Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

je Turcima teško odolijevao, jer oni u brzo osvoje sav kraj do blizu Une, tako da je jedino Jajce s obližnjim okolišem ostalo slobodno. Stoga je u Jajce vazda trebalo silom unijeti hrane i zaire, da ono uzmogne i dalje odbijati navale. Početkom 1518. oskrbi tako Petar Berislavić Jajce i porazi tom prilikom Turke negdje blizu grada. Pored svega primirja provale Turci nanovo 1520. kroz Hrvatsku do Istre. Ban Petar Berislavić podje im u susret; u planini Plješivici izmedju Korenice i Bihaća na Uni došlo je 20. maja do žestokoga boja, u kojem ban pogibe. Tijelo banovo bi odneseno u Vesprim i ondje svečano sahranjeno, dok opća žalost zavlada za njim ne samo u Hrvatskoj, nego i na dvoru pape Lava X., kralja Ludovika i cara Karla V.

Upravo iste godine zasjede prijesto sultan Sulejman II. (1520.-1566.), za kojega se tursko carstvo uspelo na vrhunac slave i moći. Odmah s početka svoga vladanja zauze otok Rod, a onda važni Beograd, „zlatni ključ“ Ugarske i Slavonije, na koji su do sada tolike turske vojske bezuspješno udarale (29. augusta 1521.). Poslije pada Beograda bijaše odlučni sukob izmedju Ugarske i Turske pitanje kratkoga vremena, a i Hrvatskoj zaprijeti teška pogibija, jer unatoč sve hrabrosti novoga bana Ivana Karlovića, od plemena Gusić, Turci osvoje 1522. Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu; samo Klis obrani iduće godine junački Petar Kružić. U toj se nevolji Hrvati potpunoma priklone Habsburgovcu Ferdinandu, a taj ih je pomagao novcem i vojskom, dapače više se brinuo za Hrvatsku, negoli kralj Ludovik i njegov dvor. U to se nadje Jajce u krajnjoj nevolji ne imajući hrane ni strjeliva. Junački Krsto Franka pa n, sin kneza Bernardina, odluči, da mu pomogne. Na udivljenje cijeloga kršćanskoga svijeta izvede Krsto ljeti 1525. zadaću svoju toli vješto, da je uz neprekidne bojeve kroz više dana izgubio samo tridesetak momaka, dok je Turaka poginulo više tisuća.

No ni tim junačkim djelom nije bilo Hrvatima mnogo pomoženo. Stoga se oni početkom 1526. sastanu na sabor u Križevcima, gdje su neki velikaši, a na čelu im Krsto Frankapan, odlučno zahtijevali, da se Hrvatska ocijepi od kralja Ludovika, to jest od Ugarske, i da sebi potraži drugog à gospodara, koji će je braniti i štititi, a to da je Ferdinand Habsburški. Tom se prilikom izjavi Krsto Frankapan spremnim osvojiti Bosnu, a onda da će se Ferdinand proglasiti i kraljem Bosne, „budući da Bosna pripada Hrvatskoj“. Neki drugi velikaši bili su za Veneciju, i tako se sabor razidje ne stvorivši pravoga zaključka glede novoga gospodara.

U isto vrijeme nalazila se Ugarska na pragu gradjanskoga rata. Plemstvu uspjelo je izbaciti Stjepana Báthoryja te palatinom izabrati Stjepana Verböczyja, no već za kratko vrijeme i opet ga za

„et dicono che il Principe Ferdinando ci attende volontieri per potersi intitolare Re di Bossina, appartenendo la Bossina a la Croatia“. Mon. Vatican a Ser. II. Tom. I., pg. 324.

mijeni Stjepan Báthory. U taj čas, ljeti 1526., spremi se sultan Sulejman sa 200.000 momaka na odlučan boj protiv Ugarske, u kojoj nije bilo ni vojske ni novaca. U zadnji čas prihvati kaločki nadbiskup Pavao Tomory vrhovno zapovjedništvo nad vojskom od kakih 30.000 momaka. Ne čekajući hrvatske vojske pod Krstom Frankapanom, niti erdeljske pod Ivanom Zapoljskim,' zametnu Ugri dne 29. augusta 1526. kod Mohača bitku i budu iza kratkoga boja hametom potučeni. Najveći dio vojske, do 22.000 boraca, medju njima mnogo velikaša i biskupa, pa i sam Pavao Tomory, pokriše bojno polje, dok se mladi kralj na bijegu utopi u nabujalom potoku Cseleju. Poslije bitke podje sultan do Budima, udje u grad te poharavši ga vrati se opet preko Beograda u Carigrad. Na moha čk om bi polju za kopa na potpuna samostalnost ugarske države, a podjedno iis pra ž njen ugarsko-hrvatski prijesto.

