Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

ga priznadu i ostala bosanska gospoda osim hercega Hrvoja, koji je, priznavajući se doduše vjernim vazalom Žigmundovim, inače samostalno vladao Spljetom, Omišem i čitavom Krajinom izmedju Cetine i Neretve, pak otocima Korčulom, Bračem, Hvarom, te baštinom svojom, Donjim Krajima.. Ovi dogadjaji prisile Zigmunda na novu vojnu god. 1410., pošto je proglasio, da Stjepan Ostoja nije zakoniti kralj bosanski.

Da to prikaže na vidljiv način, odluči se Žigmund u drugoj poli oktobra iste godine ok runiti za posebnoga kralja bosanskoga. Ne znamo, dali je do toga došlo, tek je sigurno, da je u tu svrhu Dubrovnik odredio kralju i kraljici kao poklon 1500 dukata. Pored svega toga, ipak rat, koji je trajao gotovo kroz čitavu godinu, a u kojem je učestvovao na kraljevoj strani i herceg Hrvoje, svršio se tako, da je Žigmund morao priznati Stjepana Ostoju kraljem, a taj opet Žigmunda svojim vrhovnim gospodarom. Radi toga se po kraljevu odlasku ponovno pobune neki bosanski velikaši, na čelu im vojvoda Sandalj Hranić, odmetnuvši se od Žigmunda. S toga planu slijedeće godine 1411. ponovni rat, u kojem bi napokon s kršen dugotrajni otpor bosanski; Stjepan Ostoja ustupi Žigmundu Usoru i Soli i priznade se njegovim vjernim vazalom upravljajući samo pravom Bosnom i Humom.

Velika moć hercega Hrvoja i njegov tako reći vladarski položaj bili su veoma zazorni ugarskim i bosanskim velikašima, onda kralju Stjepanu Ostoji,

dapače i Spljećanima, koji ga nijesu voljeli, ne samo, što je bio pristaša bogomilske sljedbe, nego poglavito stoga, što im nije poštivao autonomije. Svi su ga ovi brojni dušmani svakojako opadali pred kraljem Žigmundom, no on ipak ne htjede da dira u,,starca" hercega. Ali kad je herceg Hrvoje ljeti 1413. iz osvete radi nekih porodičnih stvari mučke provalio u zemlju vojvode Sandalja Hranića, dok je taj u Srbiji vojevao protiv Turaka kao saveznik Zigmundov, onda se kralj toliko razjedi, da ga je žrtvovao zavisti i mržnji dušmanskoj. Herceg Hrvoje bude proglašen buntovnikom i nevjernikom, te pošto ga Spljeća ni protjera še izgrada, lišen svega posjeda. Sada se Hrvoje povuče u Donje Kraje, naročito u grad Jajce, što ga je sam dao sagraditi,' te se uze spremati na obranu, znajući dobro, da će na nj navaliti njegovi dušmani. Ipak videći, da je preslab, a sikteći od teške srdžbe kao guja, po z ove u pomoć Turke. U augustu 1415. došlo je u Usori, negdje oko Doboja, do krvava sukoba izmedju hercega Hrvoja, Turaka i ugarske vojske, koju je vodio ban slavonski P avao Čupor Moslavački. Ugarska vojska bude hametom potučena, dapače sam ban Pavao Čupor uz mnoge druge velikaše uhvaćen i pogubljen. Na to provale turske savezne čete Hrvojeve u Hrvatsku i Štajersku sve do Celja; to je prva provala Turaka u Hrvatsku. Usorskom pobjedom postade Hrvoje i opet neograničeni gospodar u za

1 Po uzoru napuljskoga Castel Uovo (uovo jaje), odatle mu i ime Jajce.

padnoj Bosni, dok je ostali dio zemlje sve to većma dolazio u podanstvo tursko, pak tako bi ugarski upliv potpunoma iz Bosne istisnuti i sve ono, što je opet istom nedavno poslije tolikih godina i uz gubitak tolike krvi stečeno, jednim udarcem za Žigmundaizgubljeno; od toga vremena on nije više prelazio Save. Vojvoda Hrvoje medjutim ne preživje dugo slave i pobjede svoje. U aprilu 1416. umre s nasladom u srcu, da se kroz čitav svoj vijek održao u vlasti i ostao nepobijedjen. Njega moramo ubrojiti medju najčuvenije pojave sredovječne hrvatske povijesti. Miješa se u dinastička pitanja izvan domovine svoje, rješava ih i kod kuće, a konačno zavlada sam, dakako bez kraljevskoga naslova. U njegovoj su se ruci za punih dvadesetak godina sastajale sve niti bosanske spoljašnje i unutarnje politike, dok mu je ličnost bila u isto doba po kralja Žigmunda jedna od onih kopča, za koju se dulje vremena hvatao veći dio njegove državne radnje. Možni bosanski oligarha pored toga još kuje i svoje novce, najprije sa svojim porodičnim, a kasnije herceškim grbom, redovito prima strana poslanstva, dajuć im mjerodavna uputstva i odgovore u diplomatskim poslovima, odlikuje vjerne podanike svoje plemićkim rangom, šta više, još i onda, kad ga veće nije bilo na životu, postade mu herceški

