Слике страница
PDF
ePub

okrene protiv Venecije radi Zadra, koji se još početkom 1242. pobunio protiv republike na nagovor njemačkoga cara Fridrika II. Hohenstaufovca. Kako je bio zabavljen na drugim mjestima, imenova Bela banom i hercegom hrvatskim prijatelja svoga iz djetinstva Dioniza de Zalaszentgrot od plemena Türje, kojemu i povjeri rat mletački. Ali herceg Dioniz bude dne 5. juna 1243. potučen i ranjen pod Zadrom, na što grad opet pade u mletačke ruke, pošto se još prije predaje većina Zadrana preseli u Nin, od kud je zadavala ljutih nevolja Mlečanima. Venecija pak napuči ispražnjeli grad talijanskim žiteljstvom i to plemićkim i gradjanskim, oskrbivši ga izdašnim privilegijama. Videći Bela neuspjeh pod Zadrom, sklopi dne 29. juna 1244. na gradu Glažu (na Vrbasu, danas Klasinci) s republikom mletačkom mir, odrekavši se Zadra, a dužd se opet obveže, da ne će podupirati Stjepana ,,Posthuma", sina kralja Andrije I. (II.), koji je tada živio u Veneciji i za koga je mati mu krajicas udovica Beatrica tražila nakon smrti Kolomanove hrvatsko herceštvo.' Sada ne preostade ni Zadranima drugo, nego izmiriti se kako tako s Venecijom, što oni i urade 1. augusta 1247., dašto pod vrlo teškim uvjetima, jer su od sada imali primati gradskoga kneza, koga im dužd pošalje, zabranjeno im bješe sklapati rodbinskih sveza s Hrvatima, suviše još prijedju u mletačke ruke i njihovi dohodci, brodovlje i za boj sposobna momčad.

a

Glavni razlog, što je Bela tako brzo i u tolikoj mjeri popustio Veneciji, ima se tražiti u istodobnom 'Gl. gore str. 107.

gradjanskom ratu u Hrvatskoj, jer se trebalo pobrinuti, da se Venecija ne uplete u nj. Gradovi Trogir i Spljet imali su davnih razmirica radi nekih posjeda u današnjim Kaštelima; posljednji se puta izmiriše 11. jula 1239. na deset godina. Kad stiže kralj Bela povodom provale Tatara u Trogir, nagradi radi njegove osobite vjernosti i odanosti raznim privilegijima, a medju ostalim potvrdi mu 16. maja 1242. sve posjede onako, kako mu ih gradjani prikazaše, naime,,od stupa (colonna) kod Ostroga sve do sela Smokvice". Pošto su Spljećani smatrali Ostrog svojim, plane poradi ovę darovnice kraljeve odmah po njegovom odlasku (koncem maja) krvav rat izmedju oba grada, kojima se brzo pridruže razni velikaši, tako da se složiše dvije stranke: trogirska ili kraljevska (na čelu joj Bribirski knez Stjepko) i spljetska ili protukraljevska. Odmah u početku rata pokazalo se, da je trogirska stranka jača, naročito na moru, usljed čega Spljećani potraže i nadju saveznike u Omiških K a čića, Poljiča n a, humskoga kneza Andrije i bosanskoga bana Matije Ninoslava, koji odluči slabost Ugarske i Hrvatske po tatarskoj naumi upotrijebiti u svoju korist. Ban Matija Ninoslav podje s jakom vojskom do Spljeta, gdje bi odabran gradskim knezom i tako lostade vodjom protukraljevske stranke (početkom p244.). Odmah po dolasku navali na Trogirane, te ih hametom pobije, a onda se vrati u Bosnu, ostavivši u Spljetu jednoga od svojih sinova.

Vojna bana bosanskoga bijaše najbolje svjedočanstvo o ozbiljnosti hrvatskih dogadjaja. S toga

*

povjeri kralj Bela banu i hercegu Dioniziju jednu vojsku, da njome ukroti Spljet, dok se drugom odlučio lično provaliti u Bosnu. U julu 1244. stiže Dionizije pod Spljet i udari s pomoću Trogirana i ine hrvatske gospode 12. istoga mjeseca jurišem na nj; još u veče toga dana predade se grad, na što bi 19. jula sklopljen mir izmedju Spljeta i Trogira. Spljećani se odrekoše svega prijepornoga posjeda, a osim toga još se obvezaše birati knezom kraljevskog čovjeka, dati šest talaca i položiti ponovno prisegu vjernosti. Nekako istodobno pokorio je kralj Bela i bosanskoga bana Mateja Ninoslava, dapače on ga prisili, da je bogato obdario bosansku biskupiju. Kad je Bela na proljeće 1245. došao u Hrvatsku, vladao je opet potpuni mir. Kad se povratio u Ugarsku, dade 20. augusta petgodišnjega sina Stjepana okruniti,,mladjim kraljem", a hercega Dionizija učini palatinom, postavivši na njegovo mjesto banom i hercegom Erdeljca Ladislava od plemena Borša.

