Слике страница
PDF

velikoga dijela južnih Slavena oko jedne misli i jednoga imena, pa nagli procvat ilirske literature i ostale kulture, a naročito glasna saborska izjava, da će Hrvatska sebi uzeti za diplomatski jezik hrvatski (ilirski), — sve je to urodilo posljedicom, da su Magjari stali promatrati dogadjaje prekodravske kao nešto opasno po njihove aspiracije, pa su stoga stali pomišljati na ustuk. Pobijanje, a ako budemožno, isto iskorjenjivanje ilirstva, to je imala da bude zadaća njihovih pomagača u Hrvatskoj. Zameci magjarofilske političke stranke u Hrvatskoj imadu se tražiti na požunskom saboru od godine 1839., gdje su ondjašnji velikaši magjarski, a naročito grofovi Ludovik i Kazimir Batthyany, te Ludovik Palffv uzeli djelovati na ondje nazočne hrvatske velikaše grofove Aleksandra Draškovića, sinovca čestitoga starca grofa Janka, i na Aleksandra Erdodvja, te ih nagovorili da preuzmu vodstvo u svoje ruke. Pored ovih bili su osnivači magjarofilske stranke još i neki Magjari nastanjeni u Hrvatskoj, a u prvom redu zagrebački akademički profesori Tivadar Pauler, Antun Molnar, Ivan Mikusav, Josip Matsik, te sam prodirektor (inače rodjeni Hrvat) Josip Shufflav, a na teologiji vicerektor Stjepan Ledinszkv, kivni dušmanin od klerika još 1836. utemeljena književnoga zbora duhovne mladeži. Razumije se, tom se kolu pridružiše još i oba brata baruni Levin i Juraj Rauch, turopoljski komeš Antun Daniel Josipović, onda neki plemeniti Jelačići. Karlo Jelačić, zagrebački odvjetnik Eduard Zerpak, županijski sudac Pavao Kereszthurv i mnogi drugi.

Dr F. pl. Jiš Ć: Hrvatska povijest. 1"

Prvo bješe ovoj skupini plemića, da su osnovali po uzoru Szechenyjevu u Zagrebu „Kasinu", kao protivutabor ilirskoj „čitaonici". Za tu su svrhu nabavili, poglavito požrtvovnošću grofa Aleksandra Draškovića kuću grofa Amadea de Varkonva (danas prirodoslovni muzej u Demeterovoj ulici), u kojoj se već u januaru 1840. uze razvijati društveni život, da u smislu svojih pravila njeguje magjarski jezik i širi magjarske političke ideje. Već početkom juna 1840. znali su Iliri, da se u tom kolu snuju nekakove tajne osnove „protiv naroda". I odista, politički su ciljevi ovih plemića išli zatim, da se u prvom redu odstrani magjarskim težnjama toliko protivno, a i opasno ime ilirsko, kao tobože u korist i na spas „horvatskoga", nadalje, da se izbaci nova ortografija zajedno s „vlaškom" štokavštinom u korist kajkavštine te konačno, da se „Horvati" što tješnje prislone i pridruže Magjarima u jednu jedinstvenu magjarsku političku državu, da poprime jezik magjarski, ne samo kao službeni, već i kao obukovni u školama, a na požunski sabor da bi svaka od triju hrvatskih županija (zagreb., varažd. i križev.) izravno slala po dva zastupnika, onako kako to čine slavonske i ugarske. Prema tome dakle, ova je skupina plemića (da li svijesno ili nesvijesno danas je sasvim sporedno pitanje), zapravo išla u krajnim konsekvencijama svojih političkih težnja za potpunom propašću hrvatske municipalne samostalnosti,te za m a g j ar i z ac i jom svoga 'naroda, jer to su samo mogle da budu posijediče odstranjenja onih razlika, što su postojale od vijekova izmedju Hrvata i Magjara u političkom i javnom životu. Sasvim je dakle u sk1adu s takovim nazorima i izjava komeša Antuna Josipovića i njegovih Turopoljaca na velikogoričkoj skupštini njihovoj (u junu 1842.), da „oni doduše žele da sačuvaju svoju hrvatsku narodnost, no ako bi došlo do toga, da se s njome moraju da rastanu, o n d a s v a k a k o v o 1 e d a b u d u Magjari negoli Iliri". Nešto docnije, na požunskom saboru u više navrata isti Josipović javno je izdavao sebe i svoje nesvijesne Turopoljce Magjarima, pa tako se i zgodi, da su neki magjarski pisci, kao Mihajlo Horvath i Teodor Bottka uzeli pisati ozbiljne studije u tadanjim magjarskim časopisima (1844.) dokazujući, da su Turopoljci potomci prastaroga turskoga plemena Kabira, koje se (po kazivanju cara Konstantina Porfirogeneta) pridružilo Magjarima u Lebediji (na Crnom moru), a kao drugi dokaz njihova magjarskoga podrijetla istakli su činjenicu, da su kraljevi i hercezi iz kuće Arpadove baš stoga tako rado boravili u Zagrebu, da budu bliži Turopoljcima, koje su kao Magjare osobito voljeli i mazili!

