Слике страница
PDF
ePub

činilo mu se, da je za taj mah dosta, ako dade Gaju željno očekivani privilegij, da može u Zagrebu otvoriti svoju štampariju (7. juna 1837.).

Ljeti iste godine 1837. podje Gaj i opet u Beč, gdje se zadržao sve do konca oktobra. Tom prilikom pošao je do grofa Sedlnitzkoga, te mu izjavio, da želi od nove godine 1838. svoje,,Ilirske narodne novine" tako izdavati, da bude jedan stupac odštampan latinicom, a drugi ćirilicom. Što mu je grof odgovorio, ne znamo, no to stoji, da je Gaj na povratku u Zagreb pošao tadašnjemu cenzoru, za novine i knjigu hrvatsku, profesoru Moyzesu, te mu najavio ovu promjenu. Tom mu prilikom Gaj još reče, da to čini nakon usmenoga odobrenja grofa Sedlnitzkoga. Iza ove Gajeve izjave obrati se Moyzes na ministra za dalju uputu, našto mu Sedlnitzky odgovori (21. dec. 1837.), da nema doduše protiv takove promjene nikakoga bitnog prigovora, no s obzirom,što u toj stvari ipak valja paziti još i na ono, što kaže kr. ugar. dvorska kancelarija, drži, da bi bolje bilo, da do ove promjene zasada još ne dodje. Tako je i bilo. Gaj je morao napustiti misao o ćirilskim stupcima, a time bješe očito spriječen već u prvom koraku, što ga htjede učiniti, da s vremenom posve prihvati ćirilic u, baš onako, kako je 1836. kajkavštinu zamijenio štokavštinom. Da se to kojom srećom dogodilo, danas bi hrvatska i srpska literatura bila jedna cjelina, a upravo za tim je i smjerao u prvom redu sav rad Ljudevita Gaja i njegovih drugova.

Istodobno s nastojanjem Gajevim oko štamparije i ćirilice dao se grof Janko Drašković na rad oko organizacije naroda hrvatskoga. Vidjesmo već, kako je profesor Moyzes (aug. 1836.) gledao u tadanjem mrtvilu širokih plemićnih masa veliku pogibao po Hrvatsku, a to su opažali i drugi. Tako piše Antun Nijemčić Gaju za Koprivnicu i Križevce toga vremena ovako: „Tko je „Tisuć i jednu noć“ čitao, i bi želio ideju o kamenjenoga grada ozbiljnu viditi, taj neka ide u Koprivnicu, oli i u Križevce; ovdi takodjer sve je mrtvo". Tomu se općem mrtvilu u zemlji dalo doskočiti samo udruživanjem, kojim bi se u isti čas postiglo još i pohrvaćenje narodnoga društva. Kod mladih Hrvata stvar je donekle već i dosada dosta uznapredovala, kako nam to javlja jedan svjedok onih dana. ,,Prije ilirske dobe bila je mladež surova, bez misli, samo pohlepna zabave i užitka, a sada je nastalo natjecanje u obrazovanju duha i srca; sva je bila skladnija i bolja". No to je bila samo muška mladež, dok su žene od reda bile ponijem če ne, tako da su mnogi muževi učeći sve na latinskom jeziku baš od svojih žena tek naučili njemački. I tako se rodi misao, da treba u prvom redu predobiti otudjene žene za narodnu stvar. Na taj se posao dao starina grof Janko izdavši u maju 1838., kao prvo djelo Gajeve štamparije, knjižicu,,Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter". U predgovoru, koji je upravo adresiran na hrvatske (ilirske) žene, ističe, kako samo sudjelovanjem žena može uspijevati svaki veći narodni rad.