XII.
Nutarnje prilike kraljevstva hrvatskoga

od god. 1102. do 1526. U ovo se doba nekoč jedinstveno kraljevstvo hrvatsko raspade u dva posebna teritorija: Hr. vatsku s Dalmacijom i Slavoniju.

Da je Ivan Zapoljski na u mice zakasnio, nije istinito.

evši od

Trsata, do

Save, Kapelada kraj izmedin

Dalmaciju činili su poznati nam otoci i primorski gradovi, a Hrvatsku sva zemlja izmedju Neretve, Vrbasa, Kapele, Kupe i mora počevši od Kastva, kasnije od Rječine i Trsata, dok je Slavonija bila kraj izmedju Mure, Drave, Dunava, Save, Kapele i današnje kranjsko-štajerske medje. Hrvatska i Slavonija raspadale su se na ž u panije; najvažnije hrvatske županije bijahu: primorska izmedju Neretve i Cetine sa sučelnim otocimi, poljička kod Spljeta, kninska, lička, krbavska i drežnička na slavonskoj granici, a slavonske: glaška oko Vrbasa i Ukrine u današnjoj Bosni, vrbaška oko Banjaluke, zagrebačka, križevačka (najveća sredovječna hrvatska županija), požeška, vukovska i srijemska. Premda su se Mura i Drava uzimale kao granica, ipak su ih neke susjedne ugarske županije prela zile, tako zaladska do Drave u Medjumurju, šomogjska do Zdenaca nedaleko današnjega Daruvara, a baranjska sve do Papuka.

Granice su se vrlo često mijenjale. Tečajem XV. vijeka izgubi Hrvatska čitavo primorje osim onoga dijela, što se pruža od Trsata do Baga, i otoke u korist Venecije, a na kopnu u očajnom boju s Turcima do god. 1527. sav Srijem i ravnu Slavoniju do Osijeka, južnu Hrvatsku gotovo do Kapele osim Klisa, te sav kraj do rijeke Une. Mnogo godina osamljeno Jajce pade početkom 1528. uslijed nesloge Hrvata rascjepkanih u dva tabora: Ferdinandov i Zapoljin. U to doba i nastaje naziv za nekoč prostranu Hrvatsku: „reliquia e reli

[ocr errors]

quia rum olim regni Croatia e“ (ostaci ostataka njegdašnjega kraljevstva hrvatskoga).

U narodnosnom obziru i sada su glavni elemenat Hrvati po čitavoj zemlji, a Romani po dalmatinskim gradovima, no pored njih napučiše neke gradove u Slavoniji Nijemci, naročito Varaždin, Zagreb i Vukovar, Ma gjari poglavito u sjevernom Srijemu uz Dunav, Srbi u južnom Srijemu uzmičući ispred Turaka i Vlasi (Romani) po južnoj Hrvatskoj, koji se kasnije pohrvatiše, a bavili su se isključivo stočarstvom nastavajući ponajradje po gorskim visovima.'

Društvo se raspadalo i u ovo doba na slobodne i neslobodne ljude. Razlika prema prije za doba narodne dinastije samo je ta, što je naročito u Slavoniji preoteo maha zapadnoevropski feudalizam i njegove uredbe, a sve se većma gubilo plemensko slavensko uredjenje. Uslijed toga naseliše se u Slavoniji brojne ugarske porodice, koje mnogo pridoniješe, da je ta zemlja u srednjem vijeku na oko pokazivala „ugarski“ značaj. Ti doseljenici jesu najviše donatorno plemstvo, naime ono, što je radi zasluga nagradjeno od vladara novim posjedima. Podanici ili neslobodni ljudi dijelili su se u glavnom na u dvornike, to su oni, što žive na kraljevskim imanjima, predijaliste na biskupskim i crkvenim, k metove (coloni) na plemićkim i robove ili sebre (servi, mancipia), koji ne obradjuju zemlju svoga gospodara, nego su njegovi radnici i obrt

Ovi Vlasi nemaju ništa zajedničko s kasnije doseljenim Srbima.

« ПретходнаНастави »