Слике страница
PDF

ga priznadu i ostala bosanska gospoda osim hercega Hrvoja, koji je, priznavajući se doduše vjernim vazalom Zigmundovim, inače samostalno vladao Spljetom, Omišem i čitavom Krajinom izmedj.u CetmeJi_Neretve, pak otocima Korčulom, Bračem, Hvarom, te baštinom svojom, Donjim Krajima. Ovi dogadjaji prisile Zigmunda na novu vojnu god. 1410., pošto je proglasio, da Stjepan Ostoja nije zakoniti kralj bosanski.

Da to prikaže na vidljiv način, odluči se Zigmund u drugoj poli oktobra iste godine okruniti za posebnoga kralja bosanskoga. Ne znamo, dali je do toga došlo, tek je sigurno, da je u tu svrhu Dubrovnik odredio kralju i kraljici kao poklon 1500 dukata. Pored svega toga, ipak rat, koji je trajao gotovo kroz čitavu godinu, a u kojem je učestvovao na kraljevoj strani i herceg Hrvoje, svršio se tako, da je Zigmund morao priznati Stjepana Ostoju kraljem, a taj opet Zigmunda svojim vrhovnim gospodarom. Radi toga se po kraljevu odlasku ponovno pobune neki bosanski velikaši, na čelu im vojvoda Sandalj Hranić, odmetnuvši se od Zigmunda. S toga planu slijedeće godine 1411. ponovni rat, u kojem bi napokon skršen dugotrajni otpor bosanski; Stjepan ,;( Ostoja ustupi Zigmundu Usoru i Soli i priznade se njegovim vjernim vazalom upravljajući samo pravom Bosnom i Humom.

Velika moć hercega Hrvoja i njegov tako reći vladarski položaj bili su veoma zazorni ugarskim i bosanskim velikašima, onda kralju Stjepanu Ostoji, dapače i Spljećanima, koji ga nijesu voljeli, ne samo, što je bio pristaša bogomilske sljedbe, nego poglavito stoga, što im nije poštivao autonomije. Svi su ga ovi brojni dušmani svakojako opadali pred kraljem Zigmundom, no on ipak ne htjede da dira u „starca" hercega. Ali kad je herceg Hrvoje ljeti 1413. iz osvete radi nekih porodičnih stvari mučke provalio u zemlju vojvode Sandalja Hranića, dok je taj u Srbiji vojevao protiv Turaka kao saveznik Zigmundov, onda se kralj toliko razjedi, da ga je žrtvovao zavisti i mržnji dušmanskoj. Herceg Hrvoje bude proglašen buntovnikom i nevjernikom, te pošto ga Spljećani protjeraše iz grada, lišen svega posjeda. Sada se Hrvoje povuče u Donje Kraje, naročito u grad Jajce, što ga je sam dao sagraditi,1 te se uze spremati na obranu, znajući dobro, da će na nj navaliti njegovi dušmani. Ipak videći, da je preslab, a sikteći od teške srdžbe kao guja, pozove u pomoć Turke. U augustu 1415. došlo je u Usori, negdje oko Doboja, do krvava sukoba izmedju hercega Hrvoja, Turaka i ugarske vojske, koju je vodio ban slavonski P avao Čupor Moslavački. Ugarska vojska bude hametom potučena, dapače sam ban Pavao Čupor uz mnoge druge velikaše uhvaćen i pogubljen. Na to provale turske savezne čete Hrvojeve u Hrvatsku i Štajersku sve do Celja; to je prva provala Turaka u Hrvatsku. Usorskom pobjedom postade Hrvoje i opet neograničeni gospodar u za

1 Po uzoru napuljskoga Castel U ovo (uovo — jaje), odatle mu i ime Jajce.

padnoj Bosni, dok je ostali dio zemlje sve to većma dolazio u podanstvo tursko, pak tako bi ugarski upliv potpunoma iz Bosne istisnuti i sve ono, što je opet istom nedavno poslije tolikih godina i uz gubitak tolike krvi stečeno, jednim udarcem zaZigmundai zgubljeno; odtoga vremena on nije više prelazio Save. Vojvoda Hrvoje medjutim ne preživje dugo slave i pobjede svoje. U aprilu 1416. umre s nasladom u srcu, da se kroz čitav svoj vijek održao u vlasti i ostao nepobijedjen. Njega moramo ubrojiti medju najčuvenije pojave sredovječne hrvatske povijesti. Miješa se u dinastička pitanja izvan^ domovine svoje, rješava ih i kod kuće, a konačno zavlada sam, dakako bez kraljevskoga naslova. U njegovoj su se ruci za punih dvadesetak godina sastajale sve niti bosanske spoljašnje i unutarnje politike, dok mu je ličnost bila u isto doba po kralja Zigmunda jedna od onih kopča, za koju se dulje vremena hvatao veći dio njegove državne radnje. Možni bosanski oligarha pored toga još kuje i svoje novce, najprije sa svojim porodičnim, a kasnije herceškim grbom, redovito prima strana poslanstva, dajuć im mjerodavna uputstva i odgovore u diplomatskim poslovima, odlikuje vjerne podanike svoje plemićkim rangom, šta više, još i onda, kad ga veće nije bilo na životu, postade mu herceški

