Слике страница
PDF
ePub

Dalmaciju činili su poznati nam otoci i primorski gradovi, a Hrvatsku sva zemlja izmedju Neretve, Vrbasa, Kapele, Kupe i mora počevši od Kastva, kasnije od Rječine i Trsata, dok je Slavonija bila kraj izmedju Mure, Drave, Dunava, Save, Kapele i današnje kranjsko-štajerske medje. Hrvatska i Slavonija raspadale su se na ž u p anije; najvažnije hrvatske županije bijahu: primorska izmedju Neretve i Cetine sa sučelnim otocima, poljička kod Spljeta, kninska, lička, krbavska i drežnička na slavonskoj granici, a slavonske: glaška oko Vrbasa i Ukrine u današnjoj Bosni, vrbaška oko Banjaluke, zagrebačka, križevačka (najveća sredovječna hrvatska županija), požeška, vukovska i srijemska. Premda su se Mura i Drava uzimale kao granica, ipak su ih neke susjedne ugarske županije prelazile, tako zaladska do Drave u Medjumurju, šomogjska do Zdenaca nedaleko današnjega Daruvara, a baranjska sve do Papuka.

Granice su se vrlo često mijenjale. Tečajem XV. vijeka izgubi Hrvatska čitavo primorje osim onoga dijela, što se pruža od Trsata do Baga, i otoke u korist Venecije, a na kopnu u očajnom boju s Turcima do god. 1527. sav Srijem i ravnu Slavoniju do Osijeka, južnu Hrvatsku gotovo do Kapele osim Klisa, te sav kraj do rijeke Une. Mnogo godina osamljeno Jajce pade početkom 1528. uslijed nesloge Hrvata rascjepkanih u dva tabora: Ferdinandov i Zapoljin. U to doba i nastaje naziv za nekoć prostranu Hrvatsku: „reliquia e reliquia rum olim regni Croatia e“ (ostaci ostataka njegdašnjega kraljevstva hrvatskoga).

U narodnosnom obziru i sada su glavni elemenat Hrvati po čitavoj zemlji, a Roma ni po dalmatinskim gradovima, no pored njih napučiše neke gradove u Slavoniji Nijemci, naročito Varaždin, Zagreb i Vukovar, Magjari poglavito u sjevernom Srijemu uz Dunav, Srbi u južnom Srijemu uzmičući ispred Turaka i Vlasi (Romani) po južnoj Hrvatskoj, koji se kasnije pohrvatiše, a bavili su se isključivo stočarstvom nastavajući ponajradje po gorskim visovima.'

Društvo se raspadalo i u ovo doba na slobodne i neslobodne ljude. Razlika prema prije za doba narodne dinastije samo je ta, što je naročito u Slavoniji preoteo maha zapadnoevropski feudali za m i njegove uredbe, a sve se većma gubilo plemensko slavensko uredjenje. Uslijed toga naseliše se u Slavoniji brojne ugarske porodice, koje mnogo pridoniješe, da je ta zemlja u srednjem vijeku na oko pokazivala „ugarski“ značaj. Ti doseljenici jesu najviše donatorno plemstvo, naime ono, što je radi zasluga nagradjeno od vladara novim posjedima. Podanici ili neslobodni ljudi dijelili su se u glavnom na u dvornike, to su oni, što žive na kraljevskim imanjima, predijaliste na biskupskim

na biskupskim i crkvenim, k metove (coloni) na plemićkim i robove ili sebre (servi, mancipia), koji ne obradjuju zemlju svoga gospodara, nego su njegovi radnici i obrt

· Ovi Vlasi nemaju ništa zajedničko s kasnije doseljenim Srbima.

و

1

nici.' Kmetovi, koje bi gospodari oslobodili rad budi kakih zasluga, zvali su se slobodnjaci (libertini).

Kao što je u političkom, tako je kraljevstvo hrvatsko i u crkvenom obziru bilo rastrojeno. Hrvatska je čitava pripadala nadbiskupiji spljetskoj, u kojoj su se nalazile ove biskupije: kninska, dopirući do Bihaća na Uni, skradinska, ninska sa zapadnom polovicom Like, krbavska s istočnom polovicom Like, senjska, šibenička, trogirska, makarska, duvanjska sa sijelom u Lijevnu i hvarska s južnim otočjem. Od god. 1154. podignuta bi nastojanjem Mlečana zadarska nadbiskupija sa sufraganim biskupima krčkim, rapskim i osorskim. Slavonija opet bijaše podijeljena medju tri biskupije; zagrebačku s još jednim kaptolom u Čazmi, a sezala je na istok sve do uključivo Slatine, Vočina i Pakraca, onda pečujsku, koja je obuhvatala najveći dio današnje Slavonije sve do pravca povučena od Iloka (ali bez njega) na ušće Bosuta u Savu s drugim kaptolom sv. Petra u Požegi, i srijemsku (od 1229.) sa sijelom u Banoštoru, izmedju Dunava i Save, a pečujskoj biskupiji na istok. Još je izuzetak Djakovo kao sijelo bosanskoga biskupa. Sve tri slavonske biskupije pripadale su pod nadbiskupiju kaločku.

