Слике страница
PDF

da neka božanstva vladaju čovjekovom ličnošću; to su bile sudjenice i rodjenice.

Duša je čovječja besmrtna, a nastavlja po tjelesnoj smrti pokojnikovoj u raju onaki život, u kakvom se čovjek nalazio, kad je promijenio svijetom. Zbog toga su se Južni Slaveni u nesrećnom ratu dragovoljno ubijali, da ne bi pali u ropstvo, već bi umrli kao slobodni ljudi. Još se mislilo, da se poneki čovjek može poslije smrti pretvoriti u vuka, povukodlačiti, pa u toj prilici lutati po svijetu i da je taki vukodlak obdaren nadčovječjom mcći i silom; on goni i vodi oblake, a kad sunce ili mjesec pomrače, to ga vukodlaci jedu.

Sahranjivanje je bilo dvojako: ili pokapanje u zemlju ili spaljivanje. S pokojnikom se ostavljalo, što mu je u životu bilo najmilije. Nad grobom podigla bi se m o g i 1 a (gomila), na kojoj se davahu junačke igre, a onda daća zvana strava.

Razne mijene a životu starih Južnih Slavena pratila je p j e s m a, vjerna slika cijeloga naiodnoga života, a naročito vjerskoga, jer se ona uz stare vjerske obrede i običaje pjevala. Nesumnjivo već je u to drevno doba bilo medju Južnim Slavenima obilje kako ženskih (lirskih), tako junačkih (epskih) pjesama u slavu bogova i pojedinih junačkih pradjedova, a pratili su ih glasovi tambura i gusala. Jedan nam bizantinski pisac izrijekom pripovijeda, kako je god. 591. car Maurikije na vojni u Trakiji uhvatio tri Slavena i ne našavši u njih oružja već tambure (v.tfta^at), gotovo se začudi. No Slaveni mu rekoše: „Mi smo Slaveni i stanujemo uz žalo zapadnoga mora. Mi udaramo u tambure, jer nijesmo vikli oružju; u našoj domovini nema gvcždja, zato živimo mirno i tiho, te ne znamo za bojne trube"..

Na razvijeno pjesničko shvaćanje upućuju nas drevna narodna imena muška i ženska, naročito ona, što podsjećaju na bojnu slavu i rodbinsku ljubav, kao primjerice: Berislav, Berivoj, Bjeloslav, Bogdan, Borislav, Borivoj, Branimir, Bratoljub, Bratonjeg, Budimir, Čedomil, Čudomir, Djedomir, Dobljislav ( = fortitudinis gloriam habens), Dobroslav, Domagoj, Domorad, Dragomuž, Držislav, Godeslav, Gojslav, Gojmir, Inoslav, Kresimir, Ljudevit ( = ad homines sermonem habens), Milislav, Milivoj, Miroslav, Mislav (= cogitandi gloriam habens), Mutimir ( = in bello modum habens), Pribidrug, Pribigoj, Prvonjeg, Radivoj, Slavogost, Ratimir, Slavoljub, Svetoslav (= firmam gloriam habens), Tjehomil, Tješimir, Tomislav ( = in afflictione gloriam habens), Trpimir (= in passione pacem habens), Većedrag, Višeslav, Vitodrag, Vladislav, Vratislav, Zdeslav, Zvonidrag, Zvonimir, Zelibor ( = qui pugnam desiderat), Zelidrag, Zelislava, Zitomir.

B da li su stari Južni Slaveni imali glasovno pismo ili tek neke mnemotehničke znakove („crte i reze"), nije sigurno. Svakako je od važnosti, što je velik dio naziva pojedinih pismena u kasnijoj glagolici (odnosno ćirilici) 'uzet iz gotskoga, ili bolje prema germanskim r u n a m a; tako je a z prema os, ans, g 1 a g ol prema hagal hagls, haegl, iže prema is, eis, naš prema naud, nauthus, nead, tvrdo prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, i ž i c a prema ezec. To bi nas moglo odvesti u doba prije svete braće Čirila i Metodija.

2. Zemlja hrvatska prije dolaska Hrvata i seoba njihova.

Narod hrvatski nije oduvijek stanovao u današnjoj svojoj domovini. U njoj su sjedjeli davno prije njega Iliri, Kelti i Grci, a tik pred njegovim dolaskom Rimljani.

