Слике страница
PDF
ePub

Hrvatske pak žene nijesu se sve dosada za taj rad ni mogle zanimati, jer je bio osnovan na latinskom jeziku, koji je ubio svaki interes za narodni jezik, prepušten isključivo pučkim ustima. Sada pak, kad je narod pregnuo, da sebi stvori pravi književni jezik i to na osnovu najljepšega dijalekta, koji se tako bujno rascvao u dubrovačkoj knjizi, treba da se i žene narodne otresu tudjinštine. Bez toga književnoga jezika ne može da bude uopće napretka, kako nam to dokazuju Nijemci i Talijani, koji su medju sobom u svojoj kući mnogim dijalektima kud i kamo većma odijeliti negoli Iliri svojim nekolikim dijalektima. Tako treba i Iliri da uznapreduju, ali se na pravi uspjeh ne da ni pomišljati, ako se i žene ne dadu svom dušom na narodni posao. Zato se grof Drašković obraća ovom knjižicom na njih, te se tvrdo nada, kako će one poraditi, da budu „vrijedne kćeri onoga, najstarijega naroda, koji ima isto ime svoje od „Slave“. Potom obrazloži Drašković ideju ilirsku. Iliri su izravni potomci drevnih Ilir a iz grčko-rimskoga vremena, a danas se raspadaju na Hrvate, Srbe, Slovene i Bugare, koji se svi treba da ujedine na osnovu dubrovačkoga divnoga dijalekta, na kojem su stvorena djela vječne sla ve dostojna. Zanosni i elegantni slog plemenita starca grofa imao je i uspjeha. Savremeni nas svjedok, Ivan Kukuljević, o tome ovim riječima upućuje: „Iza one poslanice na kćeri ilirske pretvorila se čarobno sva čud i narav naših svijesnih žena ; one, koje bijahu već napola ponijemčene, stadoše učiti i govoriti hrvatski, poprimiše narodnu nošnju, počeše čitati hrvatske časopise i knjige, pjevahu hrvatske pjesme javno i u kući, dopisivahu hrvatski, a neke pokušaše dapače i obogaćivati književnost hrvatsku“. Za znak õlagodarnosti dadoše hrvatske gospodje izraditi sliku (portrait) grofa Draškovića, koja se danas čuva u „Matici Hrvatskoj“.

Sada se moglo pristupiti daljem poslu. Sudjelovanjem žena u narodnom radu moglo se pomišljati i na javno udruživa nje, komerse i kazalište, kao i na raspačavanje hrvatskih (ilirskih) knjiga. Ta se pak misao dala provesti jedino u formi čitaonica, u kojima su članovi mogli nesmetano izmjenjivati svoje misli i kultivirati narodni jezik. Prvu čitaonicu hrvatsku pod imenom „Prijatelji našega narodnoga slovstva“, organizovao je u januaru 1838. u Vara ždinu ondjašnji veliki bilježnik županijski Metel O žegović, sin poznatoga rodoljuba Stjepana Ožegovića. Iza Varaždina otvori čitaonicu („Ilirsko čitanja društvo“) grad Karlovac, najviše nastojanjem svoga prvoga predsjednika Karla Klobučarića, te Antuna Vakanovića i Ambroza Vranjicana (u martu 1838.), a onda Zagreb („Ilirska čitaonica“) na ponuku grofa Draškovića, načelnika (suca) Josipa Štajdahera, Vjekoslava Babukića i župnika Stjepana Poglediča (4. augusta 1838.). Za tim primjerom poveli su se i drugi gradovi i veća mjesta diljem cijele Hrvatske i Slavonije, ali tako, da su svi smatrali zagrebačku čitaonicu svojom glavom, a sebe njezinim podružnicama. Uredjenjem čitaonica, za koje nije trebalo dozvole s višega mjesta, jer je dovoljna bila i ona gradskoga načelnika, narod je hrvatski stekao prvu svoju društvenu organizaciju. I doista iz čitaonica proistekle su sve nove ideje, kako potrebno uzajmično bodrenje na rad i ustrajnost, tako i naglo pohrvačivanje narodnoga društva ; one su tako zapravo omogućile preporod u širim narodnim, naročito gradjanskim redovima.