1 Od se b’r a nastade kašnje Srb, poznato mjesto u današnjoj ličko-krb. županiji, nekoč sjedište hrvatskoga života sa plemenskim sudom. (Gl. brojne listine hrv. pisane u Šurmina i Kukuljevića; Acta Croatica).

U Slavoniji nije u to vrijeme osim Djakova i uskoga komada zemljišta do Save bosanska biskupija ništa drugo obuhvatala. Njezin je glavni teritorij Bosna.

2

Nadbiskupije i biskupije bile su razdijeljene na arcidjakonate, a ovi opet u župe. Za kulturni život u srednjem vijeku od osobite su važnosti kaptoli, središta svega duševnoga života. U prvom redu bijahu oni tako zvana mjesta vjerodostojnosti (locus credibilis) obavljajući brojne pravne poslove, koje su kasnije vršili javni bilježnici, i čuvajući isprave privatnika. Osim prihoda od svojih imanja imali su biskupi i kaptoli dohodak od crkvene desetine, koju je morao svatko plaćati, plemić ili neplemić, i to od svega, što je rodilo i raslo. Od tih prihoda uzdržavali su kaptoli zajedno s biskupom škole, naročito one

za svećenički stališ. Pored sve borbe Latinâ protiv glagolice i slovenske službe ona se ipak održala u senjskoj (1248.), krčkoj i krbavskoj biskupiji, dapače mnogo glagolaša nalazimo ne samo po čitavom području spljetske nadbiskupije, nego i po zagrebačkoj biskupiji. Iz Hrvatske se ona razgranila po Češkoj i Poljskoj u XIV. vijeku.

Uz brojno svjetovno svećenstvo bilo je u kraljevstvu hrvatskom i mnogo samostana Pored starih Benediktinaca uze se na početku XIII. vijeka po Hrvatskoj širiti red Cistercita, kojima sagradi herceg Andrija oko 1200. krasnu gotsku

crkvu sv. Marije i manastir u Topuskom. Iza njih • nastaniše se Dominikanci, Franjevci, naročito u

južnoj Hrvatskoj i Bosni, pa Templari (Božjaci) i Pavlini. Templarima darova papa svoj posjed u Vrani, što mu ga bješe nekoć darovao kralj Zvonimir, ali su i sami stekli još mnoga druga

imanja. Kad taj red u XIV. vijeku bude dokinut, zapade sav posjed njegov Ivanovce (križare, Cruciferi), pa tako se i prior njihov prozva v r a nskim. Pavlini bili su rašireni u Hrvatskoj i Slavoniji, a naročito bijahu na glasu manastiri Remete kod Zagreba i Lepoglava.

Pripadnikâ grčkoistočne vjeroispovjesti sve do 1526. ima vrlo malo, i to poglavito u Srijemu, gdje su to bili doseljeni Srbi po imanjima porodice Brankovićâ. Vlasi bili su najvećim dijelom katolici, a dijalektom, koliko se iz njihovih isprava vidi, čakavci.

Od godine 1102. priznavali su Hrvati i ugarskoga kralja kao svoga. To nije bila jedinstvena država u nutarnjoj upravi, već svaka za sebe; jedino spoljašnja politika bila im je zajednička, što je razlog, da stranci nijesu marili za nutarnju razliku. Kako je obim kraljevstvima bio jedan isti kralj, poče se prvobitna personalna unija sve to većma (osobito za Matije Korvina) pretvarati u realnu. To naročito vrijedi za Slavoniju. Krunidba za posebnoga kralja hrvatskoga obavljala se sve do Bele III. (IV.), od onda dalje bila je vazda z ajednička, samo što su kraljevi izdavali posebne zavjernice hrvatskim, a posebne ugarskim stališima.

Kralja zastupao, cdnosno zamjenjivao je u Hrvatskoj kao samostalan i kralju jednakopravan vladar herceg (dux totius Sclavoniae, to jest čitave hrvatske zemlje), redovito član kraljevske porodice (sin ili brat kraljev); odatle se on i piše ,,Dei gratia“ (Božjom milošću), a njega opet zovu

« ПретходнаНастави »