Слике страница
PDF

neralis totius regni Sclavoniae). na kojem se raspravljalo o sudstvu i sudjenju, vojničkim dužnostima i porezima. U Dalmaciji i Hrvatskoj pak postade banom („primorskim") Bribirski knez P av a o Š u b i ć, sin kneza Stjepka. Poslije Matije postade banom u Slavoniji H e n r i k Gussingovac (1273.—1274.), koji podiže godine 1274. protiv kralja Ladislava i njegove matere bunu. u kojoj i pogibe. Sada bude imenovan mladji brat kraljev Andrija hercegom hrvatskim, ali i mjesto njega preuze vladanje mati mu Jelisaveta. Sve to ipak ne spriječi velike bune hrvatske u Slavoniji pod vodstvom knezova Babonića protiv vladanja Jelisavetina i ljubimca joj Joakima. U toj buni pogibe Joakim u jednoj bitci na proljeće 1277. Slabost kraljevske vlasti bijaše u taj mah tolika, da je trebalo pozvati napuljskoga kralja Karla I. u pomoć protiv Hrvata. Karlo odista pošalje još u augustu dvanaest tovarnih ladja s jakom četom plaćenika u Hrvatsku, na što opet nastade mir; banom u Slavoniji postade brat poginuloga Joakima Nikola (1277.—1280.).

Medjutim se zgodiše važne promjene u Austriji. God. 1273. bude izabran Rudolf Habsburški njemačkim kraljem. Novi vladar odmah naumi oteti Otokaru Plemvslu sav stečeni posjed od čeških do hrvatskih granica sklopivši u tu svrhu s regencijom kralja Ladislava Kumanca savez (1276.). Sada se Rudolf Habsburški mogao ogledati s Otokarom' i razvaliti već toli krasne zametke velike slavenske države od Krkonoša do Save. Dne 26. augusta 1278;_dqšlo je Moravskom jpolju (kod Diirnkruta), do odsudnoga boja u kojem Rudolf poglavito ugarskom pomoći pobijedi Otokara; sam Otokar pogibe kao junak na razbojištu. Ovom su bitkom Habsburgovci postali gospodari bivših babenberških zemalja, odnosno susjedi češkoga, ugarskoga i hrvatskoga kraljevstva; odsada unaprijed oni se sve to već ma upliću u poslove ovih država s jasnomtežnjom, daihskupe u jednu cjelinu u svojoj ruci, što im je konačno i uspjelo.

U Slavoniji i Hrvatskoj nije ni poslije smrti Joakimove bilo mira, a čitavu situaciju još većma uzmuti smrt mladjega brata kraljeva, hercega Andrije, ljeti 1278.; u taj čas bijaše Ladislav Kumanac jedini zakonom priznati A rpadović, jer budimski dvor nikad ne htjede priznati legitimnog podrijetla Stjepanu Posthumu i sinu mu Andriji Mlečaninu. Giissingovci i Babonići, kojima se pridružiše knezovi Krčki, bili su u neprekidnim krvavim svadjama, dok se kraljica udova Jelisaveta zavadi s biskupom zagrebačkim Timotejem radi desetine od svojih posjeda oko Virovitice i Lipovca, no kasnije popusti, a u Dalmaciji navališe Mlečani bez navještenja rata na omiške Kačiće te ih potpunoma unište; Omiš ipak dodje (1280.) u vlast primorskoga bana Pavla Subića (1274.—1312.). Sa svim je prirodno, da je u takim prilikama nastojao Andrija Mlečanin, da oživotvori svoje pravo na herceštvo hrvatsko. I odista, godine 1289. pobune se Giissingovci protiv kralja Ladislava i pozovu Andriju u" Hrvatsku. U pratnji ujaka svoga "A 1 b~er t a Morosinija iskrca se početkom 1290. Andrija u Zadru te odavle podje na sjever, no u Štrigovu u Medjumurju zarobi ga neki velikaš, koji ga predade austrijskomu hercegu Albrechtu I., sinu Rudolfa Habsburškoga. U taj mah bude iznenada dne 10. jula 1290. Ladislav III. (IV.) ubijen od nekih Kumana, na što ugarska gospoda brže bolje potajno pozovu iz Beča na prijestolje Andriju, kao jedinoga Arpadovića, kojemu tim činiom priznaše zakonito podrijetlo od djeda mu Andrije I. (II.). Dne 23. jula bi on u Stolnom Biogradu okrunjen kao Andrija II. (III.) (1290.—1301.), obično zvan M 1 e č a n i n.

