Слике страница
PDF

glavnih ugarskih velikaša protiv strogoga kralja Matijaša; jedino slavonski velikaši, naročito knez Lovro Iločki, sin nekadašnjeg! bosanskoga kralja, bili su listom za Ivaniša Korvina. Osim njega se pojaviše još tri kandidata za ispražnjeni ugarskohrvatski prijesto: češki kralj Vladislav Jage1 o v i ć i mladji mu brat poljski kraljević Ivan Albrecht, te njemački kralj Maksimi1 i j a n, sin Fridrika III. Dok su oba Jagelovića temeljila pravo svoje na rodbinskim vezama s bivšim ugarsko-hrvatskim kraljevima, pozivao se Maksimilijan na ugovor izmedju Matijaša i Fridrika od god. 1463. Nastojanjem sepeškoga kneza Stjepana Zapoljskoga' bude konačno izabran na saboru u Pešti dne 15. jula 1490. dobroćudni i slabi Vladislav TL Jagelović (1490.—1516.). Ivaniš Korvin zadovolji se čašću nasljednoga s1avonskog hercega, a kasnije i bana hrvatsko-da iiia'"tiHskoga, dapače obećano mu bude, da će ga novi kralj okruniti još i za kralja bosanskoga, do čega ipak nije došlo. Nakon što je novoizabrani kralj položio prisegu na krunidbenu zavjernicu, kojom postade sasvim odvisan od velikaša, udje svečano dočekan u Budim, a malo kasnije i u Stolni Biograd, gdje bude okrunjen od zagrebačkoga biskupa Osvalda Tuza.

Prvo je bilo kralju Vladislavu da obračuna sa svojim suparnicima: bratom Ivanom Al

1 Porodica knezova Zapoljskih hrvatskog je podrijetla; ona polazi iz mjesta Zapolje u požeškoj županiji nedaleko Nove Gradiške (danas je tamo selo G o d in j a k).

brechtom i kraljem Maksimilijanom. S Ivanom Albrechtom bijaše lak posao, jer poslije izgubljene bitke kod Košica napusti on svoje težnje. Teže je bilo s Maksimilijanom. Istjeravši ugarske posade iz Austrije, naročito iz Beča, provali Maksimilijan sve do Stolnoga Biograda i Budima i prozva se samovlasno ugarsko-hrvatskim kraljem. Od hrvatskih i slavonskih velikaša bili su uza nj_ knez Lovro Iločki, Ivan Frankapan Cetinski, Nikola Frankapan Tržački, potomci banova Talovaca, dapače i zagrebačka općina Gradec (gornji grad), dok je Kaptol bio uz Vladislava II. Kako su herceg Ivaniš Korvin i knez Bernardin Frankapan Ozaljski ostali vjerni kralju Vladislavu, nije čitavo kraljevstvo hrvatsko pristalo uz Maksimilijana. Medjutim prisili nestašica novca Maksimilijana na uzmak u Austriju, na što Ugri opet uzmu osvojene gradove. Kad Maksimilijan uvidje, da ne može uspjeti, sklopi s kraljem Vladislavom 7. novembra 1491. mir u Požunu, po kojem bješe Habsburgovcima zajamčen po drugi put ugarsko-hrvatski prijesto po izumrću muške loze kralja Vladislava. Osim toga odrekoše se Ugri Beča i Donje Austrije, a hrvatskim bi pristašama Maksimilijanovim zajamčena amnestija. Taj mir prihvatiše napose ugarski stališi, a napose hrvatski, ovjerovivši ga svojim peča ima (7. marta 1492.).