Malo po tom zaplete se Bela ponovno u rat s austrijskim hercegom Fridrikom Babenberškim; nedaleko Wiener-Neustadta došlo je 15. juna 1246. do boja, u kojem pogibe Fridrik kao posljednji muški potomak svoga roda. Sva zemlja od Češke do hrvatske granice (to jest Austrija i Štajerska) ostadoše bez zakonitoga vladara.

1

U docnije se vrijeme pričalo, da je Fridrika ubio Krčki knez Bartol (Frankapan), dapače to su njemački sudci spočitavali god. 1670. knezu Franji Krsti na njegovu primjedbu da je posljednji Frankapan, no pouzdanim se izvorima to ne da dokazati.

Za baštinu babenberšku uzmu se sada otimati češki kralj Otokar Přemysl II. i Bela III. (IV.). Nakon poduljega bezuspješnoga ratovanja uplete se u borbu papa Inocent IV., a njegovim nastojanjem dodje 1. maja 1254. do mira u Požunu, na kojem dobije češki kralj Austriju, a Bela Štajersku Semeringu na jug. Kralj pošalje po tom u Štajersku sina svoga „mladjega kralja" Stjepana, a kao glavnoga savjetnika dodijeli mu bana i hercega hrvatskoga Stjepana od plemena Gut-Keled. 1 No Štajercima brzo dodija ugarsko vladanje, pa stoga plane u zemlji buna (1259.). Buntovnici istjeraše kraljevića Stjepana i glavnoga mu savjetnika hercega Stjepana i proglasiše češkoga kralja svojim gospodarom. Tako je došlo izmedju Otokara i Bele do novoga rata, u kojem češke vojske pobijede dne 12. jula 1260. ugarske kod Kroissenbrunna na rijeci Moravi, na što se Bela morade odreći Štajerske. Kao jamstvo za trajni mir i sporazumak bi uglavljeno, da će se Belin mladji sin Bela oženiti Otokarovom nećakinjom Kunigundom, što se docnije i zgodilo, pa tako na stupiše porodične sveze izmedju Arpadovića i Přemyslovića.

Za vrijeme ovih bojeva vladao je u kraljevstvu hrvatskom kao ban i herceg Stjepan od plemena Gut-Keled (1248.-1260.). Prva mu dužnost bješe primiriti zemlju, a onda odijeliti dobra i posjede kraljevskih gradova (regia castra) od imanja i baština hrvatskih plemena (generationes), Ne Stjepka Šubića, kako se griješkom uzi

malo.

napokon puste krajeve naseliti novim pučanstvom i na zgodnim mjestima sagraditi utvrde i kule na obranu kraljevstva. Tatarska najezda naime jasno bješe pokazala vrijednost utvrdjenih gradova, jer oni ostadoše svagdje poštedjeni. Ban i herceg Stjepan odmah se dade na posao; od brojnih uredaba njegovih treba napose istaknuti gradnju grada Jablanca na primorju (1251.) i proglašenje Križevaca slob. kr. gradom po uzoru Gradca kod Zagreba (1252.). Godine 1251. pohodi kralj Bela ponovno Hrvatsku i Dalmaciju, te tom prilikom nagradi razne velikaše, naročito Krčke i Bribirske knezove, pa grad Šibenik. Rad hercega Stjepana prekide donekle to, što je kao generalni kapetan boravio u Štajerskoj uz bok kraljeviću Stjepanu (1254.-1259.), a onda nalazimo banom. Rolanda od plemena Ratold (1260.-1277.).

U to doba oko 1260. učini Bela neke vrlo zamašne promjene u upravi hrvatskih zemalja. Ponajprije uredi, da će čitavim hrvatskim kraljevstvom vladati herceg (dux) od kraljevskoga roda, kojemu dodijeli dva bana: hrvatsko-dalmatinskoga i slavonskoga; ako nema hercega od kraljevske krvi, onda ima vršiti vlast njegovu slavonski ban s naslovom bana,,čitave Slavonije" (banus tocius Sclavonie), kojemu se ima pokoravati ban hrvatsko-dalmatinski, koji nosi (ali ne uvijek) naslov bana primorskoga (banus maritimus). Ovom je razdiobom u dva banata dotadašnje jedinstvo kraljevstva hrvatskoga prestalo, te je odsada

« ПретходнаНастави »