Protiv Andrije „Mlečanina" odmah se dignu tri moćna pretendenta, složno mu poričući zakonito podrijetlo arpadovsko. Rudolf Habsburški uze tvrditi, da je god. 1241. kralj Bela njemačkomu caru Fridriku II. predao Ugarsku i Hrvatsku u 1 e n o (što nije bilo istinito), pa stoga predade oba kraljevstva dne 31. augusta 1290. u Erfurtu sinu svomu hercegu austrijskomu Albrechtu. Protiv toga uloži protest papa Nikola IV., koji odmah po primitku vijesti o nagloj smrti kralja Ladislava otpremi legata u Ugarsku s izjavom, da Ugarska i Hrvatska pripadaju sv. stolici i da je sada samo on vlastan njima raspolagati. Treći pretendent bijaše Marija, sestra kralja Ladislava, udata za napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca. Najstariji joj sin bijaše Karlo Marte 1, rodjen 1272., a od 1287. muž Klementine, kćeri Rudolfa Habsburškoga; iz toga braka rodio se god. 1288. Karlo Roberto. Netom primi kraljica Marija glas o prijekoj smrti svoga brata, izjavi, da je jedino ona zakonita baštinica kraljevstva ugarskoga i hrvatskoga, odnosno njezin sin Karlo Martel, na kojega prenese svoje pravo. Njoj se pridruži i papa, a na to bude Karlo Martel po papinskom legatu negdje u martu 1292. u Napulju nekom onamošnjom krunom okrunjen za ugarsko-hrvatskoga kralja.

Andrija Mlečanin, imajući uza se najveći dio Ugarske, brzo se snašao u toj neugodnoj situaciji. Ponajprije se odluči razračunati s Albrechtom austrijskim, kao najopasnijim, pošto mu bijaše neposredni susjed. Da steče za sebe što više pristaša, sazove u Stolni Biograd u februaru 1291. sabor, gdje podade znatnih povlastica plemstvu na račun kraljevske vlasti, a plemstvo opet se sa svoje strane obveza pomagati kralja „svim silama protiv svakoga". Poslije ovoga sabora Andrija navijesti Albrechtu Austrijskomu rat, u kojem ga pobijedi i dopre sve do Beča, na što se Albrecht odreče svojih prava mirom u Hainburgu (28. augusta 1291.). Obranivši se tako od pretenzija austrijskih, Andrija uzmože potom obratiti svu pažnju svoju na odnose s Napuljom. To je znatno teže bilo, jer se Anžuvinskom dvoru pridružila sva Hrvatska od Drave do Neretve, dapače i isti Giissingovci, na čelu im Ivan, sin Henrikov, ban slavonski. Pošto su Giissingovci i u Ugarskoj bili od znatna upliva, trebalo ih je što brže pokoriti, pa stoga skide Andrija Mlečanin koncem 1291. Ivana s banskoga dostojanstva i imenova G j u r u od plemena GutKeled, našto "započe rat. Rat se vodio u Slavoniji, no potankosti na žalost još nijesu poznate: zna se samo, da je Giissingovce pomagao napuljski dvor i da je već u julu svršio porazom njihovim. Izmirivši se Andrija s njima, uze se vraćati u Ugarsku, kadno ga Ivan Giissingovac zarobi i zatvori. Tek nakon posredovanja kraljice Fenene i nakon što je vjerolomac primio veliku svotu gotova novca, dobavi se kralj opet slobode (krajem 1292.).

Sada se pridruže kralju Andriji Babonići te svečano dovedu kraljevu majku Tomasinu Morosini u Ugarsku, na što je Andrija imenova h e rcegicom hrvatskom, dašto radi dohodaka, jer osim u nekim donjoslavonskim krajevima ona nije inače nigdje vršila vlasti.

I napuljskomu dvoru i Andriji bilo je osobito mnogo stalo do Bribirskih knezova, naročito do bana Pavla. Da ga predobiju za sebe. darova mu (19. aug. 1292.) napuljski kralj Karlo II. u ime svoga sina Karla Martela čitavu Hrvatsku od Modruša (t. j. Gvozda) do Huma (t. j. do Neretve) naslijednim pravom, i to tako, da su svi oni hrvatski plemići, koji su na tom zemljištu stanovali, postali tom darovnicom vazali bana Pavla i njegovih baštinika.1

1 Istoga dana 19. aug. 1292. darova Karlo II. srpskomu kraljeviću i hercegu srijemskomu (1282.—1316.) Vladislavu, sinu raskralja Stjepana Dragutina (1276.—1281.), a mužu Katarine, kćeri ug. hrv. kralja Stjepana VII. (V.), dakle sestre napuljske kraljice Marije, hercežtvo

« ПретходнаНастави »