Слике страница
PDF

u tamnicu. Tek god. 1308. oslobodi se i vrati kući napustivši svako pravo na Ugarsku i Hrvatsku. Sada se podiže treći suparnik Karlov: srpski raskralj Stjepan Dra gu t i n, po ženi Katarini, kćeri kralja Stjepana VT^. (V.) rodjak Arpadovića. On se složi s erdeljskim vojvodom Ladislavom Aporom i sklopi s njime ugovor, prema kojemu će sin njegov V 1 a d i s 1 a v uzeti vojvodinu kćer, dobiti krunu sv. Stjepana i postati ug. hrv. kralj. Srećna vojna Karlova u Srijemu, u kojoj se osobito odlikova Pavao Gorjanski, učini i toj stvari ubrzo kraj.

Medjutim pošalje papa kardinala G e n t i1 i s a u Hrvatsku i Ugarsku, da učini mir i red. Dne 8. novembra 1308. stiže u Budim te doskora mudrim postupkom predobije glavne dušmane Karlove, kao Giissingovce i Matiju Čaka Trenčinskoga. Po tom sazove za 18. novembra sabor u Budim, gdje uze razlagati pravo papinske stolice na ug. hrv. prijesto, ali kad ga uze prekidati glasno mrmljanje i klicanje, priznade nazočnomu plemstvu pravo slobodnog izbora, na što bi Karlo općenito priznat. Pošto se kruna sv. Stjepana nalazila u rukama erdeljskoga vojvode Ladislava Apora, to Gentilis posveti novu krunu proglasivši prije onu ništetnom, i njome bi Karlo okrunjen drugi puta dne 15. juna 1309. u Budimu po ostrogonskom nadbiskupu Tomi. U očima naroda ipak ni to krunisanje nije bilo pravovaljano,1 pa s toga, kad erdeljski vojvoda napokon

1 Da bude krunisanje pravovaljano, tražilo se u UKarskoj troje: prvo krunom sv. Stjepana; drugo, u izruči krunu, bi Karlo njome 27. augusta 1310. po treći puta okrunjen u Stolnom Biogradu i opet po ostrogonskom nadbiskupu Tomi. Sada tek priznade Ugarska Karla I. svojim kraljem okanivši se postavljanja protukraljeva. Pored svega toga mira ipak nije bilo. Ponosni M a t i j a Trenč i n s k i nikako se ne htjede pokoriti mladomu kralju prkoseći punih deset godina. Vojske, što ih je Karlo protiv njega slao, ne opra više ništa; tekar smrt Matijina oprosti kralja toga silnika, koji umre nepobijedjen 18. marta 1321. Ali nemiri još su uvijek trajali, dapače ugarski velikaš F elicijan Zah, nekoč palatin Matije Trenčinskoga, pokuša 17. aprila 1330. pogubiti mačem kralja, što mu nije uspjelo. Smrću toga velikaša umiri se Ugarska, a Karlo postade u njoj pravi gospodar.

Medjutim se sasvim drukčije razviše stvari u Hrvatskoj, gdje Karlo nije nikad uzmogao potpuno utvrditi vlasti svoje. Hrvatski su ga velikaši doduše priznavali zakonitim kraljem, ali su inače sasvim nezavisno vladali u svojim knežijama. Na čelu im bijahu knezovi Bribirski, naročito ban Pavao, od god. 1299. još i gospodar Bosne (dominus Bosnae), kad mu se kao vrhovnomu gospodaru poklonio Stjepan Kotroman, praotac Kotromanića, zacijelo potomak Matije Ninoslava i Kulina, a

Stolnom Biogradu i treće, obavljeno po ostrogonskom nadbiskupu, odnosno, ako ga nema, po kaločkom, a ako i toga nema, po najstarijem biskupu.

, po ovima od plemena Borića bana iz požeške ^"^županije. Vlast bana Pavla sezala je u taj čas od Gvozda do Neretve i od mora do Drine; jedini je Zadar bio izvan njegove vlasti, pa s toga ga on nagovori u martu 1311. na bunu baš onda, kad je papa Klement V. prokleo Mlečane, jer su mu oteli Ferraru, te podjedno riješio sve podanike mletačke njihove zakletve vjernosti.