Ubrzo, već početkom 1841. združe se gore pomenuti plemići u prvu hrvatsku političku stranku, dakako potporom i nastojanjem Magjara, a s gore istaknutim političkim programom i imenom „h r v a t s k o-u garska strank a", dok su joj protivnici nadali ime „Magjaromani", od čega postade pučka riječ „magjaroni". Ovu stranku crta u jednom izvještaju, u Beč profesor Moyzes ovako: „То su stranom rodjeni Magjari, stranom potomci magjarskih roditelja, stranom opet takovi ljudi, koji su po magjarskim školama usvojili ultramagjarske principe, a stranom opet takovi, koji drže, da se samo u slozi s mnogobrojnim magjarskim plemstvom mogu u kreposti održati plemićka privilegija, ali ima još i takovih ljudi, koji se nadaju da će kroz Magjare štogodj postići, te koje vode isključivo lični interes i". Nova se ova stranka odmah dade na rad. U prvom redu uze nastojati, da ocrni Ilirstvo u Beča kao v e 1 e i z d a j n i č k o, jer da je tobože u službi pravoslavne Rusije, što dokazuje nedavni Gajev put i odulji boravak u Varšavi, Moskvi i Petrogradu (od juna do septembra 1840)., prihvat štokavštine, dijalekta „puna ruskih, srpskih i bosanskih riječi", te napadno prijateljovanje i druženje Iliraca s pripadnicima „grčko-nesjedinjenoga zakona." Ulogu ovu i posao preuzeo je zagrebački odvjetnik Eduard Žerpak, koji je već 24. februara 1841. poslao prvu svoju opsežnu ali lažnu tužbu u Beč na ministra grofa Sedlnitzkoga, a kroza nj na svemožnoga kneza Metternicha Istodobno uzeše i magjarske onovremene glavne novine, i to ne samo Kossuthov „Pesti Hirlap", već i isti konzervativni „Vilag", kao i liberalni „Јеlenkor", žestoko udarati na Ilirstvo, kao na veleizdajničku misao.

Medjutim za Hrvatsku samu mnogo je znatnija agitacija magjaronske stranke u širokim masama nižega, naročito seljačkoga plemstva. Govorili su im, da ih Iliri kane otkinuti od Ugarske, te sjediniti saustrijskom Ilirijom, u taj par zapravo s Kranjskom, s kojom bijahu prekosavske strane, dakle i Turopolje, sve do god. 1822. u zajednici, dašto pod njemačkom apsolutističkom upravom. Ovo pak sjedinjenje da za hrvatsko plemstvo znači koliko i potpuni gubitak „plemenščine" te plaćanje teških poreza, dapače morat će se svi i „brijati kakti Kranjci", a suviše još i učiti njemački i ostati bez ikakove konstitucije i slobode. Baš zato, jer su protiv plemstva, Ilirci „nete ništa znati" o imenu hrvatskomu, koje je „od veka naše ime milo", jer se „na vseh Horvatov sramotu preveliku" „prekrstili jesu na Ilire i tak odstupili od prave svoje vire". No ne samo da nose tudje i sumnjivo ime, već se služe i pravomu Horvatu jedva razumljivim jezikom, koji su uveli u svoje knjige, a onda još i broje medju svoje turske Bošnjake i „vlaške" Srbe, koji svi nijesu naše vjere. S druge pak strane govorilo se neukim ljudima o magjaronima ovako: „Gledajte kako se ovi ljudi čvrsto držo vaše vjere i vašega jezika, dapače drugi jezik i ne znadu; gledajte, kako se muče da spriječe nakane ilirske, boreći se tako za vašu narodnost horvatsku, vjeru i naše pravice. Oni su dakle pravi jedini Horvati, s njima dršte, njima se pridružite". — Sve je to dakako još i živom riječi, pa obiljem jela i pića učinjeno simpatičnim neukim plemićkim masama, tako da su ubrzo, a naročito u Turopolju, nastojanjem Josipovićevim, gledali u Ilirima najbješnje dušmane i izdajice. Kako je pak seljačko plemstvo bilo mnogobrojno, a i znatan dio

« ПретходнаНастави »