Слике страница
PDF

koji su se svake godine skupljali na sabor u glavnom gradu, te se mogahu ravno potužiti caru. Uz namjesnika bijaše još kao glavni financijalni činovnik procurator Augusti, pazeći na prihode carske, naročito iz bogatih dalmatinskih zlatnih i srebrnih rudnika.1 Naročitu brigu vodila je rimska uprava oko obrane granica duž Dunava (limes imperii). Čitav niz tvrdjavica uz rijeku, onda brodovlje, koje je ulazilo u Dravu i Savu, pa brojne vojničke garnizone budno su pazile na gibanje barbara. U tim je krajevima znalo biti skupljeno do 150.000 momaka, a stanovali su u učvršćenim taborima (castra), od kojih vremenom nastadoše mnogi gradovi. Ovi su vojnici bil i glavni romanizatori Panonije i Dalmacije, tako da se domaći jezik brzo stao gubiti ispred latinskoga, naročito u gradovima, med ju kojima se osobitim sjajem ističu S a 1 o n a s amfiteatrom i vodovodom, S i s c i a s kovnicom novca i S i r m i u m s carskom palačom, amfiteatrom i tvornicom oružja.

Zivahnu trgovinu podupirahu od vojnika izvrsno izgradjene ceste, osobito ona, koja je vodila djelomice uz obalu morsku iz Italije od Tarsatike (Rijeke) preko Salone do Skodie, onda od Salone preko današnje Bosne s prijelazom kod Marsonije (Broda) u Sirmium, te od Siscije do Sirmiuma uz Savu i od grada Aqua Viva Podravinom do Murse, a odavle opet u Sirmium, gdje se sastajala s cestom, što je vodila u Carigrad. Uopće za rimske

1 P 1 i n i j e priča, da su dalm. rudnici davali dnevno oko 50 funti zlata.

uprave pokazuje Panonija i Dalmacija takovo blagostanje, za kakovo se više nikad kasnije ne zna.

I duševna obrazovanost bila je velika, jer su obje provincije dale rimskoj državi više valjanih careva kao što su: Probo, Klaudijc III., Septimije, Aurelijan, Karo i Dioklecijan; taj je posljednji sagradio nedaleko Salone palaču (Salonae Palatium, danas Spljet), u kojoj je mirno živio, odrekavši se prijestola. Panonci se nadalje isticahu kao valjani obrtnici, a bilo je medju njima i umjetnika, naročito kipara, koji su u fruškogorskim (Alma mons) kamenolomima radili za Dioklecijanovu palaču.

Rimski vojnici bili su prvi, koji unesoše kršćanstvo u obje provincije, a ono se tude vrlo brzo proširi. Po tradiciji bijaše pravi osnivač njegov u Dalmaciji sv. Dujam (Domnius) iz Antiohije, za kojega se pričalo, da je bio učenik sv. Petra i prvi biskup salonski, a umro mučeničkom smrću oko god. 107. Uz njega dale su Dalmacija i Panonija još mnoge druge kršćanske mučenike, tako sv. Kvirina biskupa sisačkog početkom IV. vijeka bili su osim Salone sijela biskupska još i ovi gradovi: Epetium, Jader, Aenona, Epidaurum, Stridon (po svoj prilici Zrinj), Siscia, Mursa, Cibalae i Sirmium; Salona i Sirmium postadoše metropolije. Osim toga nalazimo već vrlo rano po otocima dalmatinskim i brojnih manastira, a veliki crkveni otac sv. Jerolim rodom je iz Stridona. Dapače isti Arijev nauk našao je svojih pristaša medju Panoncima, a biskup Valens u Mursi (Osijeku) bio im je vodja.