Hrvatske pak žene nijesu se sve dosada za taj rad ni mogle zanimati, jer je bio osnovan na latinskom jeziku, koji je ubio svaki interes za narodni jezik, prepušten isključivo pučkim ustima. Sada pak, kad je narod pregnuo, da sebi stvori pravi književni jezik i to na osnovu najljepšega dijalekta, koji se tako bujno rascvao u dubrovačkoj knjizi, treba da se i žene narodne otresu tudjinštine. Bez toga književnoga jezika ne može da bude uopće napretka, kako nam to dokazuju Nijemci i Talijani, koji su medju sobom u svojoj kući mnogim dijalektima kud i kamo većma odijeliti negoli Iliri svojim nekolikim dijalektima. Tako treba i Iliri da uznapreduju, ali se na pravi uspjeh ne da ni pomišljati, ako se i žene ne dadu svom dušom na narodni posao. Zato se grof Drašković obraća ovom knjižicom na njih, te se tvrdo nada, kako će one poraditi, da budu,,vrijedne kćeri onoga, najstarijega naroda, koji ima isto ime svoje od,,Slave". Potom obrazloži Drašković ideju ilirsku. Iliri su izravni potomci drevnih Ilira iz grčko-rimskoga vremena, a danas se raspadaju na Hrvate, Srbe, Slovene i Bugare, koji se svi treba da ujedine na osnovu dubrovačkoga divnoga dijalekta, na kojem su stvorena djela vječne slave dostojna. Zanosni i elegantni slog plemenita starca grofa imao je i uspjeha. Savremeni nas svjedok, Ivan Kukuljević, o tome ovim riječima upućuje: „Iza one poslanice na kćeri ilirske pretvorila se čarobno sva ćud i

narav naših svijesnih žena; one, koje bijahu već napola ponijemčene, stadoše učiti i govoriti hrvatski, poprimiše narodnu nošnju, počeše čitati hrvatske časopise i knjige, pjevahu hrvatske pjesme javno i u kući, dopisivahu hrvatski, a neke pokušaše dapače i obogaćivati književnost hrvatsku“. Za znak blagodarnosti dadoše hrvatske gospodje izraditi sliku (portrait) grofa Draškovića, koja se danas čuva u „Matici Hrvatskoj“.

Sada se moglo pristupiti daljem poslu. Sudjelovanjem žena u narodnom radu moglo se pomišljati i na javno udruživanje, komerse i kazalište, kao i na raspačavanje hrvatskih (ilirskih) knjiga. Ta se pak misao dala provesti jedino u formi čitaonica, u kojima su članovi mogli nesmetano izmjenjivati svoje misli i kultivirati narodni jezik. Prvu čitaonicu hrvatsku pod imenom ,,Prijatelji našega narodnoga slovstva", organizovao je u januaru 1838. u Varaždinu ondjašnji veliki bilježnik županijski Metel O žegović, sin poznatoga rodoljuba Stjepana Ožegovića. Iza Varaždina otvori čitaonicu (,,Ilirsko čitanja društvo") grad Karlov a c, najviše nastojanjem svoga prvoga predsjednika Karla Klobučarića, te Antuna Vakanovića i Ambroza Vranjicana (u martu 1838.), a onda Zagreb (,,llirska čitaonica") na ponuku grofa Draškovića, načelnika (suca) Josipa Štajdahera, Vjekoslava Babukića i župnika Stjepana Pogledića (4. augusta 1838.). Za tim primjerom poveli su se i drugi gradovi i veća mjesta diljem cijele Hrvatske i Slavonije, ali tako, da su svi smatrali zagrebačku čitao

nicu svojom glavom, a sebe njezinim podružnicama. Uredjenjem čitaonica, za koje nije trebalo dozvole s višega mjesta, jer je dovoljna bila i ona gradskoga načelnika, narod je hrvatski stekao prvu svoju društvenu organizaciju. I doista iz čitaonica proistekle su sve nove ideje, kako potrebno uzajmično bodrenje na rad i ustrajnost, tako i naglo pohrvaćivanje narodnoga društva; one su tako zapravo omogućile preporod u širim narodnim, naročito gradjanskim redovima.

No zagrebačka čitaonica, kojoj bijaše prvim predsjednikom grof J. Drašković, a prvim tajnikom Vjekoslav Babukić, shvatila je svoju narodnokulturnu zadaću u mnogo širem opsegu negoli joj kaže samo ime. Već je u pravilima njezinima bilo rečeno, da joj je glavna svrha, da,,otvori priliku k čitanju različnih časopisa i knjiga“ pa da „,širi korisne znanosti". Posljednje ove riječi istumačio je predsjednik njezin u nastupnom govoru još 14. jula 1838. tako, da će narodna čitaonica koristiti narodu i domovini,,a ko na š jezik temeljito i savršeno naučimo, ako zatim korisne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo, ili sami takove osnujemo, ako trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo, najviše pak ako primjerno odhranjenje naroda našega i pridobavljanje većega imutka njemu pribavimo“. Ovim je riječima grof Janko već izrekao i ideju o osnutku,,Gospodarskoga društva", kao i o utemeljenju,,Matice ilirske", po uzoru istoimene,,Matice češke“ i „Matice srpske", šta više, odbor čitaonice

« ПретходнаНастави »