Слике страница
PDF

nitzky Gajevu molbu kao eminentno političku i probitačnu po previšnje interese na blagohotno rješenje, a to još stim više, „što Hrvatima treba dati vidljiv znak, da u svom odnošaju s Magjarima mogu računati na previšnju potporu".

Iz ovoga se službenoga ministarskoga spisa sasvim jasno razbiraju tadašnji ciljevi dvorske politike s obzirom na Hrvate : oni imadu s jedne strane da budu zaprekom i protutežom napredovanju Magjara, a s druge treba da neopazice uvuku susjedne Hrvate i Srbe izvan granica monarhije u okvir njene interesne sfere.

Razumije se, da Gaj nije poznavao ovoga spisa, ali nema i ne može biti sumnje, da je u svom usmenom saobraćaju s grofom Sedlnitzkim i ostalim mjerodavnim ličnostima prodr'o u temeljne intencije i smjerove tadašnje dvorske politike. U to nas upućuje njegovo pismo iz Beča od 10. juna; Sto ga je pisao Antunu Mažuraniću i ostaloj svojoj „milenoj braći" u Zagreb: „Važnost moga putovanja jeste mnogo veća, nego smo se nadaJi, kaže Gaj. Naš posal poradi štamparije jest već in thesi kod kr. vis. dvorske (ugar.) kancelarije protiv mene dokončan bio, a da ja ovamo ne dojdoh, sve bi zgubljeno . — al' sada će se u kabinetu (carskom) nasopet pretresti. Car boi dvornici nam veoma nagnuti jesu i sa svega vidjeti se može, da ovi naši oci jedino čekaju, da ih djeca razlogom za nešto oprose. Mi bismo lagahno sada dobili naš Consilium (t. j. samostalnu od Ugarske nezavisnu vladu), da samo prosimo . . . M a g j a r i, dušmani sve dobrote, milosti i kreposti, dušmani naše krvi, dušmani dobrostivoga cara i kralja našega, teda negda u svojih gnjezdih popadjeni su : nekoliko ih je već ufaćeno, a drugi će slediti u tamnice ...Mi slobodno pišemo i govorimo što hoćemo i što mislimo, jerbo ništa zla ne ćemo, a ništa lukavoga ne mislimo. Samo on Horvat bit će u napredak sumnjiv, koji bude za Magjarim stajao, jer je Magjarija gotovo kovarstvo (= veleizdaja), ali već sada, hvala Bogu, otkrita stvar. Mi pako dužni smo sve zmir polag pelde naših pradjedova za mislostivu kuću naših pravednih carova stati, i ak' će potrebno biti i krv prolijati . . . Ova kuća nas veže s braćom našom, a sjedinjena moć čuva nas od nasilja istočnoga i sjevernoga (t. j. od turskoga i magjarskoga). Zato samo pravim putem naprvo. Ej da vidite kako mi ugadja horvatska savjest, kada magjarske kovare gledam ! . . . Inače nemojte se za ništa do tuge brinuti, i e r s e m ožemo za stalno ufati, da će našoj Iliriji pod zavjećem austrijanskih gospodara svanuti sunce od radosti."

Pun pouzdanja i nada vrati se Gaj u Zagreb. Računajući s time, da će doskora dobiti zatraženi privilegij za svoju štampariju, zače pomišljati i na produkciju književnu. Za tu svrhu uze u svojim novinama zagovarati misao, da bi se osnovalo kulturno društvo zvano: „Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske". Ta mu je misao sinula još godine 1829., kad je u Gracu kao djak upoznao veliku korist ondjašnjega „Joanneuma", što ga je osnovao nadvojvoda Ivan. A i Szechenyjev magjarski narodni muzej kao i biblioteka u Pešti uvjeriše ga o potrebi sličnoga zavoda u Zagrebu. Ali na provedenje svoje ideje nije sve dosada mogao pomišljati. Sada kad se uvjerio u Beču, da će nastojanja hrvatska ondje naći nužne potpore, on se riješi, da pristupi tome poslu. Već 30. jula napisao je u tom smislu prvi svoj članak u „Danici" pod natpisom „Nekoja društva slavjanska kao sredstva narodne izobraženosti", u kojem reče, kako „sva naša slavjanska braća napreduju na veleslavnoj stazi narodne izobraženosti, samo mi Iliri nemamo osim naše „M a t i c e" (naime srpske) u Pešti jošte nijednoga narodnoga društva. Sto bi se pako u tom prizrenju za Veliku Iliriju urediti imalo, o tom ćemo se u slijedećem listu razgovarati." Odmah poslije toga, 13. augusta, dakle u doba kad je sabor hrvatski bio na okupu (od 4. do 17. augusta; objelodanio je Gaj članak: „Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske", u kojem zagovaraše ideju narodnoga ilirskoga društva, a onda je nastavio „Cilj ovoga narodne ilirske izobraženosti društva jest već u nazočnom naslovu dosta naznačen. Sredstva, kojim bi se prava, naravska, zakonita izobraženost kod našeg ilirskog naroda utemeljiti i rasprostraniti mogla, jesu dvovrsna. Na prvu vrst sredstva spadat će duhovna zabavu iliti radnja učenih sukotriga (= članova). N a jpaće nastojmo poslovanje u svih

