Слике страница
PDF
ePub

pobrza Gaj stigavši u Zagreb ravno k velikom županu Zdenčaju, da se potuži radi tog napadaja, no dok se u stanu spremao za tu posjetu, doletješe u grad i oni magjaronski napadači s prekinutom polovicom Štauduharove sablje, da će ravno k velikom županu, da se i oni potuže. Nedaleko županova stana namjere se na Gaja, podignu užasnu viku : „Ubijte ga, ubijte!“, koju popratiše kišom kamenja, tako da se Gaj jedva spasao naglim koracima u županovu sobu. Naveče istoga dana odluče Iliri priredit sa svojom glazbom serenadu svojim prvacima, no kad htjedoše da iz Mesničke ulice zakrenu na današnje Strossmayerovo šetalište, doleti u mraku od nekuda kamen, koji teško obrani jednoga glazbara. Sada nastade vika i smutnja i potjera, a kad Iliri nigdje ne nadjoše krivca, poleti jedna njihova skupina do magjaronske kazine i na njoj polupa sve prozore.

Sve ovo baš nije podavalo mnogo nade u mirni tok sutrašnje restauracije. Već u 6 sati ujutro vičući uz put po zagrebačkim ulicama : „Mi smo Horvati !", napune Turopoljci i ostali magjaroni čitavu desnu stranu dvorišta zemaljske kuće zaposjevši stol i šator priredjen za velikoga župana kao i sve klupe odredjene za županijske časnike. U osam sati dodjoše Iliri, te zapremiše lijevu stranu dvorišta. Čim se stranke ugledaše, počeše dašto padati razni poklici, ali uglavnom ipak je neki red održan. No kad udje u dvorište veliki župan s ostalim časništvom, uzeše se Iliri gurati do stola, koji već, kako rekosmo, magjaroni zapremiše. Iliri su sada htjeli da i oni dopru do stola, te da ga bar u polovicu za sebe preotmu, no magjaroni im toga ne dadoše. Poradi toga došlo je do guranja, onda do tučnjave, u kojoj neki Iliri izvukoše sablje, a drugi podigoše šake, pa tako bjehu iza žestoke tučnjave konačno magjaroni do jednoga iz dvorišta istjerani napolje, našto Iliri podignu Gaja na ramena uz urnebesno klicanje. Odmah u početku tučnjave ostaviše veliki župan i časnici dvorište, te Zdenčaj zatraži pomoć od vojničke oblasti. Kad je vojska došla, već su magjaroni bili izbačeni iz dvorišta, pa tako nastupi mir i red u njemu. Ipak zapremi vojska sva vrata i prolaze, našto se veliki župan vrati na svoje mjesto, te s nazočnim Ilirima jednoglasno provede restauraciju : u dva sata popodne bješe izbor obaju podžupana Benka Leutulaja i Eduarda Jelačića opravljen, a sjutradan izbor ostalih časnika. U Zagrebu još nevidjena zanosna bakljada iste večeri 1. juna završi pobjedu ilirsku. Od kolikoga li bješe zamašaja ova restauracija županije zagrebačke za političko shvaćanje našega naroda, najjasnije pokazuju riječi, što ih je umni Maksim Prica pisao Gaju, čijoj su neodoljivoj agitatorskoj vještini općenito svi pripisivali ovu pobjedu ilirsku, koja da je „čin, djelo, koje je ulilo nove žive krvi i višeg života u suhe žile ne samo hrvatskoga, nego i srpskoga plemena, pa u najnovije doba i u žile Kranjske i Štajerske. Vaša je zasluga veća nego najvećih spisatelja, jerbo lakše je perom vladati, nego činom, tako rekuć s mačem u ruci uzdizati trule, raznježene mase k životu. Vi imate za štit proti svakim strijelama vaš čin i plod vaše radnje.

Restauracija 1842. je više učinila i više na šem svijetu života donijela, nego sve u nas na pis a ne knjige i knjižice.“

I odista, tako je i bilo. Već sada (3. juna) predloži barun Franjo Kulmer, kad se kod grofa Janka Draškovića našao u društvu s Gajem, Stoosom, Babukićem i Vakanovićem, da se u vede hrvatski jezik kao službeni u hrvatske županije, našto Gaj napiše dne 18. istoga mjeseca članak u svojim novinama, u kojem istače, kako Hrvatima, a napose seoskom plemstvu, nikad neće trebati drugi koji jezik do li hrvatskoga, „a to stim manje, ako ilirskim domorodcem podje za rukom, kao što se ufaju. da se u sve poslove (zemaljske) hrvatski jezik uvede (kao službeni)".

