Слике страница
PDF

grad Jajce. Ovu je zadaću vrlo savjesno vršio pobivši Turke oko Knina i pod Jajcem, na što sultan sklopi sedmogodišnje primirje s Vladislavom II. No već 12. oktobra 1504. umre herceg Ivaniš na tgšku žalost čitave zemlje hrvatske; pokopan bude u pavlinskom samostanu u Lepoglavi, gdje mu se još i danas vidi nadgrobna ploča. Udova njegova Beatrica preudade se doskora za Jurja Brandenburškoga od današnje carske njemačke porodice Hohenzollern

Do mala Vladislav se uplete u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana, a za nagradu imao je dobiti davno već otetu Dalmaciju (Cambrayska liga). Ali kako je nadbiskup i kancelar Toma Bakač Erdodv, tajni privrženik mletački, znao svaki uspješniji rad vješto osujetiti, ne postiže se ništa (1512.). Na to bude imenovan hrvatskim banom vesprimski biskup Trogiranin P etar Berislavić, koji uze hrabro odbijati navale turske; osobito se proslavio slavnom pobjedom svojom kod Dubice_na_U_ni (16. aug. 1513.).

Istodobno spremi se i Ugarska na rat protiv Turaka, no vojska, većinom seljaci, okrene ujedared, mjesto na Turke, pod vodstvom Jurja Dozse na velikaše i plemiće. Od te nevolje spase Ugarsku erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski porazivši ih kod Temišvara (1514.), na što mu i onako veliki ugled još većma poskoči. Te prilike prisile slabića Vladislava, da se što tješnje združi s Maksimilijanom. Oba se vladara sastanu u julu 2515. u Požunu i Beču te ponovo sklope nasljedni ugovor; kući habsburškoj bi po četvrti put zajamčen ugarsko-hrvatski prijesto nakon izumrća roda Vladislavova, pa za veće jamstvo zaruči se Ludovik s Marijom, unukom Maksimilijanovom, a Ana, kći Vladislava s Ferdinandom, bratom Marijinim. Sabor ugarski pako prihvati ovaj ugovor u odsutnosti Ivana Zapoljskoga.

Malo zatim umre (13. marta) Vladislav, a naslijedi ga sin Ludovik II. (1516.—1526.), okrunjen još 1508. Kako mu je bilo tekar deset godina, budu mu odredjeni skrbnici i odgojitelji, sami nevaljali i moralno iskvareni ljudi. Uslijed toga spade država na još niže grane; niti su se poštivali zaključci saborski, niti slušali nalozi vladini, a izmedju dvorske stranke s palatinom Stjepanom B at h o r y e m i narodne s Ivanom Zapoljskim na čelu, bjesnile su strastvene borbe. Državni prihodi gubili su se u rukama velikaša, a čitavu financijalnu nevolju poveća još kvarenje novca. Opreka izmedju rasipnoga života velikaša i nevjerojatne bijede seljaka i gradjana, dapače i oskudice dvorske,1 bila je svakomu zazorna, no pomoći joj nitko nije znao ni mogao, niti onda, kad kralj Ludovik postade punoljetnim te se oženi Marijom Austrijskom (1522.).

Ove su nevoljne prilike upotrijebili Turci, da odlučno navale na Hrvatsku i Ugarsku. Ban Petar Berislavić odbijao je neprekidno navale njihove, i to poglavito novcem, što su ga Hrvati sami na svom saboru u tu svrhu dozvolili. Uza sve to ban

1 često se zgadjalo, da je trebalo za podmirivanje najprečih životnih potreba uzajmljivati po nekoliko forinti u susjedstvu.

je Turcima teško odolijevao, jer oni u brzo osvoje sav kraj do blizu Une, tako da je jedino Jajce s obližnjim okolišem ostalo slobodno. Stoga je u Jajce vazda trebalo silom unijeti hrane i zaire, da ono uzmogne i dalje odbijati navale. Početkom 1518. oskrbi tako Petar Berislavić Jajce i porazi tom prilikom Turke negdje blizu grada. Pored svega primirja provale Turci nanovo 1520. kroz Hrvatsku do Istre. Ban Petar Berislavić podje im u susret; u planini P 1 j e š i v i c i izmedju Korenice i Bihaća na Uni došlo je 20. maja do žestokoga boja, u kojem ban pogibe. Tijelo banovo bi odneseno u Vesprim i ondje svečano sahranjeno, dok opća žalost zavlada za njim ne samo u Hrvatskoj, nego i na dvoru pape Lava X., kralja Ludo vika i cara Karla V.