1 Porodica Hrvatinića, iz koje potječe herceg Hrvoje, kao da je jedan ogranak Svačićeva plemena. Hrvati su nesumnjivo. Samo ime Hrvoje nije drugo no hvpokoristikon od Hrvo — Hrvat, Hrvatin.

grb znakom kraljevstva bosanskoga: u bijelom polju crveno odjevena ruka sa željeznim pregibom i željeznim rukavicama, držeći mač i mašući njime poprijeko na lijevo. Posjedi njegovi rasturiše se na sve strane; bosanska mu imanja naslijedi sin Baoša Hercegović, Omiš j_ Krajinu dobije knez Ivaniš Nelipić. brat Hrvojeve žene Jelene, a otoke Korčulu, Brač i Hvar uze Zigmund sebi i povjeri Ih vitezu LadislavuJakču od Kušalja.1

Dok "se Zigmund, koji postade još god. 1411. njemačkim kraljem, boraveći kroz više godina u tudjini zanimao zamršenim husitskim poslovima i velikim crkvenim raskolom, isteče petogodišnje primirje s Venecijom. Na to započe republika drugi mletački rat (1418.—1420.) istodobno u Furlanskoj i u Dalmaciji, te održa konačno pobjedu na obim bojištima. Kroz godinu 1420. predadoše joj se nakon dugotrajne i junačke obrane Trogir i Spljet, a onda pored grada Kotora još i otoci Korčula, Brač i Hvar. Rat se svršio bez ikakva miraih*~primirja, pa tako ostadoše hrvatskomu kraljevstvu od čitavoga jadranskoga primorja jedino frankapanski Senj i Krk na sjeveru, a Omiš s Krajinom i Poljicima na jugu, gdje je vladao moćni knez Ivaniš N e 1 i p i ć držeći u svojoj vlasti još i čitavu Hrvatsku Velebitu na jug, osim kraljevskoga Knina i Ostrovice te grada Bribira.

Medjutim umre u Bosni kralj Stjepan Ostoja i ostavi prijestolje sinu Stjepanu Osto

1 Od plemena K a p 1 y o n, od koga potječu još i grofovi Sztarav, Pongracz i Karolvi.

j i ć u (1418.—1421.), kojega skoro zamijeni bivši kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421.—1443.). Venecija sada s njime sklopi savez protiv kneza Ivaniša Nelipića nudeći mu sav posjed knežev osim grada Klisa No upravo kad se Stjepan Tvrtko II. Tvrtković spremio na rat protiv kneza, pU. provale Turci u Bosnu, što ga prinudi, da se pri,,.V- bliži Zigmundu. Provale turske isto tako prinudiše .jrr) srpskoga despota Stjepana Lazarevića, da se uteče pod okrilje Žigmundovo, dapače on se obveza, da će mu po smrti ustupiti čitavu banovinu Mačvu te gradove Beograd i Golubac na Dunavu. Stjepan Lazarević umre 19. jula 1427., a naslijedi ga njegov nećak GjorgjeBranković (1427.—1456.), sin Vuka Brankovića, koji odista ispuni obvezu ujakovu. Tako prijedje Beograd u vlast ugarsko-hrvatskoga kralja, pod kojim ostade" sve do god. 1521.

Na glas o smrti despotovoj provali sultan Murat II. (1421.—1451.) u Srbiju, osvoji Kruševac oružjem, a Golubac izdajom. Na to započe Zigmund rat i podsjedne Golubac, kojemu sultan pohrli u pomoć i pobije Zigmunda, tako da se kralj morao uz teške gubitke povratiti u Ugarsku (1428.).

Poslije toga ostavi Zigmund opet svoju državu predavši upravu u ruke svoje žene Barbare, tasta Hermana Celjskoga i šurjaka palatina Nikole Gorjanskoga. Za to je vrijeme postigao davnu želju svoju, kad ga je papa Eugen IV. god. 1433. okrunio u Rimu carskom krunom, a s Mlečanima sklopi primirje, koje još

« ПретходнаНастави »