Слике страница
PDF
ePub

nosi izmedju Ar padovića i na puljskih An ž u vina ca.

. U tom oboli starac kralj Bela i umre dne 3. maja 1270. Vjerna ga žena kraljica Marija ne preživi dugo, jer preminu još iste godine. Sahranjeni budu pored svoga sina miljenika Bele u minoritskoj crkvi u Ostrogonu. .

IV.
Posljednji Arpadovići.

(1270.1301.)
Stjepan

:) (1270.–1272.) bijaše žestoke ćudi i okrutna srca. Odmah u početku svoga vladanja zametne s češkim kraljem Otokarom Piemyslom II. rat, jer nije mogao da mirno gleda, kako taj moćni vladalac stiče Korušku i Kranjsku. Ratovalo se promjenljivom srećom sve do maja 1271., kadno dodje do boja izmedju grada Mošona i rječice Rapce (zapadno od Gjura), u kojemu bi Otokar doduše suzbit, ali ne poražen (21. maja). Na to sklope (u julu) oba vladara mir': Stjepan se odreče svakoga zahtjeva na Austriju, Stajersku, Korušku i Kranjsku, a Otokar opet obeća napustiti svaku svezu sa Stjepanom sinom Andrije I. (II.), koji malo potom u Veneciji i umre (polovicom god. 1271.) ostavivši udovicu Mlečanku Tomasinu Morosini i sina Andriju „Mleča

1 Stjepan je potpisao ispravu u Požunu 3. jula, a Otokar u Pragu 13. jula.

nina“, kojemu oporučno ostavi svoje pravo na herceštvo hrvatsko.

Za Stjepanova vladanja stekoše knezovi Krčki (1271.) grad Senj, a banovao je Joakim Rektar (1270.–1272.).' Ljeti god. 1272. odluči se poći u pohode svojoj kćeri Mariji, ženi napuljskoga nasljednika prijestola Karla, pa tastu svoga sina Ladislava, napuljskomu kralju Karlu I. i ostaloj onamošnjoj rodbini. Na put podje sa sjajnom pratnjom vodeći sa sobom desetgodišnjega sina Ladislava. Ali kad stiže do Topuskoga (9. juna), ostavi ovdje sina i krene za neko vrijeme sam dalje. Dne 24. juna, na Ivanj-dan, stiže u Bihać na Uni, gdje mu nenadano doleti užasan glas, da je mladoga kraljevića Ladislava nekud iz topuskoga manastira nestalo. Tako je i bilo, jer je mladića potajno odnio hrvatski ban Joakim Pektar, po svoj prilici u sporazumu s kraljicom Jelisavetom. Na taj se glas kralj Stjepan neobično uzrujao i smjesta krenuo natrag, da traži sina, ali uzalud, jer ga uhvatila teška bolest, koja ga prisili na povratak u Budim. Kralj morade traženje prepustiti drugima. Ovi su i našli kraljevića u Koprivnici, te uzmu grad podsjedati. Medjutim umre Stjepan 6. augusta 1272. na Čepelskom otoku (kod Budimpešte) u trideset i trećoj godini.

Smrću Stjepanovom prestade podsada Koprivnice, na što se Joakim Pektar s mladim kraljevićem požuri u Stolni Biograd, gdje ga dočeka kraljica mati Jelisaveta i bude 3. septembra okru

Sin onoga Stjepana od plemena Gut-Keled, koji je bio herceg hrvatski i ban od 1248.-1260., a od 1254. još i glavni kapetan štajerski.

njen kao Ladisla v III. (IV.) (1272.-1290.) za kralja. Obično mu se daje pridjev „Kumanac“, jer su ga tako zvali po materi njegovoj, koja bijaše Kumanka.

Do Stjepana VII. (V.) još se nekako održao kraljevski ugled u Hrvatskoj, no poslije smrti njegove nasta općenito rasulo, jer kako je Ladislav isprva bio mladoljetan, a poslije pustopašan i lakomislen, podigoše se velikaši otimajući se izmedju sebe za bansku čast i imanja. U taj mah bile su glavne velikaške porodice u Hrvatskoj: doseljeni Güssingovci (Nemet-ujvárijevci), koji su gospodovali (dašto, na osnovu kraljevskih donacija) poglavito u sadašnjoj križevačkoj županiji, zatim Gut-Keledi, takodjer njemačkoga podrijetla, kojih su posjedi bili u zagrebačkoj i križevačkoj županiji oko Koprivnice, onda domaći B a bonić i knezovi Vodički (kasnije Blagajski), kojima su se imanja protezala od Kranjske medje do Vrbasa s gradovima Stjeničakom blizu Kupe i Blagajem na Sani, pa knezovi Krčki u Primorju od Trsata do Senja i do podnožja Kapele planine, napokon knezovi Bribirski (Šubići) gospodari bribirske župe i svih dalmatinskih gradova osim mletačkoga Zadra.

