Слике страница
PDF
ePub

neke velikaše u borbi što poginuli, što dopali sužanjstva (25. jula 1386.). Braća Horvati otpreme obje kraljice u Novigrad na moru, gdje dadoše po Ivanu od Paližne, kojega bijaše još Karlo II. imenovao jedinim banom u hrvatskim zemljama, oko polovice januara 1387. Jelisavetu na oči njezine kćeri Marije zadaviti, zacijelo na želju napuljskoga dvora, dok Mariji kao nevinoj ženi i zakonito okrunjenomu vladaru poštediše život.

Kad je muž kraljice Marije saznao za katastrofu gorjansku, dodje u Ugarsku te bude od nekih velikaša izabran kraljem i u Stolnom Biogradu okrunjen (31. marta) kao Žigmund (1387.-1437.). Prva mu je briga bila, da oslobodi ženu svoju tamnice novigradske. U tu se svrhu složi s republikom mletačkom, a ta mu pošalje dosta ladja u pomoć, dok je s kopna navalio na Ivana od Paližne u Novigradu Krčki knez Ivan sa svojom i kraljevskom vojskom. Nakon dulje podsade morade Ivan od Paližne predati kraljicu Mariju uz uvjet, da sam može sa svojim ljudima poći, kuda hoće (4. juna 1387.). Prvi je Žigmundu donio glas o oslobodjenju kraljice Marije Sanko Vuković, poradi čega ga kralj obdari gradom Krstinjom u županiji zagrebačkoj. Podjedno ratovale su Žigmundove vojske, na čelu im Nikola Gorjanski, sin poginuloga palatina, s tolikom srećom u južnoj Ugarskoj i Slavoniji, da su se braća Horvati, koje su pomagali bosanski kralj Stjepan Tvrtko i srpski knez Lazar, morali skloniti u Bosnu, dapače tom prigodom pogibe Ladislav Horvat.

Ove borbe prekide za neko vrijeme nova najezda osmanlijska, jer kad sultan Murat I. godine 1389. povede golemu vojsku na Srbiju, pošalje i Stjepan Tvrtko knezu Lazaru pomoć pod vodstvom kneza Vlatka Vukovića, a možda i Ivana od Paližne, koji se poslije predaje Novigrada opet našao na Tvrtkovom dvoru. Na Kosovu polju došlo je dne 15. juna (Vidov dan) do krvava boja, u kojem doduše pogibe sultan Murat od noža srpskoga viteza Miloša Kobilića, ali Turci ipak hametom potuku pod vodstvom Muratova sina i nasljednika Bajazida I. (1389.—1403.) Srbe, dapače sam knez Lazar izgubi glavu. Sada postadoše Srbi na sjever od Kosova polja vazali sultanovi; na čelu im bijahu sin Lazarov Stjepan Lazarević kao despot te šurjak njegov Vuk Branković. Pošto su oni bili u vječnim zadjevicama, izmisli kasnije narod, da je Vuk Branković izdao Srbe na Kosovu, u čemu nema nimalo istine. Pobjedom kosovskom bijaše Turcima put otvoren u Bosnu, Bugarsku i Podunavlje. Sukob izmedju ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanlijskoga sultana bijaše u najkraće vrijeme neizbježiv. Valja priznati, da je u prošlosti zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka kosovska bitka svakako jedan od onih dogadjaja, kojim se svršava jedna stara, a počinje u punom smislu riječi jedna nova epoha.

Uspjesi Žigmundovi i provala turska ne spriječiše bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka u sreć

1 Tvrdnja, da je Srbija na Kosovu potpuno propala, nije ispravna.

nom vojevanju u Hrvatskoj i Dalmaciji, jer on doskora okupi oko sebe svu Hrvatsku južno od Velebita s gradom Kninom. Ostrovicom i Klisom, te primorske gradove Omiš, Spljet, Trogir i Šibenik, pa se godine 1390. prozove kraljem hrvatskim i dalmatinskim. Nakon izumrća narodne dinastije Stjepan Tvrtko jedini je vladar naš makar i ne vladao čitavim narodom hrvatskim, koji bijaše hrvatske krvi. No slavni kralj ne utvrdi gospodstva svoga, jer u februaru 1391. umre, a malo po tom prestavi se i prior vranski Ivan od Paližne. Stjepana Tvrtka naslijedi brat mu Stjepan Dabiša (1391.-1395.), muž neodlučan i povodljiv, koji nije znao održati tečevine Tvrtkove. Sa Žigmundom sklopi u Djakovu mir (u julu 1393.), kojim se obveza, da će državu svoju po smrti svojoj njemu ostaviti, a onda se s njime složi na propast braće Horvatâ, kojima ote od Stjepana Tvrtka darovani grad Omiš. Ivaniš i Pavao Horvat sada pobjegnu u Dobor, grad na donjoj Bosni, gdje ih Žigmund opkoli i uhvati. Žigmund na to povede oba brata u Ugarsku; u Pečuhu dade Ivaniša kao izdajicu privezati konjima za repove, dok je biskup Pavao valjada u nekom manastiru dokrajčio svoje dane (1394.).