No zagrebačka čitaonica, kojoj bijaše prvim predsjednikom grof J. Drašković, a prvim tajnikom Vjekoslav Babukić, shvatila je svoju narodnokulturnu zadaću u mnogo širem opsegu negoli joj kaže samo ime. Već je u pravilima njezinima bilo rečeno, da joj je glavna svrha, da „otvori priliku k čitanju različnih časopisa i knjiga“ pa da „širi korisne znanosti“. Posljednje ove riječi istumačio je predsjednik njezin u nastupnom govoru još 14. jula 1838. tako, da će narodna čitaonica koristiti narodu i domovini ,,a ko na š jezik temeljito i sa v r šeno naučimo, ako zatim korisne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo, ili sa mi tako ve osnujemo, ako trgovačku i poljodjelsku vrst i zbistrimo, najviše pak ako primjerno odhranjenje naroda našega i pridobavljanje većega imutka njemu pribavimo“. Ovim je riječima grof Janko već izrekao i ideju o osnutku „Gospodarskoga društva“, kao i o utemeljenju „Matice ilirske“, po uzoru istoimene „Matice češke“ i „Matice srpske“, šta više, odbor čitaonice

već 7. marta 1839. zaključi, „da se sa ovim društvom „Čitaonica“, kojega je vendar najglavnija svrha čitanje novina i knjiga, i poradi toga članovi većom stranom samo u mjestu biti mogu, jo šte jedan novi zbor pod imenom „Matica Ilirska“ sko pča. Cilj „Matice Ilirsk e“ bio bi taj, da se svakoj a ke korisne knjige u ilirskom jeziku na občinske društva troškove utisk a ti da d u“. No društvo ovo nije se moglo osnovati bez kraljeve privole, pa stoga odbor čitaonički ponovno stvori zaključak 4. aprila 1839., „da prošnju na kralja za „Maticu ilirsku“ iliti „društvo jezika i pismenstva ilirskog a“ potpišu znameniti rodoljubi, te da se povjeri prošnja i pravila, u smislu kojih će isto društvo „izdavati naučne, poučne i beletrističke knjige“, te se pobrinuti, da mu poraste glavnica, da sagradi primjerenu zgradu, u koju bi se namjestio malo po malo osnivajući se mu zeum i narodna biblioteka, - „pouzdanom mužu, koji će ih u ime domoroda ca Njeg. Veliča nstvu najpokornije izručiti“. Taj muž pak bješe Ljudevit Gaj, jer se za nj držalo da je po svojim poznanstvima i koneksijama u Beču za taj posao najzgodniji.

U gospodarsko m obziru raspravlja se takod er u čitaonici, i to kako b se hrvatsko vino eksportiralo pomorsk'm putem u New York, London, Odesu i druguda u tudjinu, pa se odmah za tu svrhu i raspisuje nagrada za najbolju knjigu, koja će pokazati, kako bi se ova misao dala oživo

tvoriti. Isto se tako raspravlja o kreiranju industrije, naročito o podignuću tvornica sukna, kožarnice (u Karlovcu) i tvornice papira; raspisuju se nagrade za dobre knjige nacionalno-ekonomskoga sadržaja, pa se onda o svem tom radu ubavješćuju i ostale čitaonice s molbom, da bi iskazale svoje mišljenje,

Istodobno uze se u čitaonici zagrebačkoj voditi briga i o ka z ališnom pita nju. Duša toga nastojanja bijaše dr. Dimitrija Demeter, sin iz Grčke u Zagreb preseljenih roditelja. On izdade 1838. dvije drame ,,Ljubav i dužnost“ i ,,Krvna osveta“, te ih poprati vrlo dragocjenim predgovorom, u kojem istaknu, da je pozornica jedno od najglavnijih sredstava za širenje prosvjete, a naročito stoga, što se s pozornice „k njiže v ni jezik najlaglje, najbrže i najop ć enije rasprostraniti može“. Kod naroda pak, koji još nijesu stigli do stepena, da im jezik svagdje kao jedini domaći gospoduje, treba na sve samo možne načine nastojati, da narodna riječ u svakoj prigodi dodje do svoga prava. Stoga i rade Iliri, da steku za sebe i pozornicu ; „ako nam plamen ljubavi k narodnosti našoj jošte u srcih gori, – kaže doslovno Demeter --- i ovo dragocjeno sredstvo (naime pozornicu) k raširenju izobraženosti sebi pribaviti hoće“. Već se i dosada na zagrebačkom gradskom njemačkom kazalištu onako prigodice pjevala po koja hrvatska pjesma, ali Iliri odlučiše ovo kazalište posve preuzeti u svoje ruke, to jest pohrvatiti. U tom su teškom poslu, koji bijaše spojen s velikim novčanim žrtvama, vrlo

« ПретходнаНастави »