Mjesto nedorasloga Ladislava preuze vladanje mati njegova Jelisaveta, a glavni joj savjetnik bijaše bivši ban Joakim Pektar, sada kraljevski blagajnik. Joakima zamijeni na banskoj stolici Matija od plemena Čaka Trenčinskih (1272. do 1273.), koji sazva dne 20. aprila 1273. prvi nam poznati slavonski sabor (congregatio ge

neralis totius regni Sclavoniae), na kojem se raspravljalo o sudstvu i sudjenju, vojničkim dužnostima i porezima. U Dalmaciji i Hrvatskoj pak postade banom („primorskim“) Bribirski knez Pava o Šubić, sin kneza Stjepka. Poslije Matije postade banom u Slavoniji Henrik Güssingovac (1273.—1274.), koji podiže godine 1274. protiv kralja Ladislava i njegove matere bunu, u kojoj i pogibe. Sada bude imenovan mladji brat kraljev Andrija hercegom hrvatskim, ali i mjesto njega preuze vladanje mati mu Jelisaveta. Sve to ipak ne spriječi velike bune hrvatske u Slavoniji pod vodstvom knezova Babonića protiv vladanja Jelisavetina i ljubimca joj Joakima. U toj buni pogibe Joakim u jednoj bitci na proljeće 1277. Slabost kraljevske vlasti bijaše u taj mah tolika, da je trebalo pozvati napuljskoga kralja Karla I. u pomoć protiv Hrvata. Karlo odista pošalje još u augustu dvanaest tovarnih ladja s jakom četom plaćenika u Hrvatsku, na što opet nastade mir; banom u Slavoniji postade brat poginuloga Joakima Nikola (1277.—1280.).

Medjutim se zgodiše važne promjene u Austriji. God. 1273. bude izabran Rudolf H a bsburški njemačkim kraljem. Novi vladar odmah naumi oteti Otokaru Piemyslu sav stečeni posjed od čeških do hrvatskih granica sklopivši u tu svrhu S regencijom kralja Ladislava Kumanca savez (1276.). Sada se Rudolf Habsburški mogao ogledati s Otokarom'i ra z valiti već toli krasne za metke velike slavenske drža ve od Krkonoš a do Sa ve. Dne 26.

stalim su bilmibe kao moći pobijedio.com

augusta 1278. došlo je na Moravskom polju (kod Dürnkruta), do odsudnoga boja u kojem Rudolf poglavito 'ugarskom pomoći pobijedi Otokara; sam Otokar pogibe kao junak na razbojištu. Ovom su bitkom Habsburgovci postali gospodari bivših ba benberških zemalja, odnosno susjedi češkoga, u ga rskoga i hrvatskoga kraljevstva; ods a da unaprijed oni se sve to već ma u pliću u poslove ovih dr ž a va s jasnom težnjom, da ih skupe u jednu cjelinu u svojoj ruci, što im je konačno i uspjelo.

U Slavoniji i Hrvatskoj nije ni poslije smrti Joakimove bilo mira, a čitavu situaciju još većma uzmuti smrt mladjega brata kraljeva, hercega Andrije, ljeti 1278.; u taj čas bijaše Ladislav Kumanac jedini zakonom priznati Arpadović, jer budimski dvor nikad ne htjede priznati legitimnog podrijetla Stjepanu Posthumu i sinu mu Andriji Mlečaninu. Güssingovci i Babonići, kojima se pridružiše knezovi Krčki, bili su u neprekidnim krvavim svadjama, dok se kraljica udova Jelisaveta zavadi s biskupom zagrebačkim Timotejem radi desetine od svojih posjeda oko Virovitice i Lipovca, no kasnije popusti, a u Dalmaciji navališe Mlečani bez navještenja rata na omiške Kačiće te ih potpunoma unište; Omiš ipak dodje (1280.) u vlast primorskoga bana Pavla Šubića (1274.—1312.). Sa svim je prirodno, da je u takim prilikama nastojao Andrija Mlečanin, da oživotvori svoje pravo na herceštvo

« ПретходнаНастави »