1

Podrijetlo porodice Kotromanića izvodim od plemena Borić a bana, kojega su posjedi bili oko današnjega Broda, Grabarja i Podcrkavlja. Još je Tvrtko ovdje imao posjeda i poklonio 1374. bosanskoj biskupiji u ime prihoda svoje selo Jalševicu (Fermen džin: Acta Bosnae pg. 40-42.). Od plemena Borića bana potječu i docnije tako poznati Berislavići Grabarski.

Tim činom svršio se ustanak hrvatski pod vodstvom braće Horvatâ, na što Stjepan Dabiša, zaplašen srećom Žigmundovom, povrati kralju onaj dio Hrvatske i Dalmacije, što ga je baštinio od Stjepana Tvrtka, odrekavši se podjedno naslova kralja hrvatskodalmatinskoga. Iduće godine umru kraljica Marija (17. maja 1395.) i Stjepan Dabiša (7. septembra 1395.), no bosanska gospoda ne uzmu Žigmunda za svoga kralja, već nakon traljavoga vladanja Dabišine udovice Jelene Grube (1395. do 1398.), izaberu kralja Stjepana Ostoju (1398. do 1404.), nezakonitoga sina Stjepana Tvrtka, mjesto kojega preuzeše vladanje bosanski velikaši Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

Žigmund je u taj čas zanemario bosanske poslove radi golemih priprava za turski rat. U tu je svrhu zatražio pomoći od cijele zapadne Evrope, a dobi je najviše, pored Nijemaca, Englezâ i Poljakâ, od Francu zâ. S vojskom od preko 100.000 momaka krene na sultana Bajazida (koji se upravo bavio oko pripravâ, da podsjedne Carigrad) s te žnjom, da uništi tursko carstvo u E vropi. Prešavši kod Oršave Dunav dodje pod Nikopolje na Dunavu te ga stade podsjedati, ali u to doleti sultan s kakih 150.000 momaka te hametom potuče kršćansku vojsku (25. septembra 1396.). Sam Žigmund nekako se srećno na ladji spasao otplovivši Dunavom u Crno more, pa onda se početkom slijedeće godine vrati preko Carigrada i Dubrovnika u svoju državu. Pobjeda nik o

poljska utvrdila je utvrdila je vlast osmanlijsku na Balkanskom poluotoku za sve vijekove do danas, a povrh toga izazvala Turke na izravnu vojnu na Ugarsku i Hrvatsku.

Kako se poslije nikopoljske bitke kroz više mjeseci nije ni u Ugarskoj ni u Hrvatskoj ništa znalo, što se dogodilo sa Žigmundom, to se doskora složi stranka, na čelu joj bivši palatin Stjepan Lacković od Čakovca, koja ponovno proglasi Ladislava Napuljskoga, sina Karla II. Dračkoga svojim kraljem. U to se Žigmund povrati u državu te saznavši, što se dogodilo, pozove Stjepana Lackovića i njegove drugove izmirenja radi u Križevce na sabor davši im prije,,s alvum conductum". Na saboru došlo je brzo do oštre kavge, na što Žigmundove pristalice sasijeku Stjepana Lackovića i njegove drugove pobacavši im tjelesa kroz prozor sabornice (20. februara 1397.).

Na glas o vjerolomstvu kraljevu plane opet u Hrvatskoj buna, kojoj se odlučno pridruži Bosna, na čelu joj vojvoda Hrvoje Vukčić, gospodar Donjih Kraja, to jest porječja rijeke Vrbasa od Jajca do Banjaluke. Vojna, što ju je Žigmund slijedeće godine poveo na Bosnu, svrši zlo, dapače Hrvoje pridruži svojim Donjim Krajima sav kraj od Banjaluke do Une i Save. Kako je Žigmund još i inače bio raskalašen, rasipan i lakomislen, brzo je dodijao većini ugarske gospode, pa tako ga oni u aprilu 1401. u Višegradu uhvate, skinu s prijestola i zatvore u Šiklošu. Posredovanjem hrvatskoga bana Nikole Gorjanskoga izmire se ugarski

« ПретходнаНастави »