Najstariji narod, kojemu nalazimo sigurnih tragova na hrvatskoj zemlji, jesu Iliri, koji se raspadahu na mnogobrojna plemena, nastavajući iznajprije svu zemlju južno od srednjega Dunava do grčkih medja, dok se na zapad protegoše pod imenom V e n e t a do rijeke Pada. No u prvoj polovici IV. vijeka pr. Kr. stadoše na njih udarati Kelti (Gali), seleći iz svoje prvobitne domovine Galije (Francuske); zauzevši Posavinu i srednje Podunavlje osnovaše Kelti na sjeveru Save vlast svoju sa središtem u čvrstom gradu Segestici (kasnije Siscija, danas Sisak), u zemlji, koja se zvala Panonija. Potom provale na Balkanski poluotok i prouzroče općenito komešanje medju IHrima, stisnuvši ih konačno na prostor, gdje je kasnije djelomično prebivao narod hrvatski. Ovdje bijahu glavna ilhska plemena A r d i j e j c i od Vojuše rijeke (u Albaniji) do Neretve sa središtem u Skadru (Scodra), Dal ma ti1 izmedju Neretve

1 Dalmatia u ilir. jeziku znači „zemlja ovčara". i Krke sa središtem u gradu Delminiumu (danas Zupanjac kod Duvna u Bosni) i L i b u r n i od Krke do Raše (u Istri) i po otocima, sa sjedištem u Skradinu (Scardona), na glasu kao smioni gusari na svojim brzim ladjama. Njima na sjevero-istoku izmedju Kapele, Une, Save i Drave sjedjeli su keltski Japudi i Skordisci, a pored toga još se naseliše Grci po otocima Visu (Issa), Korčuli (Kerkyra melaina), Hvaru (Pharos) i Braču (Brattia), pa u gradovima Epetionu (danas Stobreč kod Spljeta) i Trogiru (Tragurion).

U prvoj poli III. vijeka pr. Kr. urediše sebi Ardijejci moćnu državu pod kraljem Agronom, po kojega smrti preuze vladanje u ime malodobnoga kraljevića Pinesa njegova udovica Teuta. Iliri se medjutim već toliko osmj elise, da su stali napadati ne samo grčka naselja, nego i samu Grčku i tako se nadjoše Grci prinudjeni pozvati Rimljane u pomoć. I odista Rimljani navijeste Teuti rat, kojim polcžiše temelj svojoj vlasti u sjeverozapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka (%28. pr. Kr.). No istom nakon ponovnoga rata s ilirskim kraljem Gencijem (167.), a naročito poslije dugotrajne borbe s hrabrim Dalmatima i brojnim keltskim plemenima god. 9. poslije Kr. skršena bi konačno moć njihova, a rimsko gospodstvo utvrdjeno.

Pokorene zemlje razdijele Rimljani na dvije provincij e: sjeverni dio izmedju Kupe (Colapis), Save (Saus), Dunava (Danubius), Drave (Dravus) i Mure (Murus) prozvan bi Panonijom, a južni od Raše (Arsia) do blizu arbanaške rijeke Mat (Ma

Dr. F. pl. ŠMć: Hrvatska povjest. 2

this) te od Jadranskoga mora do Kolubare (u Srbiji) Dalmacij om. Kasnije budu obje provincije razdvojene na dvije manje: Panonija bi razdijeljena na zapadnu ili Pannonia S a v i a sa sjedištem u Siscii (Sisak) i na istočnu ili Pannonia Sirmiensis sa sijelom u Sirmiumu (danas Mitrovica), dok se Dalmacija raspade na pravu Dalmaciju sa sjedištem u Saloni (danas Solin) i na Praevalitanu sa sijelom u Scodri (dan. Skadar). Pored pomenutih glavnih gradova bili su u obim Panonijama još i ovi: Aqua Viva (Varaždin), Marsonia (Brod n./S.), M u r s a (Osijek donji grad) i C i b a 1 a e (Vinkovci), a u Dalmaciji i Prevalitani: Tarsatica (Rijeka), S e n i a (Senj), Aenona (Nin), Jader (Zadar), Trag u r i u m (Trogir), M u i c u r u m (Makarska) i Epidaurum (Cavtat) na moru, a Scardona (Skradin), Burnum (Supljaja kod Kistanja), B i s t u a (Zenica) i D o c 1 e a (Dukljan grad kod Podgorice u Crnoj gori) u unutrašnjosti; od otoka ističu se Curicta Veglia s gradom Curic u m (Krk), Absvrtides (Cres i Lošinj), A r b a (Rab), B r a 11 i a (Brač), Pharos (Hvar) i I s s a (Vis) s istoimenim gradovima, te Corcyra nig r a (Korčula) i Melita (Mljet).

Svakoj provinciji bio je na čelu uprave od cara imenovani namjesnik (legatus Augusti pro praetore), u čijim je rukama bila u početku vojnička i gradjanska (upravna i sudačka) vlast, no kasnije bude napose imenovan vojnički zapovjednik (dux, magister militum). Rad namjesnikov kontrolirali su zastupnici pojedinih gradskih općina,

« ПретходнаНастави »