Слике страница
PDF

brovnika i Kotora, a dužd naslova „vojvoda Dalmacije i Hrvatsk e", kojim se ponosio još od godine 1001. Ovim su slavnim mirom dalmatinski gradovi i otoci povraćeni zakonitomu kralju i majci zemlji hrvatskoj, a republika mletačka bila je istisnuta s naši li obala za dulje vremena.

Poslije sklopljena mira u Zadru pošalje i_Dji: brovnik, do sada pod vrhovnom vlašću mletačkom, svečano poslanstvo kralju Ludoviku, da mu se pokloni, i da ga priznade vrhovnim gospodarom svojim. Na osnovu toga poklonstva bi dne 27. maja 1358. sklopljen izmedju kralja i republike posebni ugovor. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata imal i su ga pomagati na moru, dok se u njihove nutarnje poslove nije nimalo miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podredjen hrvatskodalmatinskomu banu, ali inače bijaše on sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim dražicama.

Pobijedivši Veneciju i stekavši dalmatinske gradove okrene Ludovik na jug s namjerom, da na Balkanskom poluotoku ostvari misao Bele II. (III.). Na jesen 1358. započe rat na Srbe, koji su se raspali po smrti cara Stjepana Dušana na više manjih oblasti, jer sin njegov Uroš IV. bijaše samo po naslovu car. Nakon dvogodišnjega ratovanja osigura kralj banovinu mačvansku ne postigavši inače većih uspjeha. Malo po tom odmetne se od njega bosanski ban Tvrtko, na što Ludovik provali u Bosnu i doprije sve do Sokol-grada na Plivi. Pored sve svoje sile kralj morade uzmaci, ~dapače i druga vojska njegova, što ju je poslao na Srebrenik u Usori pod vodstvom palatina Jiikfiie Konta, bude takodjer potučena (1363.). Kad potom plane u Bosni buna protiv Tvrtka, kojoj bijaše na čelu mladji mu brat Vuk, morao se i on pokloniti kralju i priznati ga svojim vrhovnim gospodarom, a brata Vuka suvladarom (1300.). Mir s Tvrtkom omogući Ludoviku navalu na Bugarsku, u kojoj su po smrti cara Aleksandra zavladala oba njegova sina Sišman i Sracimir, prvi s prijestolnicom u Trnovu, a drugi, u Vidinu. Kako su braća bila u zavadi, lako uspije Ludoviku pokoriti vidinsku carevinu i zarobiti i samoga cara Sracimira XL366.). Kralj osnova sada bugarsku banovinu, ali izmmvši se nakon tri godine sa Sracimirom, povrati mu državu kao vazalu svomu.

Uto umre ujak njegov, poljski kralj Kazimir (1370.), a Poljaci uzmu bez otpora, prema ugovoru od god. 1339., Ludovika za svoga kralja i okrune ga svečano u Krakovu. Tako postade Ludovik gotovo najmoćnijim vladarom u Evropi; vlast njegova sezala je od donje Visle do Kotora na Jadranskome moru,' a osim Magjara što su mu se pokoravali, svi su ostali narodi bili Slaveni.

Dok je Ludovik ovako širio granice svojoj vlasti, pojavi se na Balkanskom poluotoku nova jedna sila koja postade ubrzo najopasnijim dušma

[ocr errors][merged small]

ninom Ugarske i Hrvatske. To su O s m a n 1 i j e ili Turci.

Kaspijskomu moru na istok širi se golemo nizozemlje Turan (Turkestan), gdje su kroz mnoge vi jekove živjela razna nomadska plemena prozvana jednim imenom Turci. Kad džingiskan Temudžin utemelji svoju prostranu mongolsku držau, ostavi početkom XIII. stoljeća jedan dio Turaka domovinu svoju i preseli se u Malu Aziju, gdje sc vodja njihov 0 s m a n licem pred XIV. vijek prroglasi nezavisnim sultanom primivši sa svojim narodom islam; po njemu se onda oni prozvaše O s m a n1 i j e. Sin Osmanov U r k a n učini Brusu prijestolnicom i primače se Mramorskomu moru (1326.). Već sada bile su Osmanlije na glasu sa svoje hrabrosti, pa s toga ih je bizantinski dvor često zvao u pomoć protiv cara Stjepana Dušana i domaćih suparnika. God. 1362. prijedje Urkan s malom četom Dardanele, pa iznenada osvoji gradić Zimpi nedaleko Galipolja, prvo evropsko mjesto, što su ga Turci dobili; od sada ih više nitko nije mogao odavle istjerati, dapače doskora zauzmu oni još i Galipolje. Uredivši stalnu pješačku vojsku, zvanu janjičari,1 što se u početku sastavljala isključivo od zarobljene kršćanske djece, ostavi Urkan M u r a t u (1362.—1389.) moćnu državu. U taj je čas bizantsko carstvo bila najslabija vlast na Balkanskom poluotoku, pa s toga sultan Murat lako osvoji Drenopolje i učini ga novom prijestolnicom. Ovim se činom Turci oglasiše kao nova država u Evropi, apodjedno

