Слике страница
PDF
ePub

nandu V. otpremiti preponizna predstavka, u kojoj tendenciozno opisaše tečaj zagrebačke restauracije, a onda najcrnjim klevetama navališe na,,opasne tendencije" Ilira, na njihovu zloglasnu,,Čitaonicu" kao ognjište svih tih pogibeljnih namjera. Potom navališe na njihovo posebno odijelo, kojim da se razlikuju od ostalih Hrvata, pa na nekaki njihov protivu zakoniti i tendenciozni novi zemaljski grb, koji sami sebi uzurpiraše bez ičijeg dopuštenja! Onda kažu, da sve ovo opasno gibanje potpomaže hrvatska vlada (to jest biskup Haulik i veliki župan Zdenčaj), no budući da turopoljska plemenita općina smatra izbor županijskoga časništva nezakonitim, oni se toj oblasti ne će pokoravati, već smjerno mole Njeg. Veličanstvo, da čitavu stvar dade nepristrano istražiti po napose imenovanom komisaru, Predstavku ovu razaslaše ne samo na sve hrvatske i slavonske županije, već i na sve ugarske kao cirkularno pismo, i to na ugarske žup anije magjarskim jezikom. Ovaj je istup Turopoljaca upravo prenerazio Ilire.,,Najviše me je uplašilo, piše Vukotinović, što je plemeniti magistrat turopoljski na Nj. Veličanstvo poslao molbu i pisao svim županijama i to magjarski. Toga se bojim! Samo ne znam, što će previšnje mjesto tome reći. Dakle Turovo polje kanton magjarski! O uboga braćo Turopoljci, vi ne znate, na što se vaša pravica i vaše ime upotrebljava !" Nekoliko dana iza turopoljske skupštine, dne 20. juna, poslaše magjaroni napose još posebnu peticiju na kralja Ferdinanda V.

s mnoštvom potpisa, u kojoj ga zamoliše, da bi imenovao posebnoga komisara, da istraži stvar.

Razumije se samo od sebe, da je ova akcija magjarona od strane Magjara ne samo glasno pozdravljena, već i krepko poduprta bila, jer su oni u,,turopoljskom pitanju“ odmah upoznali ono sigurno ishodište, s kojega se uzeše sve to jače upletati u nutarnje hrvatske poslove. Stoga su se razloga dakle i sve županije ugarske zauzele kod kralja za Turopoljce, a pored toga gotovo sve još izabraše komeša Josipovića i svojim prisjednikom (asesorom). U peštanskoj županiji predloži dapače Ludovik Kossuth (31. augusta), da bi najzgodnije bilo, da se Hrvatska odcijepi administrativno od Ugarske, ali ne i od krune sv. Stjepana, što bješe burnim povladjivanjem prihvaćeno. Kossuth je predlog svoj obrazlagao ovako: Hrvatska smeta razvoju Ugarske a budući da je većma u interesu Hrvatske da bude u zajednici s Ugarskom nego li je to obratno, neka se Hrvatskoj dade samostalna uprava i samostalni sabor, ра neka je vodi ilirska stranka, kako hoće, samo neka ne smeta i ne vrijedja „matere zemlje". Ovaj predlog razaslan bi ostalim magjarskim županijama, od kojih ga jedne prihvatiše, a druge odbiše. No i srijemska se županija oglasi prigodom turopoljske cirkularne predstavke stvorivši zaključak, koji je razaslala i svim hrvatskim i slavonskim županijama: Mi želimo ostati Savonci, vjerno privrženi Ugarskoj. Mi ne poznajemo nikakova carstva ilirskoga. Zato sve sanje Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

17

kao

i pomame, riječju sva protivu ustavna gibanja ilirizma proglašujemo po gradjanskoj dužnosti našoj grešna." Virovitička županija pak primijetila je, da ako bi se istragom pronašlo, da je turopoljska tužba lažna, onda neka tužitelji ne ostanu bez kazni. Za Turopoljce se donekle angažovala još i županija požeška, dapače i varaždinska svojom izjavom, da ona samo ,,u imenu kraljevstva horvatskoga nalazi jamstvo municipalnoga svoga života, ustavne slobode i pradjedovske narodnosti, pa osudjuje stoga sva takova teženja, koja bi prelazila preko granica izobraženja narodnoga horvatsko-slavonskoga jezika, kojemu ilirskoga nazivanja, jer ne osnovana u zakonu, pod nikojim obzirom priznati ne može." Jedino križevačka županija i grad Karlovac odrješito stanu na stranu Ilira, a na poruku Turopoljaca ne odgovoriše ništa.