Tako bijaše Vladislav doduše općenito priznat ugarsko-hrvatsk m kraljem, ali slabost njegova vladanja i nazadak države doskora se jasno pokaza. Prvo bijaše, da je kralj učinio palatinom S t j epana Zapoljskoga, a onda snizi na zahtjev plemstva i sabora financijalnu državnu snagu dokinućem izvanredne daće, dašto na njihovu ličnu korist. Tako nastupi u Ugarskoj i Hrvatskoj n ečuvena financijalna bijeda, u kojoj treba tražiti glavni razlog općemu rasulu. Slabost kraljeva vladanja odluče knezovi Frankapani upotrijebiti tako, da se opet makar silom domognu od kralja Matijaša oteta im primorja, a naročito Senja. Radi ovih smutnja odreče se herceg Ivaniš Korvin svoje časti, a banom hrvatskim postade Mirko Derenčin.1 Novi ban i knez Bernardin Frankapan povedoše ljutu borbu za Senj, kadno bosanski paša J a k u b s jakom vojskom provali u Hrvatsku, a odavle u Kranjsku i Korušku. Na taj glas izmire se Frankapani s banom i napuste borbu za Senj, te svi složno dočekaju na Krbavskom polju pod Udbinom Turke, kad se vraćahu. Dne 9. septembra 1493. došlo je do užasna boja, u kojem bude hrvatska vojska hametom potučena i najvećim dijelom ili pogubljena ili zarobljena. Sam ban Derenčin bi uhvaćen te odveden u Tursku, gdje poslije nekog vremena umre. Porazom na Krbavskom polju počinje onaj dugi niz godina, za kojih se hrvatski narod nalazio u nepre

1 Ban Mirko Derenčin bijaše rodjen Magjar od plemena Balog. Ime mu je po gradu Derencsenv (slovački Drjenčane) u gomorskoj županiji; Hrvati su ga zvali Derenčin.

kidnom i očajnom boju s Turcima braneć otadžbinu svoju.1

Odmah po boju uzmu se Hrvati ogledati za pomoć. Znajući, da im kralj Vladislav ne može pomoći, obrate se na kralja Maksimilijana i papu Aleksandra VI. Maksimilijan im odista stavi na raspolaganje neke kranjske čete, a papa im pošalje novčane pomoći, hrane i zaire. Ipak Turci doskora opet provale u Hrvatsku i Slavoniju tolikom žestinom, da su im se neki hrvatski knezovi obvezali na godišnji danak, a sam kralj Vladislav teškom mukom ishodio u sultana 6 a j a z i d a II. (1481. do 1512.) trogodišnje primirje (1495.).

Medjutim se slože u Ugarskoj dvije stranke: jedna dvorska, na čelu joj ostrogonski nadbiskup i kancelar Toma Bakač Erdody,! i druga opozicionalna s Lovrom Iločkim težeći zbaciti Vladislava s prijestola. Radi toga povede Vladislav vojnu na hercega Lovni Iločkoga, tada gospodara čitavog Srijema i gotovo čitave vukovske županije, te ga konačno prisili na pokornost. Poslije te vojne sastane se sabor ugarski u Budimu i stvori zaključak, kojim bješe zasvadalja vremena zajamčena većina nižemu plemstvu, jer je

[ocr errors]

od sada mogao svaki plemić doći na sabor. Taj je zaključak djelo palatina Stjepana Zapoljskoga, koji zamisli svoga sina Ivana učiniti poslije Vladislava kraljem, i to baš s pomoću nižega plemstva, koje je bilo listom za njega sa svojim vodjom, rječitim pravnikom Stjepanom Verb6czvj e m na čelu. No Stjepan Zapoljski umre već 1499., na što preuze sve časti očeve, osim palatinata, stariji mu sin Iva n. Njegovim nastojanjem stvori sabor 12. oktobra 1505. zamašni zaključak, d a odsada pod prijetnjom kazni radi veleizdaje nitko više ne smije predlagati tudjinca na prijesto ugarsko-hrvatski. Taj je zaključak u prvom redu bio naperen protiv kuće habsburške

Čim je kralj Maksimilijan saznao za nj, uze se spremati, da makar oružanom rukom sačuva svoje pravo, ali u to se rodi (1. jula 1506.) kralju Vladislavu sin L u d o v i k, čime bi svako krvoproliće bar za taj čas bespredmetno. Stoga sklope oba vladara ponovno ugovor, po kojem bude kući Habsburškoj po treć put zajamčeno nasljedstvo nakonizumrća Jagelovića u Ugarskoj i Hrvatskoj (5. aug. 1506.).

Za vrijeme ovih nereda u Ugarskoj opet se vrati u Hrvatsku kao herceg Ivaniš Korvin. On se oženi Beatricom, kćerkom kneza Bernardina Frankapana, te stolovaše izmjenice u Bihaću na Uni ili u Krapini u hrv. Zagorju. Glavna mu je zadaća bila braniti zemlju hrvatsku od neprekidnih navala turskih, a naročito zaštititi važni

Dr. F. pl . Šiiić: Hrvatska povjest. 18

« ПретходнаНастави »