Upravo iste godine zasjede prijesto sultan Sulejman II. (1520.—1566.), za kojega se tursko carstvo uspelo na vrhunac slave i moći. Odmah s početka svoga vladanja zauze otok Rod, a onda važni Beograd, „zlatni ključ" Ugarske i Slavonije, na koji su do sada tolike turske vojske bezuspješno udarale (29. augusta 1521.). Poslije pada Beograda bijaše odlučni sukob izmedju Ugarske i Turske pitanje kratkoga vremena, a i Hrvatskoj zaprijeti teška pogibija, jer unatoč sve hrabrosti novoga bana Ivana Karlov i ć a, od plemena Gusić, Turci osvoje 1522. Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu; samo Klis obrani iduće godine junački Petar Kružić. U toj se nevolji Hrvati potpunoma priklone Habsburgovcu Ferdinandu, a taj ih je pomagao novcem i vojskom, dapače više se brinuo za Hrvatsku, negoli kralj Ludovik i njegov dvor. U to se nadje Jajce u krajnjoj nevolji ne imajući hrane ni strjeliva. Junački Krsto Frankap a^n^sin kneza Bernardina, odluči, da mu pomogne\Na udivljenje cijeloga kršćanskoga svijeta izvede Krsto ljeti 1525. zadaću svoju toli vješto, da je uz neprekidne bojeve kroz više dana izgubio samo tridesetak momaka, dok je Turaka poginulo više tisuća.

No ni tim junačkim djelom nije bilo Hrvatima mnogo pomoženo. Stoga se oni početkom 1520. sastanu na sabor u Križevcima, gdje su neki velikaši, a na čelu im Krsto Frankapan, odlučno zahtijevali, da se Hrvatska ocijepi od kralja Ludovik a, to jest od Ugarske, i da sebi potraži drugoga gospodara, koji će je braniti i štititi, a to da je Ferdinand Habsburški. Tom se prilikom izjavi Krsto Frankapan spremnim osvojiti Bosnu, a onda da će se Ferdinand proglasiti i kraljem Bosne, „budući da Bosna pripada Hrvatskoj".1 Neki drugi velikaši bili su za Veneciju, i tako se sabor razidje ne stvorivši pravoga zaključka glede novoga gospodara.

U isto vrijeme nalazila se Ugarska na pragu gradjanskoga rata. Plemstvu uspjelo je izbaciti Stjepana Bathorvja te palatinom izabrati Stjepana Verboczvja, no već za kratko vrijeme i opet ga za

1 „et dicono ohe il Principe Perdinando ci attende volontieri per potersi intitolare Re di Bossina, appartenendo la Bossina a la Croatia". Mon. Vatioana Ser. II. Tom. I., pg. 324.

mijeni Stjepan Bathorv. U taj čas, ljeti 1526., spremi se sultan Sulejman sa 200.000 momaka na odlučan boj protiv Ugarske, u kojoj nije bilo ni vojske ni novaca. U zadnji čas prihvati kaločki nadbiskup Pavao Tomorv vrhovno zapovjedništvo nad vojskom od kakih 30.000 momaka. Ne čekajući hrvatske vojske pod Krstom Frankapanom, niti erdeljske pod Ivanom Zapoljskim,1 zametnu Ugri dne 29. augusta 1526. kod Mohača bitku i budu iza kratkoga boja hametom potučeni. Najveći dio vojske, do 22.000 boraca, medju njima mnogo velikaša i biskupa, pa i sam Pavao Tomorv, pokriše bojno polje, dok se mladi kralj na bijegu utopi u nabujalom potoku Cseleju. Poslije bitke podje sultan do Budima, udje u grad te poharavši ga vrati se opet preko Beograda u Carigrad. N a mohačkom bi polju zakopana potpuna samostalnost ugarske države, a podjedno i ispražnjen ugarsk o-h rvatski prijesto.

XII.

Nutarnje prilike, kraljevstva hrvatskoga
od god. 1102. do 1526.

U ovo se doba nekoč jedinstveno kraljevstvo

hrvatsko raspade u dva posebna teritorija: H r

vatsku s Dalmacijom i Slavoniju. J J

1 Da je Ivan Zapoljski n a u m i c e zakasnio, nije istinito.

« ПретходнаНастави »