Medjutim ilirski uspjeh prigodom zagrebačke restauracije kud i kamo je snažnije djelovao na Magjare i njihove prijatelje magjarone. Sikćući od srdžbe oni su pregli za tim, da se rezultat njezin proglasi nezakonitim i nevaljalim, da sruše „intrigana“ župana Zdenčaja, da se imenuje novi ban, koji će onda ponovno opraviti restauraciju. Poradi toga zaključe magjaroni, da više ne će sudjelovati na županijskim kongregacijama zagrebačkim, dapače vodstvo njihovo uloži već 1. juna protest protiv nezakonito provedenoga izbora pred županijom i kod ugar. dvorske kancelarije, a 3. juna pred zagrebačkim kaptolom. Dne 7. juna opet se sastaše Turopoljci u Velikoj Gorici na skupštinu, na kojoj onda zaključiše, da se ima kralju Ferdi

nandu V. otpremiti preponizna predstavka, u kojoj tendenciozno opisaše tečaj zagrebačke restauracije, a onda najcrnjim klevetama navališe na „opasne tendencije“ Ilira, na njihovu zloglasnu „Čitaonicu“ kao ognjište svih tih pogibeljnih namjera. Potom navališe na njihovo posebno odijelo, kojim da se razlikuju od ostalih Hrvata, pa na nekaki njihov protivu zakoniti i tendenciozni novi zemaljski grb, koji sami sebi uzurpiraše bez ičijeg dopuštenja! Onda kažu, da sve ovo opasno gibanje potpomaže hrvatska vlada (to jest biskup Haulik i veliki župan Zdenčaj), no budući da turopoljska plemenita općina smatra izbor županijskoga časništva nezakonitim, oni se toj oblasti ne će pokor a va ti, već smjerno mole Njeg. Veličanstvo, da čitavu stvar dade nepristrano istražiti po napose imenovanom komisaru, Predstavku ovu razaslaše ne samo na sve hrvatske i slavonske županije, već i na sve ugarske kao cirkularno pismo, i to na ugarske žu panije – ma gjarskim jezikom. Ovaj je istup Turopoljaca upravo prenerazio Ilire. „Najviše me je uplašilo, piše Vukotinović, što je plemeniti magistrat turopoljski na Nj. Veličanstvo poslao molbu i pisao svim županijama i to magjarski. Toga se bojim ! Samo ne znam, što će previšnje mjesto tome reći. — Dakle Turovo polje ka nton ma gjarski! O uboga braćo Turopoljci, vi ne znate, na što se vaša pravica i vaše ime upotrebljava !“ Nekoliko dana iza turopoljske skupštine, dne 20. juna, poslaše magjaroni napose još posebnu peticiju na kralja Ferdinanda V.

s mnoštvom potpisa, u kojoj ga zamoliše, da bi imenovao posebnoga ko misa ra, da istraži stvar.

Razumije se samo od sebe, da je ova akcija magjarona od strane Magjara ne samo glasno pozdravljena, već i krepko poduprta bila, jer su oni u „turopoljskom pitanju“ odmah upoznali ono sigurno ishodište, s kojega se uzeše sve to jače upletati u nutarnje hrvatske poslove. Stoga su se razloga dakle i sve županije ugarske zauzele kod kralja za Turopoljce, a pored toga gotovo sve još izabraše komeša Josipovića i svojim prisjednikom (asesorom). U peštanskoj županiji predloži dapače Ludovik Kossuth (31. augusta), da bi najzgodnije bilo, da se Hrvatska odcijepi administrativno od Ugarske, ali ne i od krune sv. Stjepana, što bješe burnim povladjivanjem prihvaćeno. Kossuth je predlog svoj obrazlagao ovako : Hrvatska smeta razvoju Ugarske a budući da je većma u interesu Hrvatske da bude u zajednici s Ugarskom nego li je to obratno, neka se Hrvatskoj dade sa mostalna uprava i samostalni sa bor, pa neka je vodi ilirska stranka, kako hoće, samo neka ne smeta i ne vrijedja ,,matere zemlje“. Ovaj predlog razaslan bi ostalim magjarskim županijama, od kojih ga jedne prihvatiše, a druge odbiše. No i srijemska se županija oglasi prigodom turopoljske cirkularne predstavke stvorivši zaključak, koji je ra zaslala i svim hrvatskim i slavonskim županijama : „Mi želimo ostati S avonci, vjerno privrženi Ugarskoj. Mi ne poznajemo nikakova carstva ilirskoga. Zato sve sanje

Dr. F. pl. Šišic : Hrvatska povijest.

« ПретходнаНастави »