1 j e n i — aov, ceri — vojaka.

je iznesena na vidik njihova namjera, da žele osvojiti ostatke bizantinskogacarstva i Balkanski po1 u o t o k. Kako su toj težnji najviše mogli smetati Srbi i Bugari kao jači od Bizantinaca, sasvim je prirodno, da je sultan morao najprije s njima doći u sukob. I odista, kad uvidje srpski kralj V uk a š i n, kolika mu pogibao prijeti od Turaka, digne se prvi na njih stežnjom, da ih izbaci iz Evrope, ali bude kod Črnomena na Marici (24. sept. 1371.) hametom potučen, dapače i sam pogibe u boju. Sada padnu sve srpske zemlje južno od Kosova polja u vlast osmanlijsku, a sin Vukašinov Marko ^Kraljević Marko) postade turskim vazalom. Iste godine umre car Uroš (2. decembra) kao posljednji član dinastije Nemanjića i gospodar sjevernoga dijela Srbije, gdje onda preuze vlast knez L a zar Hrebljanović.

Izumrće dinastije Nemanjića i rasulo još nedavno toli moćnoga srpskoga carstva znatno se dojmi bosanskoga bana Tvrtka. Djed njegov, ban Stjepan Kotroman (f oko 1313.) imao je za ženu Jelisavetu, kćerku srpskoga kralja Stjepana Dragutina, sina Stjepana Uroša I.; prema tome dakle bješe Tvrtko u rodu po tankoj krvi s Nemanjićima, a on ne samo da je to stao isticati, iu'jjo se uze i otimati za posjede iste porodice. U slozi s knezom Lazarom Hrebljanovićem osvoji godine 1374. svu Humsku zemlju i onu. oko gornje Drine, a sam oko__1376. protjera iz Travunje Jurja Balšića, tako da mu je vlast tada sezala na jugu preko Huma i Travunje do Kotora i Onogošta (Nikšića), dok je na istoku držao u svojim rukama jedan dio Raše do Sjenice, gdje se takodjer nalazilo Mileševo s grobom sv. Save. O s i 1 i v š i se tako odluči se, da na osnovu baštinskoga prava obnovi kraljevstvo Nemanjića. Ljeti 1377. dade se na grobu sv. Save okruniti „s ugubim vijence m", kako ga sam zove, to jest dvostrukom krunom u znak srpske i bosanske zemlje i prozva se: „Stefan Tvrtko po milosti gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu." Tim su krunisanjem koje su Dubrovčani i Mlečani odmah priznali, prešla i sva prava Nemanjića na njega i njegove baštinike.

Medjutim zaplete se Ludovik ponovno u rat s republikom mletačkom. God. 1378. planula je borba izmedju Venecije i Genove radi njihovih zajedničkih interesa na istoku. Na poziv Genove, da joj dodje u pomoć, Ludovik se rado odazove, želeći, da što većma oslabi staru suparnicu ugar. hrv. kraljeva na Jadranskome moru. Ratovalo se i opet poglavito na sjevero-italskom kopnu, dok se mletačko brodovlje ograničilo na pustošenje dalmatinske obale. Napokon došlo je 8. augusta 1381. do mira u Tjjrinu,-u kojem repubTikTTpl^¥hade sve točke zadarskoga mira (od 1358.), a suviše još se obveza svake godine plaćati ugarsko-hrvatskomu kralju danak od 7.000 dukata. Što Ludovik nije jače skucfo Venecije, i opet su krive napuljske prilike. Ne htijući priznati rimskoga papu Urbana VI., nego avignonskoga protupapu Klementa VII., bude

« ПретходнаНастави »