Слике страница
PDF
ePub

Zagrabienses); kovnica je davala hercegu (odnosno banu) velike prihode. Vrste novca bili su dinari, oboli ili pol dinara i ba ga tin, najsitniji novac; novci.su bili kovani isključivo od srebra pomiješana s bakrom. Dvjesta dinara činilo je jednu ma r k u; četvrtina marke zvala se ferto, petina pensa, a osmina libra. Na naličju banskog novca nalazila se kuna u bijegu izmedju dviju šestokrakih zvijezda, to jest grb stare Slavonije, kasnije od Vladislava II. god. 1496. napose dozvoljen kraljevini Slavoniji. Ujedno se nalazio na naličju još i polumjesec nasuprot zvijezdi, a to je drevni grb Dalmacije, odnosno Hrvatske. Na obličju novca nalaze se dvije okrunjene glave, svakako u znak dvaju kraljevstva, i napis: „Moneta regis per Sclavonia m“, „Moneta ducis per Scl.“ i „per Chroacia m“, to jest kraljevski, odnosno herceški novac za Hrvatsku.

Porezi bili su u Hrvatskoj ovi. Najprije k unovina (marturina) za uživanje zemlje, koja se smatrala uopće vlasništvom kraljevim. U najstarije doba podavala se kunovina u naravi, kasnije u novcu (na godinu dvanaest dinara). Kralj je mogao po volji opraštati od kunovine. God. 1102. oslobodio je Koloman onih dvanaest hrvatskih plemena, stoga se ku novina u Hrvatskoj kralju nije plaćala, nego jedino u Slavoniji. Uz kunovinu ima nadalje lucrum camera e (dobit komore); u starije se doba s va ke godine kovao nov novac, koji je valjalo izmijeniti starim, ali tako, da je vlastnik dobio za tri star a dva nova komada do

tičnoga novca. Kasnije bude to pretvoreno u stalnu daću u iznosu od sedam dinara. Napokon dolaze lokalni porezi, kao što su to lučki, tridesetnica (.,harmice“ od magj. harminc = 30), mitnice i sola ne. Kad su kralj, odnosno zamjenik njegov herceg i ban, bili na putu, trebalo je da ih plemstvo i gradjanstvo dočeka i pogosti; to se zvalo z ala znina (descensus), a bio je jedan od najneugodnijih poreza, jer su kraljevi, banovi i njihovi činovnici, na koje se to takodjer proteglo, bili neprestano na putu. Kraljevi su mogli po volji i od toga poreza pojedine velikaše i gradove ili potpuno oprostiti, ili im dužnost ograničiti. Ova je institucija bila poznata u Hrvatskoj još za narodne dinastije. (Gl. str. 81 i 82.)

U vojsci hrvatskoj nastadoše u to doba važne promjene. Dok je ona za prvih Kolomanovih nasljednika bila plemenska kao za narodne dinastije, stali su kraljevi kasnije uvoditi feudalno uredjenje. Tako zamijeniše stare plemenske čete nove velik a ške ili ba nderija, a ban i plemstvo bili su ih dužni podržavati. Pored banderijâ pojavljuju se kasnije i plaćeničke čete. Vojsci hrvatskoj bijaše redovito na čelu ba n kao vrhovni vojvoda (capitaneus) izabran napose zato od sabora. No sabor je mogao i koga drugoga izabrati, naročito kad je bila banska stolica nepopunjena. Mornarica je znatno spala, od kad je Dalmacija došla u mletačke ruke; najjača bila je za kralja Ludovika I., koji je imenovao posebnoga hrvatskoga admirala (admiratus regnorum Dalmatiae et Croatiae). Radi obrane od Turaka, naročito u doba Matije Korvina, podiže se još i brodarstvo na rijekama (šajkaši, nasadisti), kod kojega su služili poglavito doseljeni Srbi. Središte bilo im je u Petrovaradinu.

Gradovi su imali dvojaku upravu. Dalmatinski gradovi živjeli su starim autonomnim životom po uzoru rimskom, kasnije mletačkom, dok su slavonski gradovi Zagreb, Varaždin i drugi bili uredjeni po uzoru njemačkom kao slobodni gradovi.

Slavonija je trgovala naročito s Ugarskom, Štajerskom, Kranjskom, Hrvatskom i Bosnom, a Hrvatska i Dalmacija, osim s Bosnom i Srbijom na kopnu, još is Italijom. Pomorsku trgovinu podupirala je velika trgovačka mornarica dalmatinskih gradova, a kopnene ceste i putovi. Najvažnija cesta počinjala je kod Vaške na Dravi te nadovezujući se na ugarsku cestu išla preko Virovitice, Varaždina, Zagorja do Zagreba, a onda preko Odre u Turopolju u Topusko, Bihać, Knin i dalje na more; kod Topuskoga odvajala se jedna druga grana na Modruš preko Brinja i Vratnika u Senj. Onom prvom cestom običavala je putovati vojska, pa se zato i zvala ta cesta obično „via exercitualis“ (vojnički put).

U to doba podigla se i književnost. Pored hrvatskih pisanih statuta i crkvenih knjiga nalazimo latinskih historijskih spisa. Neki su velikaši naročito podupirali književnost (Mladen Šubić, lički knez Novak Disislavić, vojvoda Hrvoje). Pod kraj se javljaju i prvi hrvatski umjetni pjesnici Marko Marulić Spljćanin, Gjore Držić i Šiško Menčetić Dubrovčani.

MALA KNJIŽNICA „MATICE HRVATSKE"

SVEZAK V.

HRVATSKA POVIJEST.

DRUGI DIO:
OD GODINE 1526. DO GODINE 1790.

NAPISAO,
FERDØ ŠIŠIĆ.

inand

U ZAGREBU. IZDALA „MATICA HRVATSKA".

« ПретходнаНастави »