Слике страница
PDF
ePub

Za sve to vrijeme imao je narod hrvatski pretrpjeti mnogo teških dana. Po smrti bana Matka Talovca (poč. 1445.) ugrabe sebi slavonsku baniju knezovi Fridrik i brat mu Ulrik Celjski, zet srpskoga despota Gjorgja Brankovića, te stadoše otimati imanja braći Talovcima i biskupiji zagrebačkoj. U tim domaćim bojevima pogibe prior vranski i junački branitelj Beograda Ivan Talovac+Nasilja knezova Celjskih izazovu srdžbu velikašâ is toga naloži stolno-biogradski sabor gubernatoru Ivanu Hunyadyju (1446.), da ih silom pokori. Gubernator uzme Gjurgjevac, popali varoš Varaždin i udari u Štajersku, a odavle udari preko Medjumurja na Koprivnicu. Celjski knezovi predadu otete gradove, no slavonska im banska čast ostade. Hrvatsko-dalmatinskim banom i priorom vranskim imenova Ivan Hunyady sestrića svoga vana Szekelyja, dapače on ga učini i svojim posebnim vicegubernatorom za Hrvatsku. Uza sve to ipak ostade i nadalje banom hrvatsko-dalmatinskim Petar Talovac, brat Matkov, vladajući svom zemljom Velebitu na jugu, a teško je braneći od Mlečana, bosanskoga kralja Stjepana Tome (1444.—1461.), nasljednika Stjepana Tvrtka Tvrtkovića, i hercega Stjepana Vukčića K osa če,1 tasta kralja Stjepana Tome i gospodara

Posredovanjem kneza Ulrika Celjskoga dobije on 1448. od cara Fridrika IV. (III.) naslov,,hercega od sv. Sa ve“, odatle ime,,Hercegovina" njegovoj zemlji, kako to dokazuje originalna isprava, što je poznaje magjarski historik Thallóczy (Gl. Bosnien u. Herz. u,,Oestrr. Ung. in Wort u. Bild" pg. 208.). Prema

*

Humske zemlje. Istodobno vladali su knezovi Frankapani sjevernom Hrvatskom kao samostalni gospodari ne mareći ni za malodobna kralja, ni za gubernatora, ni za bana. God. 1449. razdijele oni izmedju sebe golemi imutak svoga roda u osam dijelova, pa tako bi utemeljeno osam grana porodice Frankapanske, od kojih neke brzo izumriješe, a ostadoše Tržačka, Ozaljska, Slunjska i Cetinska. Uto umre ban Petar Talovac, a hrvatsko-dalmatinskim banom postade stariji sin gubernatorov Ladislav Hunyady (1453.), koji nikad ne vidje banovine svoje, već je prepusti domaćim nemirima i borbama.

Medjutim osvoji 29. maja 1453. sultan Mehmed (odatle,,Fatih", osvojitelj) Carigrad i tako pade zadnji ostatak tisućljetnoga bizantinskog carstva. Dojam te katastrofe bijaše silan ne samo u Hrvatskoj i Ugarskoj, nego u čitavoj zapadnoj Evropi. Već 1454. zametne Ivan Hunyady nov rat s Turcima, no bez znatnijeg uspjeha. Stoga se odlučio povesti novu vojnu uz pomoć čitave zapadne Evrope. Papa Nikola V. pošalje čuvenoga redovnika i sveca Ivana Kapistrana, da svojom neodoljivom besjedom okupi oko sebe što više „križara“ u Austriji, Češkoj i Ugarskoj. I odista kad sultan Mehmed Fatih god. 1456. udari sa 150.000 momaka na Beograd, taj ,,ključ Ugarske", bude on od četa Kapistranovih i Hunyadyjevih pod vodstvom Hunyjadyjevim hametom po

tome otpadaju sve kombinacije sa sultanom, kako su neki mislili na osnovu dubrovačkih spisa izdanih od istoga Thallóczyja.

tučen, najprije na Savi i Dunavu, a onda na kopnu. To je bilo najslavnije djelo Ivana Hunyadyja, ali i posljednje, jer nekoliko nedjelja poslije ove pobjede umre slavljeni junak u Zemunu (11. augusta), a doskora i drug njegov Ivan Kapistran u Iloku (23. novembra). Tijelo gubernatorovo bi preneseno u erdeljski Biograd i ondje u stolnoj crkvi sahranjeno, a svečevo ostade u Iloku, no za turskih navala propade. Ivan Kapistran bi proglašen svecem god. 1690., kad su kršćanske vojske oslobadjale Slavoniju i južnu Ugarsku od osmanlijske vlasti.