Posred rata, koji potraja tri godine, umre ban Pavao u maju 1312. ostavivši sinu Mladenu bansku čast i prostrano vladanje. Ban Pavao ide medju najvažnija lica hrvatske prošlosti; mudar, odlučan, promišljen, kako je bio, on je tako reći obnovio doba narodne dinastije skupivši u svojim snažnim rukama najveći dio nekadanjega hrvatskoga kraljevstva. Još u XVI. vijeku smatrali su njega i sina mu Mladena neki pisci (primjerice Dubrovčanin O r b i n i) kao samostalne hrvatske vladare. Smrću njegovom počinje pad knezova Bribirskih. Sin i nasljednik mu Mladen bijaše obrazovan i hrabar muž, ali žestok i okrutan. Rat s Mlečanima radi Zadra nije mogao uspješno dovršiti, pošto ne dobivaše od Karla baš nikake pomoći, tako da je konačno posredovao mir izmedju Zadra i Venecije, kojim postade Zadar opet mletački grad, no uz povoljnije uvjete nego dosada (23. sept. 1313.).

Nedaću Mladenovu pod Zadrom odluči Venecija upotrijebiti na njegovu propast. U brzo nadje republika zgodnih ljudi po Sibeniku i Trogiru, koji pobuniše oba grada protiv Mladena, tako da su se njoj predali (početkom 1322.), a onda ona zametne neslogu medj u hrvatskom gospodom, kivnim vazalima njegovim, kojima stade na čelo vojvoda N e 1 i p i ć od plemena Svačić, a njemu se pridruži i brat Mladeriov Pavao, kojemu bi za nagradu obećana banska čast. Sada nastade u Hrvatskoj gradjanski rat, kojim se Karlo odluči poslužiti u svoju korist, ne bi li kako potpuno proveo vlast svoju u Hrvatskoj. Poslavši protivnicima Mladenovim slavonskoga bana Ivana Babonića u pomoć, podje sam u Hrvatsku. Na jesen 1322 došlo je kod_Blisl«_(južno__od Sinja) do boja, u kojem poraziše Mladena njegovi protivnici. Kako je malo po tom sam Karlo stigao u Knin i ondje sazvao početkom oktobra sabor, na koji je došao i ban Mladen, nakon što mu je kralj obećao zaštitu svoju, potuže se neka hrvatska gospoda protiv njega. Nato ga Karlo povede u Ugarsku i imenova dosadanjega slavonskoga bana Ivana Babonića još i hrvatsko-dalmatinskim, a Stjepana Kotromanića bosanskim banom.1

Imenovavši Karlo Ivana Babonića jedinim banom u hrvatskoj zemlji, zapovjedi mu podjedno, da učini red. Ali banu ne samo da to nije uspjelo, nego se hrvatska gospoda slože u obrambeni savez protiv kraljevske premoći, sporazume s Venecijom i uzmu kraljevski grad Knin u svoju vlast. Vodja im bijaše baštinik Mladenove političke moći vojvoda Nelipić. Premda je Karlo radi neuspjeha skinuo Ivana Babonića s ban

1 U Ugarskoj živio jf Mladen kao slobodan velikaš; godine 1326. udao je kćer Katarinu za Boljeslava III. Vratislavskoga hercega. Umr'o je nešto prije god. 1343.

ske časti, ipak nasljednici njegovi Nikola Omodejev i Mikac od plemena Akoš ne uzmogoše takodjer ništa, dapače na kraljevo pismo od 8. jula 1325., kojim Karlo htjede povratiti pali sjaj i ugled banskoj časti time, da hrvatske velikaše izuzete od banskoga suda opet njemu podvrgne, odgovori vojvoda Nelipić tako, da je sa svojim saveznicima bana Mikca, kad je on ušao s kraljevskom i banskom vojskom u Hrvatsku, u otvorenom boju hametom potukao (1326.). Posljedica toga poraza bila je prvo, daje ŠTv a hrvatska zemlja od Gvozda do Cetine ostala izvan domašaja kraljevske vlasti, a samo Slavonija i ban njezin pokoravali su se Karlu; drugo, da se tim smutnjama znala okoristiti Venecija, jer njezini su ljudi pored Trogira i Šibenika medjutim nagovorili još i Spljet i Nin, da joj se predadu. Tako zavlad a repu bli k a mletačka čitavom hrvatskom obalom od Zrmanje do ušća Cetine; jedino Skradin i Omiš ostadoše u vlasti knezova "Bribirških. Istodobno otkinuo je ban bosanski Stjepan Kotromanić Hrvatskoj sav kraj izmedju Cetine i Neretve, onda Imotski, Dumno, Hlivno i Glamoč, načinivši od ove četiri stare hrvatske županije oblast zvanu „Zapadne strane" ili „Završje". S preostalim dijelom Hrvatske vladao je potpuno samostalno vojvoda Nelipić stolujući u tvrdom Kninu te ratujući čas s dušmanima svojima, knezovima Bribirskima, čas napastujući dalmatinske gradove sve do svoje smrti u junu 1344. Vojvoda Nelipić osobito je krjepka pojava u hrvatskoj

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »