvana, a gradili su ga svi stanovnici jedne župe. U gradu se nije živjelo, već je to bilo mjesto, koje je služilo župi za zaštitu u slučaju nevolje, kad navali neprijatelj. Osim toga bio je grad mjesto, gdje se narod iz župe prikupljao na zajedničko žrtvovanje, a župan sudio po običajnom pravu, pa s toga u njemu nije bilo drugih zgrada, do hrama i županskoga dvora. Inače širio se u gradu još i trg, gdje se kupovalo i prodavalo, a obično se u gradu sastajahu plemenska vijeća, složena od glavara cijeloga plemena. Tek se docnije oko grada počinju javljati podgradja (suburbia) i u njima naseljavati trgcvci i obrtnici. Kad se Južni Slaveni naseliše po Balkanskom polu

1 Prvu svoju riječ za plemstvo, „šlechta", „szlahta", „šljahta" udesiše razni Slaveni po staronjemačkom „slahta" danas Geschlecht. Hrvatsko plemenit znači biti od plemena, dakle u smislu isto.

otoku i tude dodjoše u dodir s Grcima, uzeše od njih riječ b a ri,s (,SSpt?= velika zgrada) za varoš.1 Južni Slaveni kao ratari ni jesu bili ratnički narod, no kad bi ih tkogod napao, branili su junački svoju kuću i slobodu. Odmah na vijeću izabrali bi sebi vojvodu redovito plemenskoga . župana, koji će ih povesti u rat. Oružje im bijaše dugo koplje il i kratka sulica zgodna za bacanje, mač, praćka i otrovna strjelica, a upotrebljavali su i neku vrstu zastave ili prapor.

0 vojevanju njihovu znadu bizantinski pisci više toga. Tako kaže Maurikije: „Slobodu ljube nada sve, te se ne daju nipošto niti skučiti niti pokoriti. U svojoj su domovini nečuveno hrabri i ustrajni; lako podnose i žegu i studen i močvaru i golotinju

1 oskudicu hrane. Na otvorenom su polju doduše slabi, ali su zato vještiji za boj u klancima, šumama i močvarama. Osobito rado udaraju na dušmana iz zasjeda. Često bi ratni plijen ostavili na kojem mjestu, pa uzmaknuli u šumu; kad bi potom dušmanin pohitao, da ugrabi plijen, navalili bi na nj i sasvim ga satrli". Prokopije opet kaže: „Kad Slaveni dodju do boja, većina ih ide pješke na dušmana, držeći u rukama male štitove i sulice, a nipošto ne navlače pancira. Neki pak nemaju ni halje ni kabanice, već jedino pridjenuvši široke gaće do srama, stanu ovako pred dušmana". Radi svega toga Maurikije preporučuje zimsku vojnu na Slavene, kad su rijeke i močvare smrznute, a ogoljeno drveće ne može da ih krije, pa i sam snijeg odaje stope bjegunaca.

1 Od južnih Slavena uzeše tu riječ Magjari kao var.

Stari su Južni Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva, za koja su mislili, da imaju ljudsku priliku i ljudske osobine, samo mnogo savršenije nego ljudi. U glavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila, ali na žalost vrlo malo znamo o njoj. Najvažnije je ono, što kaže P r o k o p i j e. „Slaveni štuju samo jednoga boga tvorca gromova i jednoga gospodara čitavoga svijeta, te mu žrtvuju volove i druge vrste žrtava. Usuda (= sudbinu) ne poznadu, niti mu pripisuju ikoju moć nad ljudima. Nego kad im zaprijeti smrt iM ih bolest svlada, il i kad im je poći u rat, zavjetuju se bogu, pa umakavši pogibli prinose žrtve, što su ih obećali; jer vjeruju, da ih je zavjet spasao. Štuju takodjer potoke i vile, a i druga neka božanstva. I žrtve prinose svima njima, te za žrtvovanja čine različna gatanja". Nije "sigurno, kako se zvao taj vrhovni bog, no obično se drži, da mu je ime bilo P e r u n, koji je s neba spuštao munju i grom, a jedini gospodario nad svim stvarima. Od ostalih bogova još je poznat sunčani bog D a j b o g, koji bijaše izvor svakomu dobru na zemlji, te sve obasipaše blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka. Niže 6d bogova bila su rječna i druga božanstva, od kojih se sačuvaše u uspomeni zmajevi i vile. Ovim se božanstvima Južni Slaveni obraćahu molitvom i pridonašahu im žrtve obično volove, ovce i razne plodove. Pri žrtvovanju pazilo se na razne znakove, po kojima bi vješti ljudi proricali budućnost. Zrtvu obavljao je zadružni domaćin il i plemenski župan. Za sudbinu Južni Slaveni nijesu znali, ali su zato vjerovali,

« ПретходнаНастави »