Za vrijeme ovih turskih ratova ljuto se zavadiše Ivan Hunyady i knez Ulrik Celjski, u čijoj je vlast bio mladi kralj Ladislav IV. (V.). Po smrti bana Petra Talovca naime prisvoji Ulrik Celjski sebi nasilnim načinom i hrvatsko-dalmatinsku banovinu, dapače on se pojagmi i za imanjima Talovčevim, pa osvoji u brzo svu zemlju osim Klisa i Frankapanskoga posjeda. Kod toga ga je izdašno pomagao herceg Stjepan Vukčić. No kako je još ranije bio imenovan hrv.-dalm. banom Ladi lav Hunyady, došlo je do teške svadje, koja konačno svrši time, da je Ladislav Hunyady dao pogubiti Ulrika Celjskoga dne 9. novembra 1456. u Beogradu, kuda je stigao s kraljem Ladislavom poslije rečene obrane grada. Ulrik Celjski bijaše posljednji član svoga nasilnoga roda, koji je Hrvatskoj, napose gradu Zagrebu i njegovoj biskupiji, teških udaraca nanio. Malo kasnije, na badnjak iste godine, umre i tast njegov srpski despot Gjorgje Branković.

Prijeku smrt rodjaka svoga Ulrika Celjskoga osveti kralj Ladislav tako, da je 16. marta 1457. dao izdajnički pogubiti u Budimu Ladislava Hunyadyja, dok je sa sobom poveo u Prag mladjega mu brata Matijaša kao sužnja. Osam mjeseci po tom umre nenadano sedamnaestogodišnji Ladislav IV. (V.) u Pragu (23. novembra 1457.). Smrću njegovom raspade se u čas personalna unija izmedju Austrije, Češke, Ugarske i Hrvatske, a kako nije ostavio potomka, imale su Ugarska i Hrvatska i z a brati sebi novoga kralja. Nakon podužega raspravljanja odluče se velikaši na saboru u Budimu početkom 1458. za mladjega sina Ivana Hunyadyja, M at ija ša, koji se obično zove Korvin po gavranu, što ga je već otac njegov nosio u grbu.1

X.

Matijaš I. Korvin (1458.-1490).

Matijaš I. Korvin bio je još uvijek zatvoren u Pragu,, kad je umr'o Ladislav IV. (V.), no odmah sjutradan pusti ga upravitelj češki, a malo potom i kralj Gjuro Podjebradski (1458. do 1471.), na slobodu i zaruči ga tom prilikom sa svojom kćerkom Katarinom. Pošto je Matijašu Korvinu bilo jedva 15 godina, kad su ga velikaši izabrali kraljem, bude ujak njegov Mihajlo Szilágyi izabran na pet godina kao gubernator. No mladi Matijaš pokaza odmah u početku

2

Kralj Matijaš naše narodne pjesme.

Svilojević naše narodne pjesme (bugarštica).

toliko energije i samosvijesti, da se u brzo riješio ujakova skrbništva i preuzeo vladu s a m.

Prvo mu je bilo, da je obnovio kraljevsku vlast u Hrvatskoj, gdje je već dulje vremena vladala prosta sila, naročito nakon izumrlih knezova Celjskih, i gdje su se bosanski kralj Stjepan Toma, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali za pojedine gradove. Sada imenova kralj banom hrvatskodalmatinskim Pavla Špirančića, koji teškom mukom održa Klis. Istodobno urote se protiv kralja Matijaša glavni državni velikaši: Ladislav Gorjanski, Nikola Iločki i sam ujak njegov Mihajlo Szilágyi, te ponude Ugarsku i Hrvatsku njemačkomu kralju Fridriku III. Kako mlitavac Fridrik ne poduze nikakih odlučnijih koraka za ostvarenje te ponude, uspje doskora Matijašu, da se izmirio sa nezadovoljnicima, a konačno u Wiener, Neustadtu is Fridrikom. Njemački kralj povrati uz odštetu od 80.000 d u k a ta krunu S V. Stjepana i zadovolji se prostim naslovom „ugarskoga i hrvatskoga kralja“, a Matijaš se opet obveza, da će ga u Ugarskoj i Hrvatskoj, ako ne ostavi sina, naslijediti Fridrik, ili koji od njegovih sinova (24. jula 1463.). Iza toga bude Matijaš nakon šestogodišnje vlade 29. marta 1464. svečano okrunjen za kralja i povrati podjedno obim kraljevstvima nutarnji mir, kakvoga nijesu već odavna uživala

Medjutim se zgodiše važne promjene na jugu. Ponajprije propala je nakon pada Smedereva Srbija postavši turskim pašalukom

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »