Слике страница
PDF

kao kagan nesavjesni B a j a n. Osvojivši izdajnički god. 582. grad Sirmium, provali do Crnoga mora. a 598. okrene na Dalmaciju, popali je, opustoši i razori u njoj do četrdeset tvrdjava. S njime bijaše kao obično, veliko mnoštvo Slavena, stranom podanika, stranom saveznika njegovih, a ti većinom i ostaše u zemlji. Nakon dvije godine ponovno provale Avari i Slaveni ne samo u Dalmaciju, nego i u Istru tolikom žestinom, da se radi toga ljuto zabrinuo papa Grgur I. Do sada bijaše primorje dalmatinsko poštedjeno od slavensko-avarskih navala, ali početkom VII. vijeka dodje i na nj red. Uz mnoge druge ugledne gradove pade konačno i slavna Salona (oko 610.), a s njome i vlast bizantinske carevine u sjever o-zapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka. Jedino Jader i Tragurium, pa gradovi po otocima, ostadoše ili netaknuti ili bar nijesu bili razoreni.

Nevolja bizantinskoga carstva došla je do vrhunca, kad god. 626. udare Avari i Slaveni na sam Carigrad, dok su s azijske strane imali na nj udariti Persijanci. Medjutim budu Slaveni pod Carigradom potučeni, poglavito na moru, i povrate se svojim kućama, a to isto učine malo kasnije i Avari. Neuspjeh pod Carigradom nanese težak udarac gospodstvu avarskomu, jer bijaše očit znak slabosti njihove. U brzo skoče protiv njih dosadanji im saveznici i podanici Slaveni na više strana, naročito knez Samo, vladar Zapadnih Slavena. On se stavi čitavom ustanku na čelo. Samo doskora izvojeva svim Slavenima na zapadu i sjevere-za.; padu avarske države potpunu slobodu, na što ga oni 627. izaberu za svoga vrhovnoga kneza. Tako je veliki knez Samo osnovao prvu slavensku državu, koja je obuhvatala čitavu današnju Češku, Moravsku, velik dio Galicije i današnjih, alpinskih zemalja (Koruške, Štajerske i Kranjske). Ovu priliku upotrebiše i Južni Slaveni, jer se i oni pobune i oslobode od Kupe do mora vlasti avarske, dok su oni i zmedjuKupe i Drave (u Panoniji) još i dalje priznavali okrutno gospodstvo njihovo. Avari budu stisnuti na današnju ugarsku ravnicu oko Dunava i Tise, a Slaveni ostadoše sami na zemljištu, što su ga pomalo naseljavali počevši od prve pole VI. vijeka. Time je i svršila seoba njihova na Balkanskom poluotoku (oko 640.).1

1 Biz. car Konstantin VII. Porfirogenet (912—959.) zabilježio je u svom djelu „D e a d m i n istrando imperio" priču, koja se u njegovo doba pripovijedala medju Hrvatima, kako su oni tobože došli na poziv cara Heraklija u Dalmaciju iza Karpatskih gora iz Bijele ili Velike Hrvatske pod vodstvom petero braće imenom Klukas (Kukari?), Lobelos (Lapčani?), Kosentzes (Gusići?) Muhlo i Hrobatos (Murići i Mogorovići?) te dvije sestre: Tuga (Tugomirići) i Vuga (Bužani). Pobijedivši Avare, kaže se dalje, dobili su za nagradu Dalmaciju, dakako kao podanici carstva. — Ovo je dašto priča, kojoj će tek jezgra biti dublje historijske vrijednosti, naime da se Hrvati u vrijeme naseljivanja raspadahu u sedmero plemena, jer inače je ona u potpunom protivuriječju sa svim ostalim savremenim izvorima.

H. Razdioba povijesti hrvatske.

Prošlost se naroda hrvatskoga raspada na četiri doba.

Prvo doba ide od onoga vremena, od kada se Hrvati naseliše u svojoj današnjoj postojbini, pa do krunisan ja ugarskoga kralja Kolomana za hrvatskoga kralja, to jest od god. 640. do god. 1102. Za to vrijeme od kakih četiri stotine godina narod hrvatski živi samostalnim državnim životom, vodjen iznajprije knezovima, a kasnije kraljevima. Obranivši se srećno od navala Franaka, Mlečana, Arapa, Bugara, Magjara i Bizantinaca, te dovinuvši se kroz neko vrijeme do premoći na sjevero-zapadnoj obali Jadranskoga mora, državu Hrvatsku sve to većma uzeše slabiti nutarnji razdori, koji je konačno dovedu u savez s Ugarskom."

Drugo doba obuhvata vrijeme od god. 1102. do 1526. ili od krunisanja kralja Kolomana do katastrofe na Mohaču. U to doba Hrvati imaju zajedničkoga kralja s Ugrima ponajprije iz kuće Arpadove, onda iz kuće Anžuvinske, napokon iz raznih kuća, jer Ugarska i Hrvatska postadoše tada izborna kraljevstva. Za sve to vrijeme Hrvati se bore za Dalmaciju s Venecijom i Bizantom, a kasnije s Turcima za opstanak svoj uopće. Otevši se srećno Bizantincima, a kroz dulje vremena i Mlečanima, izgubi Hrvatska konačno Dalmaciju, dok joj Turci otmu najveći dio istočnih i južnih zemalja. Još u početku toga doba pridruži se Ugarskoj i banovina Bosna kao dobrovoljna saveznica; kasnije se proglasi kraljevinom (1377.), no u brzo pade i ona pod Turke (1463.). jedini Dubrovnik umio je da kao slobodna republika, ali ipak pod vrhovnim gospodstvom ugarskoga i hrvatskoga kralja srećno sačuva slobodu svoju.

Treće doba ide od god. 1526. do god. 1790. Da se obrane od Turčina, toga najljućega dušmanina svoga, Hrvati izaberu dinastiju Habsburšku svojim vladalačkim domom, te za njezina vladanja konačno i odbiju Turke, dapače poslije 1593. oni uzeše već pomišljati, kako da oslobode izgubljene zemlje i priklope svojim „ostacima kraljevstva hrvatskoga", jer tako zvahu u to tužno doba domovinu svoju. Ali podjedno im se bilo boriti za svoje državnopravo, na koje se stalo sve žešće udarati od strane bečkoga dvora, gdje se zamislilo sve narode monarhije ponijemčiti (germanizacija) i skupiti pod jednu državnu vlast (centralizacija). Obrane radi Hrvati se odluče privremeno predati Ugarskoj, u neku ruku kao sastavni dio njezin, u nadi, da će se onda, kad pogibija mine, lako opet povratiti staromu državopravnomu životu svomu. U to se doba zgodiše u Hrvatskoj važne etnografske promjene doseljenjem Srba (Vlaha) u Srijem, Slavoniju i Vojnu Krajinu, pa Nijemaca (Švaba) u neke gradove. Istodobno je Dalmacija za mletačke uprave stala poprimati talijansko, a Bosna, nakon što joj veći dio žitelja poprimi islam, istočnjačko spoljašnje obilježje. Sam Dubrovnik i nadalje živi slobodan život, ali ne više tako sjajan kao prije god. 1526.; jedino književnost se njegova podigla do većega stepena.

Četvrto doba, koje zaprema vrijeme od god. 1790. do danas ispunjavaju borbe naroda hrvatskoga u jednu ruku za teritorijalnu cjelokupnost domovine, a u drugu za uskrišenjem državnoga prava. Ideja narodnosti, koju proširi francuska revolucija svijetom, zahvati takodjer Hrvate i Magjare. Kako pak Magjari htjedoše, da od Hrvata učine Magjare, imajući pred očima kao ideal veliku Magjarsku od Karpata do Kotora, došlo je do sukoba medju njima ponajprije riječima i perom, a onda i oružjem (1848.). Iza kratke neustavne stanke (apsolutizam) svrši sukob izmirenjem jednoga dijela Hrvata s Ugarskom (1868.).

Odmah u početku toga doba propada mnogovjeka sloboda republike dubrovačke (1806.), a Venecija izgubi Dalmaciju (1797.), koja postade poslije kratke, ali uzorne francuske vladavine austrijskom pokrajinom (1815.). Neprekidni nemiri i krvave borbe izmedju kršćanskoga i muslimanskoga žitelj stva u Bosni izazvaše zanimanje evropskih vlasti, pa tako zauze na njihovu želju, a mira i reda radi, Austro-Ugarska monarhija Bosnu (1878.), dokrajčivši time u njoj četiristogodišnje osmanlijsko gospodstvo (okupacija).

« ПретходнаНастави »