U takim se prilikama nalazila Panonija i Dalmacija, kad započe seoba naroda. Najezde barbarskih naroda naročito Germana, a u težnji, da se nagrabe plijena u bogatim gradovima rimskim, počinju se u drugoj polovici III. vijeka, to jest onda, kad preuzeše maha unutrašnje borbe oko carskoga prijestola prouzročene obiješću rimske vojske. Poradi toga nasta velika nevolja, a državni danci postali su tako teretni, da se dogadjalo, te je porez bio veći od prihoda, što opet prisili seljake, da su stali ili bježati u gradove, il i da su se predavali bogatašima, neki kao poluslobodni ljudi (coloni), a neki opet kao robovi (servi). Propašću se- , ljačkoga stališa ponestalo je potrebne vojske u tolikoj mjeri, da su carevi već krajem III. stoljeća uzeli naseljivati razne barbarske narode u opustjele krajeve pod pogodbom, da služe kao vojnici rimski. No poslije provale Huna u Evropu (375.) ponestades vakoga reda, jer su od tada i veliki narodi kano Goti stali pod silu bježati u carstvo. Uvjeren, da se više ne da održati jedinstvo carstva, razdijeli ga car Teodozije Veliki god. 395. na dvije polovice: na i s jLfi.č-B-0 .(bizantinsko) carstvo sa sjedištem u Carigradu (Bizantu) i na zapadno sa Rimom. Pri ovoj "razdiobi predvoji se i Balkanski ~poluotok, jer Dalmacija i Panonija pripadnu Rimu, dok sve ostalo osta Carigradu. Ova je razdioba o s i m p o 1 i t i č k i h imala i v j e r^fTk i h~ T kulturnih posljedica, a tra"gTrvi l'e njjlovi opažaju još i danas. "Skoro potom isele se Zapadni Goti pod vodstvom svoga kralja Alarika preko Dalmacije ha

rajući i plijeneći u Italiju, a odavle u Španiju (408.), dok Huni pod Atilom utvrde vlast svoju u današnjoj Ugarskoj sa sjedištem negdje blizu Segedina i zauzmu god. 441. srijemsku Panoniju. Po smrti Atilinoj (453.) propade hunska država, a Panonija se povrati istočno-rimskomu carstvu, ali kad Germani s Odovakrom god. 476. obore zapadno carstvo, nagovori bizantinski car Zeno Teodoriha, vodju Istočnih Gota, da provali sa svojim narodom u Italiju i preuzme vlast od Odovakra. Teodorih to učini osnovavši tako kraljevstvo Istočnih Gota (493.) u Italiji, kojoj on pripoji Dalmaciju i Panoniju. U vlasti istočno-gotskoj ostadoše obje provincije do god. 535., kad započe bizantinski car J u s t i n i j a n rat, koji svrši propašću istočnogotskoga kraljevstva, a Panonija i Dalmacija opet pripadnu istočnomu carstvu (555.). U tom ratu prvi se put pojavljuju u Panoniji i Dalmaciji Južni Slaveni.

Oni su se doduše već od II. vijeka po Kr. stali naseljivati po Panoniji i Iliriku, no to bjehu tek sporadična naseljenja bez veće političke važnosti. Uopće valja naglasiti, da se Južni Slaveni dosta kasno javljaju na poprištu svjetske povijesti, šta više, njih up r avo uvlače u s vi j e t drug i narodi, naročito susjedni im Germani i Turani, kojim su oni kroz mnogo decenija u današnjoj južnoj Rusiji robovali. Napokon stali su se Južni Slaveni jedan uz drugoga pribijati i prikupljati. Mjesto malih plemenskih jedinica u župama ističu se veća plemena ojačana u borbi. Neka plemena sada obuhvataju više župa, a na čelu im je knez.1 U nastalim se borbama Sloveni bolje izvježbaše u ratnoj vještini, i poprimiše od Germana savršenije oružje, dapače preko njih oni upoznaše Rimljane i druge polatinjene narode i prozvaše Lh V 1 a s i m e (Vlah od staronjem. walh). Kad oko god. 350. utameljiše Istočni Goti na sjevernoj strani Crnoga mora jaku državu, udare na susjedne im Južne Slavene te ih pokore. No kad malo potom unište Huni ovu državu, potpadnu Južni Slaveni pod vlast tih novih gospodara. Po propasti gotske države krenu se oni na jug širinama današnje jugozapadne Rusije i Moldavske i to u većim skupinama; u prvoj polovini VI. vijeka naseljavaju staru Đačku (Erdelj i Vlašku) i prelaze četimice preko Dunava, najviše plijena radi pokazujući veliku hrabrost i lukavost. Za gotsko-bizantinskoga rata (535.—555.) okrenu oni i na zapad, te stanu provaljivati u Panoniju i Dalmaciju. Medjutim utemelje Avari (Obri) god. 5*68. svoju državu u današnjoj Ugarskoj i pokore sebi onamošnje Slavene. Pored svega toga oni su se i za ove vlade neprestano pomicali na zapad i stalno naseljavali ne samo u Panoniji, nego i u susjednom Noriku (danas Kranjska, Štajerska i Koruška). Kako su Avari bili ratoboran vojnički narod i sav vijek provodili na konju i u borbi, njima su Slaveni ratari bil i potrebni, da ih hrane.

Doskora počnu Avari navaljivati na bizantinsko carstvo, a naročito od kad je njima zavladao

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »