Слике страница
PDF
ePub

branio junački prior vranski Ivan Talovac, brat bana Matka Talovca. Sultan opkoli grad s kopna i sa savske i dunavske strane te ga uze biti velikim podsadnim strojevima i topovima, no svi mu juriši kroz čitavih šest mjeseci (od maja do oktobra) bijahu uzalud. Ivan Talovac ravnao je obranom grada, posluživši se naročito o g

njenim oružjem (prvi put) tolikom vještinom, da se sultan, izgubivši do 17.000 ljudi, konačno morao sramotno povratiti u Drenopolje. Pred povratak svoj poruči kralju Vladislavu, da za sada odustaje od osvajanja Beograda, ali da to čini stoga, što je rad, da mu dâ vremena, da se predomisli, te da mu grad dragovoljno predade.

Uzmak sultanov pod Beogradom omogući kralju, da obračuna s Jelisavetom i njezinom strankom, kojoj bijahu na čelu kapetan čeških plaćenika Ivan Jiskra od Brandisa, koji je imao u svojoj vlasti sjeverozapadnu Ugarsku, onda Fridrik i Ulrik Celjski, te neki Frankapani u Slavoniji. Sva ostala Hrvatska i Ugarska bila je uz Vladislava I. Osjećajući se preslabom, da se sama bije s kraljem, pozove Jelisaveta u pomoć rodjaka i skrbnika malodobnoga svoga sina Ladislava, njemačkoga kralja Fridrika III. Habsburgovca, koji se od sada kroz više od po stoljeća jednako upletao u poslove Ugarske i Hrvatske nastojeći, da svome rodu definitivno steče vladanje u oba kraljevstva. Jelisaveta predade Fridriku III. pored krune sv. Stjepana još i sina Ladislava na odgajanje, na što joj on uzajmi veću svotu novaca, da uzmogne plaćati vojsku. Sada plane krvav gra

djanski rat u Ugarskoj i Hrvatskoj, za kojega je naročito Zagreb ljuto postradao od nasilja Ulrika Celjskoga i njegovih njemačkih službenika, a napokon je ipak prevagnula stranka kralja Vladislava I, pa tako bude, poglavito nastojanjem papinskoga poslanika kardinala Julijana Cesarinija, sklopljen mir u decembru 1442. Utanačeno bješe, da kralj Vladislav I. ima vladati do svoje smrti, a onda da ga ima naslijediti Ladislav ,,Posthumus". Mir bijaše tim sigurniji po Vladislava, što je iznenada, već treći dan poslije proglašenja njegova, umrla kraljica Jelisaveta (19. decembra 1442.).

Za vrijeme gradjanskoga rata ote kraljevstvu hrvatskome bosanski vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, sinovac i baštinik vojvode Sandalja Hranića, gospodara gotovo čitave Humske zemlje, Krajinu izmedju Cetine i Neretve s Omišem i poljičkom župom, no malo po tem (početkom 1444.) ugrabi mu mletačka republika Omiš i Poljica ostavivši mu samo Krajinu. Tako bi H rvatska na jugu konačno potpuno ma otisnuta od mora, dok su joj župe na kopnu pomalo preoteli bosanski kralj i njegove vojvode.

Kralj Vladislav nije mogao da to spriječi, jer je istodobno ratovao s Turcima. Još kroz godinu 1441. vojevao je novoimenovani erdeljski vojvoda Ivan Hunyady u Erdelju tolikom srećom, da se stalo pomišljati na opću vojnu protiv Turaka, s nakanom, da se oni izbace iz Evrope.

Sibinjanin Janko naše narodne pjesme

To su mišljenje zastupali živim riječima u prvom redu papinski poslanik kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković i protjerani despot srpski Gjorgje Branković. I odista, ugarski sabor zaključi 1443. rat, u kojem prodre kralj s Ivanom Hunyadom na čelu vojske sve do Zlatice nedaleko Sofije, na podnožju Balkana (na badnjak 1443.), pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka Turke. Velika studen i pomanjkanje hrane prisili sada Vladislava na povratak, ali tom prilikom budu Turci, koji su ga progonili, kod K unovice nedaleko Niša (početkom 1444.) ponovno tako ljuto poraženi, da se još za vrijeme bitke od njih odmetnuše pokoreni Arbanasi sa svojim vodjom Gjorgjem Skenderbegom Kastriotićem na čelu. Na to ponudi sultan Murat I. mir, koji bi sklopljen u Segedinu na deset godina (13. jula 1444.). Sa da se Srbija oslobodi turske vlasti, a despot Gjorgje Branković povrati se u svoju zemlju.

