Слике страница
PDF

Skoro potom, početkom 1293. učini isto i kralj Andrija darovavši Pavlu i njegovomu rodu hrvatsko-dalmatinsku banovinu i bansko dostojanstvo nasljednim pravom. Ovim darovnicama postadoše knezovi Bribirski prvi velikaši u Hrvatskoj' a banska čast ostade u porodici njihovoj nasljedna, prelazeći od oca na sina.

* Iza kratkoga mira dodje godine 1295. opet do krvavih domaćih borba, naročito je u Zagrebu poteklo mnogo krvi, jer je Gradec bio za Andriju, a Kaptol za Karla Martela.1 U to umre Karlo Martel (u aug. 1295.), a prava njegova prijedju na sina mu Karla Roberta. Malo zatim umre i kraljica Fenena (8. sept. 1295.), na što se Andrija oženi A g n e z o m, kćerkom austrijskoga hercega Albrechta. Ovom ženidbom steče Andrija toli moćna saveznika, da se napuljska stranka nije usudila ništa važnije pothvatati.

Doskora uzmu kralja Andriju druge brige moriti, jer ni od prve ni od druge žene nije imao

slavonsko (ducatum Sclavoniae) osim onoga što su posjedovali Babonići i Krčki knezovi. Dašto, Vladislav nije nikad de facto postao gospodar onoga, što je dobio, jer nije imao, snage, da to provede, kao što su to uradili knezovi Bribirski.

1 Da je od toga vremena ime zagrebačkomu „K rvavomu most u", to je bajka. Most se sve do novijih vremena zvao „P i s a n i", a po crvenoj boji kojom je bio oličen, postade po vremenu „krvav i" bez pravoga razloga.

Dr. F. pl. Sišić: Hrvatska povjest.

sina. Da ne dade Aužuvincima povoda pozivati se na žensku lozu, a po svoj prilici i na nagovor svoje matere, on se odluči utrti svomu ujaku Albertu Morosiniju put do ug. hrv. prijestola. U, tu svrhu sazove godine 1298. u Budim sabor, koji odista primi Alberta Morosinija medju velikaše, a onda ga Andrija imenova hercegom hrvatskim i županom požeškim. No ovoj se kraljevoj nakani ubrzo stanu opirati neki ugarski velikaši, na čelu im ostrogonski nadbiskup Grgur. Buna planu po jednom dijelu Ugarske i po Hrvatskoj u korist Aužuvinca Karla Roberta, a glavnu ulogu preuzeše knezovi Bribirski. Odmah početkom 1300. podje knez Juraj, brat bana Pavla, u Napulj po dvanaest-godišnjega kraljevića, te ga nakon duljih priprava preveze preko mora i u augustu iskrca u Spljetu. Ovdje ostade Karlo Robert negdje do konca septembra, a onda podje u goste knezovima Bribirskim. Kad krajem januara 1301. stiže glas, da je kralj Andrija nenadano umr'o (14. jan. 1301.), podje ban Pavao s mladim kraljevićem na sjever. Na prolazu u Ugarsku dočeka ga u Zagrebu knez Ugrin od plemena Čaka Iločkih te odvede u Ostrogon. Ovdje ga onda u martu prvi put okruni nadbiskup ostrogonski Grgur za kralja ugarskohrvatskoga kao Karla I'.)

1 Zagrebačke krunidbe god. 1300. nije bilo, već je ona neosnovana kombinacija nekih pisaca XVII. i XVIII. vijeka, koju potom prihvatiše i noviji pisci. (Dokaze gl. u „Vjesniku kr. zem. arkiva" god. 111. br. 1.).

[merged small][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][subsumed][subsumed][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][ocr errors][graphic]

B. Kraljevi iz kuće Anžuvinske (1301. do 1395., odnosno 1409.)

V.

Oligarhija (1301.—1348.).

Ostrogonskom krunidbom Karlo I. (1301. do 1342.) ipak nije cijelji svoje postigao, jer ga priznaše zakonitim kraljem svojim samo Hrvati i jugo-zapadna Ugarska (desna obala Dunava), dok mu se ostala Ugarska (dakle veći dio) i dalmatinski gradovi ne htjedoše pokloniti. Razlog opiranju od strane većine ugarskoga plemstva ima se nesumnjivo tražiti u tom, što ono ne htjede priznati p a p i, da može raspolagati krunom ugarskom, kojega kandidat bijaše Karlo, nego su popunjenje ispražnjenoga prijestola smatrali narodnim pravom izraženim u izboru. Dalmatinski gradovi opet voljeli su pričekati konac velikaške borbe.1

Doskora složi se čitava stranka, na čelu joj bivši palatin kralja Andrije, Matija Čak Trenčinski, erdeljski vojvoda Ladislav Apor, svi biskupi osim ostrogonskoga nadbiskupa Grgura, zagrebačkoga Mihajla i njitranskoga Ivana, te prevrtljivi i siloviti Giissingovci. još nedavno pristaše Karlovi., Oni ponude krunu češkomu, a pd god. 1300. polj

1 U dalm. se gradovima piše u zvaničnim ispravama „vaeante sede regni Ungarici" (za izpražnjena prijestola kraljevstva ug.) sve do polovice god. 1303., što je dokaz velike im autonomije, kad se sjetimo na snošaje njihove s Bribirskim knezovima, osobito s banom Pavlom.

skomu kralju Većeslavu II., sinu Otokaraf Pemysla , II., a praunuku kralja Bele III. (IV.) po ženskoj lozi. No Većeslav ne primi krune sam, već je odstupi dvanaestgodišnjemu istoimenomu sinu svomu Većeslavu. Ugarski ga poslanici po tom svečano dovedu u Ugarsku, gdje ga u Stolnom Biogradu dne 27. augusta 1301. okruni Ivan nadbiskup kaločki kao L a d i s 1 a v a Vfflk 1301—1304.\.

Sada plane izmedju oba kralja krvav gradjanski rat. Karlo bi doduše potisnut na jug do Iloka, gdje se zadržavao kod svoga pristaše kneza Ugrina, no već naredne godine 1302. osili u toliko, da je osvojio Budim. U to se uplete u ugarske prilike papa Bonifacije VIII., te se stane zanimati za Karla tolikom odlučnošću, da su neki biskupi otpali od Ladislava, a i dalmatinski se gradovi izjaviše za nj. Kad Karlo nadje saveznika u svom ujaku njemačkom kralju Albrechtu Austrijskom, te s njime složno provali ljeti 1304. u Češku državu, odreče se Ladislav ugarsko-hrvatske krune i povrati u Češku. Sa sobom ponese krunu sv. Stjepana, koju predade Otonu Bavarskomu, unuku Bele III. (IV.) po kćeri mu Jelisaveti, novomu kandidatu ugarske otporne stranke, naročito (fijsfi1"g?vaf'a- Njihovom pomoći bude on 6. decembra 1305. od čanadskoga biskupa Antuna i vesprimskoga Benedikta okrunjen za ug.-hrv. kralja kao Oto (1305.—1308.). Njegova je stranka bila slaba; najjača potpora bio mu je Erdelj, pa stoga podje onamo k vojvodi Ladislavu Aporu, čijom se kćerkom mislio vjenčati. Ali taj mu otme krunu sv. Stjepana, koju je vazda sa sobom nosio, a njega baci

« ПретходнаНастави »