Слике страница
PDF
ePub

velikaši s njime, no ne svi, jer su mnogi pristali s Hrvatima uz Ladislava Napuljskoga, kojega pozovu na krunisanje. Ladislav Napuljski uzdajući se poglavito u vojvodu Hrvoja, odista dodje ljeti 1403. u Zadar, gdje bude dne 5. augusta okrunjen doduše po ostrogonskom nadbiskupu, ali hrvatskom krunom, za ugarsko-hrvatskoga kralja. To je posljednja krunidba na hrvatskom zemljištu i posljednji put što znamo za hrvatska kraljevska insignija. Imajući pred očima sudbinu očevu Ladislav Napuljski nije se usudio u Ugarsku, dapače već se treći mjesec vrati u Napulj imenovavši prije vojvodu Hrvoja hercegom spljetskim i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ladislavu ostade i nadalje pokorna sva. Hrvatska na jug Velebitu i svi dalmatinski gradovi.

Herceg Hrvoje bijaše sada na vrhuncu svoje moći i slave. Poradi toga zamrzi na nj kralj Stjepan Ostoja, ali Hrvoje ga skine i proglasi bosanskim kraljem zakonitoga sina Stjepana Tvrtka, mladoga Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1404.1408.). Sada zaredaše tri vojne Žigmundove na Bosnu (1405., 1406., 1407.), koje ostadoše bez uspjeha. Za tih vojna oženi se 15. novembra 1405 Zigmund u Krapini s Barbarom, kćerkom Celjskoga grofa Hermana, te tako postade rodjak Nikole Gorjanskoga, muža Barbarine starije sestre Jelisavete, i Nikole Frankapana, muža Doro

1

1,,Crna kraljica“ narodne hrvatske tradicije.

teje, kćeri Nikole Gorjanskoga. Videći Žigmund, da ne može sam svladati otporne Bosne i Hrvatske, pozove sav zapadni svijet s pomoću pape Grgura XII. na križarsku vojnu tobože protiv,,bogomilâ i drugih heretika u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj". Skupivši tako veliku vojsku provali ljeti 1408. duboko u Bosnu, zarobi izdajom kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića i do sto sedamdeset bosanskih velikaša, koje dade na povratku kod Dobor-grada pogubiti. Na glas o toj nesreći pokloni se herceg Hrvoje Žigmundu, pa tako bi nakon dvadesetpet godišnje borbe konačno svladan hrvatski ustanak, a Žigmund priznat od svih Hrvata zakonitim kraljem.

Videći Ladislav Napuljski, da se ne će moći uzdržati na hrvatsko-ugarskom prijestolu, odluči se na podlo djelo. Nakon duljih prego-, vora i sramotnoga cjenkanja prodade on u julu 1409. z a 100.000 dukat a grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju republici mletačkoj. I tako se eto Venecija, koja se za čitave borbe mudro držala na strani, najvećma okoristi dugotrajnim gradjanskim ratovima i ugnijezdi se taj put stalno do propasti svoje (1797.) u Dalmaciji.

[merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][ocr errors][merged small][ocr errors][ocr errors][merged small]

C. Kraljevi iz raznih kuća (1409. —-1526.). Žigmund Luksemburgovac i Albrecht Habsburgovac.

(1409.-1439.).

Glas o prodaji Dalmacije djelovaše upravo porazno ne samo na budimski dvor, nego i na Zadar. U gradu je planula buna, napuljska bi posada otjerana, pa uz urnebesni poklik: „Živio sv. Marko!" razapet mletački barjak. Zadrani su time htjeli pokazati, da su od svoje volje došli pod vlast mletačku, a ne kao prodani robovi. Po tom dužd potvrdi gradska privilegija, imenova sve Zadrane plemiće mletačkim gradjanima, a podjedno naseli više mletačkih porodica u gradu (u septembru 1409.). Ovim je činom položen osnov potalijančenju nekoć hrvat stvu toliko odanoga Zadra. Za Zadrom povedu se svi sjeverni otoci (osim frankapanskoga Krka) i grad Nin, dozvavši sami Mlečane k sebi, da ih uzmu pod svoju vlast. Sada se pojagmi dužd za Trogirom i Šibenikom i pozva oba grada na dobrovoljnu predaju, jer da ih je tobože kupio od ,,zakonitoga kralja" Ladislava Napuljskoga. No gradovi odbiše poziv, na što poče mletačko brodovlje podsjedati Šibenik.

Dok se to zgadjalo u Dalmaciji, već su se kroz dulje vremena vodili pregovori izmedju Žigmunda i dužda, kojega je kralj pozvao na odgovornost. Ali pregovori ostadoše bezuspješni, jer se republika na energični i konsekventni zahtjev kraljev, da mu ima odmah povratiti oteta mjesta u Dalmaciji, svakojako izgovarala nudeći kod toga mir

1

uz kojekake uvjete, kao primjerice, da se kralj ugarsko-hrvatski ima odreći naslova,,dalmatinskoga" kralja i same Dalmacije, a ona da mu je spremna dati za uzdarje 50.000 dukata i suviše još kao godišnji dar zlatan plašt i konja bijelca. Napokon plane Žigmundov prvi mletački rat (1411.-1413.), koji se vodio u sjevernoj Italiji, gdje je bio kraljev vojskovodja temišvarski župan Pipo od Ozore, i u Dalmaciji, koju su branili najprije Čeh Petar z M yšlina, a onda ban Petar Alben. Žigmundovo oružje nije bilo srećno; nakon bezuspješna vojevanja u Italiji i gubitka Skradina, Ostrovice i Šibenika, koji se predade Veneciji 30. oktobra 1412., bješe u Trstu sklopljeno petogodišnje primirje, po kojem pridrža svaka stranka što je u taj čas imala (23. aprila 1413.). Ovim primirjem, koje se nikad više nije okrenulo u korist naroda hrvatskoga, utvrdi republika mletačka stalno svoju vlast u Dalmaciji.

Istodobno zgodiše se važne promjene i u Bosni. Nakon poraza i zarobljenja kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1408.) ostade bosansko prijestolje kroz neko vrijeme nepopunjeno, jer je Žigmund naumio Bosnu sasvim pridružiti svojoj državi. Na to podignu neki bosanski velikaši i opet Stjepana Ostoju (1408.-1418.) na prijestolje, a doskora

1 Florentinac Filipo de Scolaribus (* 1369.), Filip Madžarin naše nar. pjesme. Ozora bješe imanje njegovo nedaleko Temišvara.

Da je Pipo od Ozore bio podmićen, nije istinito.

*

« ПретходнаНастави »