Ali tek što je mir bio potpisan, stade kardinal Julijan Cesarini nagovarati velikaše na novi rat tvrdeći, da prisege date nevjernicima ne vrijede. Tako plane na novo rat, sve protiv savjeta srpskoga despota Gjorgja Brankovića, koji se ne htjede pridružiti Vladislavu na veliku srdžbu Ivana Hunyadyja. Da se obidje Srbija i teško prohodni Balkan, a i opet s namjerom, da se Turci istjeraju iz Evrope, krenulo je pod vodstvom kralja Vladislava i Ivana Hunyadyja oko 16.000 vojske uz Dunav, pa onda na Varnu k Crnomu moru. Ovdje joj dne 10. novembra 1444. zakrči dalji put sultan Murat

s 40.000 momaka, a kako ju je uopće nepripravnu zatekao, potuče je hametom. Sam kralj Vladislav pogibe u boju, a s njime pored mnogih drugih svjetskih i crkvenih dostojanstvenika i kardinal Julijan Cesarini. Samo Ivan Hunyady i Franko Talovac spasu se s nešto vojske. Ovom pobjedom turskom prestaju navalni ratovi ugarsko-hrvatskih kraljeva na Turke; oni se od sada dalje nalaze sve do konca XVII. vijeka u defenzivi.

Kad se u Ugarskoj saznalo za pogibiju kraljevu, sastanu se velikaši, plemići i zastupnici kr. slob. gradova koncem aprila 1445. u Pešti na sabor, na kojem izaberu Ladislava IV. (V.) (1445. do 1457.) za kralja. Ali kad skrbnik njegov njemački kralj Fridrik III. ne htjede petogodišnje dijete i krunu sv. Stjepana izručiti ugarskoj gospodi, izabere novo sazvani sabor na Rakošu kod Pešte u junu 1446. najpopularnijega muža u Ugarskoj Ivana Hunyadyja gubernatorom (1446.—1452.) i preda mu svu vlast u ruke. Gubernator odmah započe rat s Fridrikom III., ali ga brzo svrši, jer želeći se što dulje održati u vlasti, nije mu bilo mnogo stalo do izručenja mladoga Ladislava.

Po tom okrene Hunyady na Turke, da osveti poraz kod Varne, jer s njima još nije bio mir sklopljen. Na polju Kosovu došlo je do trodnevnoga boja, a svrši potpunim porazom ugarske i hrvatske vojske. U boju pogiboše hrvatsko dalmatinski

'Odatle ga Poljaci prozvaše: „Varnenčik“. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

12

ban Franko Talovac i sestrić gubernatorov ban slavonski Ivan Székely' (18., 19. i 20. oktobra 1448.). Poslije boja dade srpski despot Gjorgje Branković uhvatiti Ivana Hunyadyja i baci ga u Smederevu u tamnicu. Razlog tomu bio je taj, što je Hunyady, prolazeći Srbijom na turski rat, istu zemlju ljuto opustošio, pošto mu se despot i taj put ne htjede pridružiti kao saveznik. Istom nakon dvomjesečnoga tamnovanja domogne se Ivan Hunyady nastojanjem ugarskih velikaša slobode, na što sklopi s novim sultanom Mehmedom II. (1451. do 1481.), sinom Murata II., primirje. Ujedno sklopi gubernator i tajni ugovor s Fridrikom III., po kojemu mu bude gubernatorstvo zajamčeno sve do osamnaeste godine Ladislavove, to jest do 1458. Ali na to podignu austrijski stališi bunu protiv Fridrika III. i prisile ga, da im izruči dvanaestogodišnjega Ladislava (1452.). Ladislav IV. (V.) nastani u Beču i preuze vladanje u Austriji, Češkoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, no tako, da je u Austriji umjesto njega vodio državne poslove kao upravitelj Ulrik Eizinger, u Češkoj Gjuro Podjebradski, a u Ugarskoj i Hrvatskoj Iv a n Hunyady; ličnim odgojiteljem kraljevim postade rodjak mu knez Ulrik Celjski. Sada se Ivan Hunyady odreče časti gubernatora, a mladi ga kralj imenova vrhovnim vojskovodjom i upraviteljem financijâ u Ugarskoj i Hrvatskoj te podjedno počasti naslovom k ne za bistričkoga (1453.).

se

1 Banović Sekula naše narodne pjesme.
2 Bistrica (Beszterce) u Erdelju.

« ПретходнаНастави »