Слике страница
PDF

vazda govor napose o Hrvatskoj (regnum Croacie) i napose o Slavoniji (regnum Sclavonie).

Radi obrane ugarske i hrvatske granice od Srba osnova kralj Bela podjedno i banovinu M a č v u, koja se prostirala u današnjoj Srbiji, Savi i Dunavu na jug izmedju Drine i Morave; njoj budu u kasnija vremena pridane radi većega dohotka banova u vojničke svrhe srijemska i vukovska županija,1 dok je požeška u ime prihoda postala vlasništvo kraljičino. Na taj se način zgodi, da su spomenuti od starine čisto hrvatski dijelovi, što sačinjavaju današnju Slavoniju bili izuzeti od banske vlasti, a to je s vremenom urodilo posljedicom, da su se stali krivo uzimati kao ugarski, naročito u XV. i XVI. vijeku do mohačke bitke.

Kao što je Hrvatsku, tako je Bela rascjepkao i Bosnu nakon smrti bana Matije Ninoslava (oko 1251.), kad u njoj planuše prijestolne borbe medju njegovim potomcima. Bela razdijeli oko god. 1254. Bosnu na tri dijela: od porječja gornjega Vrbasa i Bosne složi banovinu Bosnu, u kojoj ostavi potomke Matije Ninoslava da vladaju, dok od porječja Usore (oko Doboja i Tešnja) sklopi uso rsku banovinu, a od prijedjela oko Soli (danas Tuzla) učini banovinu Soli, u kojima je namještao pouzdane svoje velikaše.

1 Najveći dio današnje virovitičke i zapadni dio današnje srijemske županije (od Iloka do ušća Bosuta).

Poslije poraza kod Kroissenbrunna i izmirenja s češkim kraljem Otokarom nastade teški spor izmedju oca Bele i sina mu kraljevića Stjepana; ima dosta razloga misliti, da je tešku onu nesreću skrivio u neku ruku mladi Stjepan. Uslijed toga imenova Bela mladjega sina Belu hercegom hrvatskim (1260.—1269), pa zato banovi njegovi već pomenuti Roland i Henrik Giissingovac od plemena Huler (1267.—1270.)' ne nose više toga naslova. Kako je Bela bio još malodoban, upravljala je Hrvatskom mati njegova kraljica Marija. U tom svojstvu nalazimo je 1261. u Zagrebu, a onda u Kninu, gdje je duže vremena proboravila okružena sjajnom pratnjom. Pod tim skrbništvom ostade mladi Bela sve do god. 1268., kad zače samostalno vladati. Al i mu slava ne potraja dugo, jer ga ljeti 1269. pokosi smrt na veliku tugu očevu.

Pored ove nesreće neprekidno su starca Belu od god. 1262. mučile krvave borbe sa najstarijim mu sinom Stjepanom, kojega morade u istočnoj polovici Ugarske uzeti za suvladara. Medjutim udade Stjepan god. 1269. kćer svoju Mariju za napuljskoga kraljevića Karla, dok je napuljska princesa Jelisaveta kasnije pošla za Stjepanova prvorodjenca i nasljednika prijestola Ladislava. Ovim činom nastupiše najtješniji rodbinski od

1 Pleme Heder doseli se u XII. vijeku iz Njemačke u Ugarsku. Jedan brat sagradi na rijeci Rabi blizu Kormenda grad Giissing (magj. Nćmetujvar), pa otale mu potomci Giissingovci, a drugi Hedervar na Dunavu blizu Gjura, otkale Hedervary.

nosi izmedju Arpadovića i napuljsk i h Anžuvinaoa.

U tom oboli starac kralj Bela i umre dne 3. maja 1270. Vjerna ga žena kraljica Marija ne preživi dugo, jer preminu još iste godine. Sahranjeni budu pored svoga sina miljenika Bele u minoritskoj crkvi u Ostrogonu.

IV.

Posljednji Arpadovići.
(1270.—1301.)