Pred tolikom vikom čitave Ugarske i većega dijela Hrvatske i Slavonije uze bečka vlada popuštati. Prvo je bilo, da je imenovala sebi odana i vjerna muža, inače po odgoju Magjara, potkapetana u dvorskoj ugarskoj tjelesnoj gardi, Erdeljca grofa Franju Hallera1 banom (16. juna),

1 Grof Franjo Haller de Hallerkeö, rodio se 24. marta 1796. u obiteljskom dvorcu Kerelő Szent Pál (u županiji Kisküküllö) Po dovršenim pravnim naukama pošao je u vojsku, te stekao na bojištu kod Leipziga (1813). oficirski čin. Potom postade komornik palatina Josipa, a onda bi imenovan potkapetanom dvorske tjelesne ugarske garde. Odrekavši se banstva nastavi vojnički život po Italiji i u Beču. Umro je u Beču 5. marta 1875.

a 25. jula virovitičkoga župana Josipa Šiškovića kraljevskim komesarom, da povede istragu o tečaju zagrebačke restauracije. Na taj glas pošalje županija zagrebačka na kralja molbu (23. augusta), da se opozove imenovanje komesara, no sve bijaše uzalud. Sada je svima bilo jasno, da se za Ilire nešto nepovoljno sprema. Već 17. juna javlja Ferdo Livadić iz Samobora Gaju ovako: Saznao jesam, da će kraljevska komišia iz Beča dojti, vsakoga Ilira posebno pretresati, obsuditi, Vas nemilo skončati dati, ime slavne svete starodavne Ilirije za sve vijeke uništiti !"

Ovo prinudi ilirsku stranku, da u javnosti razloži, što hoće i kako misli urediti poslove, a naročito kako sebi pomišlja odnošaj s Magjarima. Taj je posao izvršio Dragutin Rakovac u knjižici,,Mali katekizam za velike ljude“, u kojem ponajprije istače, da u Hrvatskoj postoje dvije stranke, od kojih jedna hoće da Hrvatima narine magjarski jezik (,,nadrimagjarska stranka“), dok druga,,,ilirska stranka", štiti narodnost svoju i jezik. Iza toga kaže Rakovac, kako je nadrimagjarska stranka izdala statute za svoju kazinu na njemačkom jeziku, a ipak se u njima govori samo o Ugarskoj i o učenju magjarskoga jezika, dok su hrvatski sasvim prešutjeli. Uopće ova stranka ne ide ni za čim, što bi bilo od koristi po hrvatstvo, već samo za onim, što je dobro po magjarstvo, dapače drže sebi i Magjare za sluge. Ovi odrodjeni hrvatski plemići podupiru dakle Magjare u njihovoj težnji, da na razvalinama ostalih narodnosti

podignu svoju pomagjarivši čitavu Ugarsku, Erdelj, Hrvatsku, Slavoniju, Krajinu i Rijeku. Svi ovi krajevi opet imadu ne samo pravo, nego im je i dužnost, da magjarizaciju odbiju, jer je svakom narodu njegova narodnost svetinja, upravo onako, kako je i Magjarima njihova. Uostalom, kaže Rakovac, ni u samoj Ugarskoj nije potreban jedan isti službeni jezik. Hrvati i Slavonci pak ne će nikad primiti magjarski jezik već zato, što se od starine služe latinskim, pa na tom jeziku imadu napisane sve svoje spise. Čim bi pak to pravo napustili, Magjari bi potom nastojali, d a im i sva ostala prava unište, jer se ne bi samo zadovoljili uvedenjem magjarskoga jezika kao službena, već bi uznastojali, da on i na svim područjima života prevlada, a,,mi pako ni malo volje nemamo narodnost i jezik naš izgubiti“, te,,ako bi već do toga došlo, da bi se morali odreći latinskoga jezika, volimo za naše poI ove uvesti svima razumljivi ilirski jezik, nego narodu nerazumljivi magjarski"., Ilirima, a ne isključivo Hrvatima, zovemo se zato, nastavlja Rakovac, jer hoćemo da imamo literaturu, a znamo, da tri hrvatske varmegje s granicom hrvatskom literature imati ne mogu. Dakle literatura treba da se protegne i na ostalu našu braću po krvi i jeziku, naime na Slavonce. Dalmatince, Srblje, Kranjce, riječju na sve jugozapadne Slavene". Rakovac vjeruje, da su stari Iliri bili Slav en i, ali kad i ne bi to bili, a ko se pod ovim

« ПретходнаНастави »