znanosti (izvan politike i teologije) u narodnom jeziku ilirskom, dakle pred svim potrebno izobraženje istoga narodnoga jezika. Na drugu pako vrst potrebnih sredstava spadat će pribavljenje knjiga i rukopisov, najpače takovih, što se kakvim god načinom našega naroda i otačestva tiču. Zatim marljivo sabiranje i sakupljanje svakojakih stvari, koje se na opredijeljene znanosti protežu, odkuda bi se složnom voljom i moćom svih prijatelja narodne izobraženosti ilirske velika obćinska knjižnica i narodni muzej podignuo".

Kad je Gaj ovo napisao, već je bilo po ma to da su se sve županije hrvatske i slavonske, kao i svi kr. slob. gradovi, dapače i većina visokoga plemstva izjavili, da se ima osnovati društvo prijatelja ilirske prosvjete, ter su u tom smislu izdali svojim zastupnicima potrebne instrukcije. Inicijativu u tom poslu preuzela je županija varaždinska, kad je na njenoj skupštini uoči hrvatskoga sabora iznio u tom smislu predlog veliki sudac Ivan Cegel, koji ne samo da je bio jednoglasno primljen, nego je i ostalim županijama i gradovima razaslan, da bi ga prihvatili kao svoj. Medjutim se doskora nadjoše tri muža, inače zanesene pristaše Magjara, koji stadoše u tom poslu smetati ; to su bili Aleksandar grof Drašković, Levin barun Rauch i Pavao Kereszturv, osnivači magjarske stranke u Hrvatskoj. Ovaj posljednji, a s njime i braća Gjuro i Antun Danijel Josipović, koji se odmah u početku pridružiše magjarskoj stranci, uzeše nagovarati

. F. pi. Sišić: Hrvatska povijut. «

tik do pred sabor u Zagreb nadošloga ablegata varaždinske županije Tomu Bedekovića, da nipošto ne valja pristati na naziv „ilirske prosvjete'', budući da to ime „m iriši po Rusij i", već da se ima uzeti naslov „društvo za n a r o d n u prosvjetu". I odista, kako je Tomo Bedeković bio uvrijedjen od Gaja, što mu ne htjede štampati vijest, da je u svojoj kući svečanom gozbom proslavio rodjendan kraljev, a inače bio vatren pristaša omladinskoga narodnoga pokreta, brzo se dade nagovoriti, dapače on predobi još i rodjaka svoga križevačkoga velikoga župana Ljudevita baruna Bedekovića, sina onoga Franje Bedekovića, koji je god. 1790./91. zastupao Hrvatsku na zajedničkom saboru. I tako se zgodi, da je sabor hrvatski, nakon što su se u pretkonferenciji (odboru) oprla imenu ilirskomu već poznata nam lica, i to s uspjehom, takodjer prihvatio (16. augusta) ovaj naziv „narodni" zabacivši ime „ilirsko". To je bilo prvoupletanjemagjarske stranke, zasada još i nepoznate u javnosti, u narodne poslove. Zaključak saborski bi uvršten kao č1. XV. u zapisnik, a zatim se po želji sabora obvezaše ban Vlašić i biskup Alagović, da će kao pokrovitelji istoga društva ishoditi kod kralja potvrdu za nj Medjutim potvrda toga zakonskoga članka nije nikad uslijedila; preplašen raznim denuncijacijama od magjarske stranke u Hrvatskoj, pa zbunjen žilavim i neprekidnim nastojanjem Magjara oko svoga narodnoga napretka, grof Sedlnitzkv nije se usudio da vladaru podnese onaj članak na potvrdu. Da ne ozlovolji Hrvata,

« ПретходнаНастави »