Porodica Hrvatinića, iz koje potječe herceg Hrvoje, kao da je jedan ogranak Svačićeva plemena. Hrvati nesumnjiv o. Samo ime Hrvoje nije drugo no hypokoristikon od Hrvo Hrvat, Hrvatin.

su

grb znakom kraljevstva bosanskoga: u bijelom polju crveno odjevena ruka sa željeznim pregibom i željeznim rukavicama, držeći mač i mašući njime poprijeko na lijevo. Posjedi njegovi rasturiše se na sve strane; bosanska mu imanja naslijedi sin Baoša Hercegović, Omiš i Krajinu dobije knez Ivaniš Nelipić, brat Hrvojeve žene Jelene, a otoke Korčulu, Brač i Hvar uze Žigmund sebi i povjeri ih vitezu Ladislavu Jakču od Kušalja.1

Dok se Žigmund, koji postade još god. 1411. njemačkim kraljem, boraveći kroz više godina u tudjini zanimao zamršenim husitskim poslovima i velikim crkvenim raskolom, isteče petogodišnje primirje s Venecijom. Na to započe republika drugi mletački rat (1418.-1420.) istodobno u Furlanskoj i u Dalmaciji, te održa konačno pobjedu na obim bojištima. Kroz godinu 1420. predadoše joj se nakon dugotrajne i junačke obrane Trogir i Spljet, a onda pored grada Kotora još i otoci Korčula, Brač i Hvar. Rat se svršio bez ikakva mira ili primirja, pa tako ostadoše hrvatskomu kraljevstvu od čitavoga jadranskoga primorja jedino frankapanski Senj i Krk na sjeveru, a Omiš s Krajinom i Poljicima na jugu, gdje je vladao moćni knez Iv a niš Nelipić držeći u svojoj vlasti još i čitavu Hrvatsku Velebitu na jug, osim kraljevskoga Knina i Ostrovice te grada Bribira.

Medjutim umre u Bosni kralj Stjepan Ostoja i ostavi prijestolje sinu Stjepanu Osto

1 Od plemena Kaply on, od koga pótječu još i grofovi Sz taray, Pongracz i Karolyi.

jiću (1418.-1421.), kojega skoro zamijeni bivši kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421.—1443.). Venecija sada s njime sklopi savez protiv kneza Ivaniša Nelipića nudeći mu sav posjed knežev osim grada Klisa No upravo kad se Stjepan Tvrtko II. Tvrtković spremio na rat protiv kneza, Stone provale Turci u Bosnu, što ga prinudi, da se pri- bliži Žigmundu. Provale turske isto tako prinudiše doger) srpskoga despota Stjepana Lazarevića, da se uteče

pod okrilje Žigmundovo, dapače on se obveza, da će mu po smrti ustupiti čitavu banovinu Mačvu te gradove Beograd i Golubac na Dunavu. Stjepan Lazarević umre 19. jula 1427., a naslijedi ga njegov nećak Gjorgje Branković (1427.-1456.), sin Vuka Brankovića, koji odista ispuni obvezu ujakovu. Tako prijedje Beograd u vlast ugarsko-hrvatskoga kralja, pod kojim ostade sve do god. 1521.

Na glas o smrti despotovoj provali sultan Murat II. (1421.-1451.) u Srbiju, osvoji Kruševac oružjem, a Golubac izdajom. Na to započe Žigmund rat i podsjedne Golubac, kojemu sultan pohrli u pomoć i pobije Žigmunda, tako da se kralj morao uz teške gubitke povratiti u Ugarsku (1428.).

vri

Poslije toga ostavi Žigmund opet svoju državu predavši upravu u ruke svoje žene Barbare, tasta Hermana Celjskoga i šurjaka palatina Nikole Gorjanskoga. Za to Je jeme postigao davnu želju svoju, kad ga je papa Eugen IV. god. 1433. okrunio u Rimu carskom krunom, a s Mlečanima sklopi primirje, koje još

« ПретходнаНастави »