Stjepan Vl\ (V.) (1270.—1272.) bijaše žestoke ćudi i okrutna srca. Odmah u početku svoga vladanja zametne s češkim kraljem Otokarom P,'emyslom II. rat, jer nije mogao da mirno gleda, kako taj moćni vladalac stiče Korušku i Kranjsku. Ratovalo se promjenljivom srećom sve do maja 1271., kadno dodje do boja izmedju grada Mošona i rječice Rapce (zapadno od Gjura), u kojemu bi Otokar doduše suzbit, ali ne poražen (21. maja). Na to sklope (u julu) oba vladara mir1: Stjepan se odreče svakoga zahtjeva na Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku, a Otokar opet obeća napustiti svaku svezu sa Stjepanom sinom Andrije I. (II.), koji malo potom u Veneciji i umre (polovicom god. 1271.) ostavivši udovicu Mlečanku Tomasinu Morosini i sina Andriju „M 1 e č a

1 Stjepan je potpisao ispravu u Požunu 3. jula, a Otokar u Pragu 13. jula.

n i n a", kojemu oporučno ostavi svoje pravo na herceštvo hrvatsko.

Za Stjepanova vladanja stekoše knezovi Krčki (127L) grad Senj, a banovao je Jj>ar-k-j-avJLe ktar (1270.—1272.).1 Ljeti god. 1272. odluči se poći u pohode svojoj kćeri Mariji, ženi napuljskoga nasljednika prijestola Karla, pa tastu svoga sina Ladislava, napuljskomu kralju Karlu I. i ostaloj onamošnjoj rodbini. Na put podje sa sjajnom pratnjom vodeći sa sobom desetgodišnjega sina Ladislava. Ali kad stiže do Topuskoga (9. juna), ostavi ovdje sina i krene za neko vrijeme sam dalje. Dne 24. juna, na Ivanj-dan, stiže u Bihać na Uni, gdje mu nenadano doleti užasan glas, da je mladoga kraljevića Ladislava nekud iz topuskoga manastira nestalo. Tako je i bilo, jer je mladića potajno odnio hrvatski ban Joakim Pektar, po svoj prilici u sporazumu s kraljicom Jelisavetom. Na taj se glas kralj Stjepan neobično uzrujao i smjesta krenuo natrag, da traži sina, ali uzalud, jer ga uhvatila teška bolest, koja ga prisili na povratak u Budim. Kralj morade traženje prepustiti drugima. Ovi su i našli kraljevića u Koprivnici, te uzmu grad podsjedati. Medjutim umre Stjepan 6. augusta 1272. na Čepelskom otoku (kod Budimpešte) u trideset i trećoj godini.

Smrću Stjepanovom prestade podsada Koprivnice, na što se Joakim Pektar s mladim kraljevićem požuri u Stolni Biograd, gdje ga dočeka kraljica mati Jelisaveta i bude 3. septembra okru

1 Sin onoga Stjepana od plemena Gut-Keled, koji je bio herceg hrvatski i ban od 1248.—1260., a od 1254. još i glavni kapetan štajerski.

njen kao Ladislav III. (IV.) (1272.—1290.) za kralja. Obično mu se daje pridjev „Kumanac", jer su ga tako zvali po materi njegovoj, koja bijaše Kumanka.

Do Stjepana Vlf. (V.) još se nekako održao kraljevski ugled u Hrvatskoj, no poslije smrti njegove nasta općenito rasulo, jer kako je Ladislav isprva bio mladoljetan, a poslije pustopašan i lakomislen, podigoše se velikaši otimajući se izmedju sebe za bansku čast i imanja. U taj mah bile su glavne velikaške porodice u Hrvatskoj: doseljeni Giissingovci (Nemet-ujvarijevci), koji su gospodovali (dašto, na osnovu kraljevskih donacija) poglavito u sadašnjoj križevačkoj županiji, zatim Gut-Keledi, takodjer njemačkoga podrijetla, kojih su posjedi bili u zagrebačkoj i križevačkoj županiji oko Koprivnice, onda domaći B a b on i ć i knezovi Vodički (kasnije Blagajski), kojima su se imanja protezala od Kranjske medje do Vrbasa s gradovima Stjeničakom blizu Kupe i Blagajem na Sani, pa knezovi Krčki u Primorju od Trsata do Senja i do podnožja Kapele planine, napokon knezovi Bribirski (Subići) gospodari bribirske župe i svih dalmatinskih gradova osim mletačkoga Zadra.

Mjesto nedorasloga Ladislava preuze vladanje mati njegova Jelisaveta, a glavni joj savjetnik bijaše bivši ban Joakim Pektar, sada kraljevski blagajnik. Joakima zamijeni na banskoj stolici M a t i j a od plemena Čaka Trenčinskih (1272. do 1273.), koji sazva dne 20. aprila 1273. prvi nam poznati slavonski sabor (congregatio ge

« ПретходнаНастави »