Слике страница
PDF

imenom možemo svi sjediniti, zašto da se ne sjedinimo, kad pod drugim imenom to nije moguće. Potom prelazi Rakovac na magjaronske prigovore. Zastrašuju plemstvo, da će plaćati poreze kao i kmetovi. To je nesmisao, jer baš ugarske su županije one, koje predlažu, da se plemstvu natovari porez, dok se u hrvatskim županijama nije još ni jednom povela o tome riječ ; to d a k 1 e rade Magjari, a ne Iliri. Prigovara se surki i crvenkapi s polumjesecom i zvijezdom. To je narodno odijelo, a ono drevni ilirski grb, koji dolazi već na hrvatskom novcu u doba Arpadovića i u grbu grada Zagreba. Onda kaže: Iliri dakle hoće narodni jezik svoj i književnost, narodnu prosvjetu, neoskrvnjena svoja prava municipalna, da tako i odsada kanoidosada budemo braća Magjara pod konstitucijom ugarsko m". Konačno svršava Rakovac: „Već je to žalosno, što se mi za narodnost i jezik naš moramo boriti, i to u XIX. stoljeću; žalosnije je, što mi proti konstitucionalnoj našoj braći, koja bi trebala da su nam najveći prijatelji na svijetu, narodnost i jezik naš braniti moramo; no najžalosnije je to, što isti rodjeni domovine sinovi proti vlastitoj narodnosti i jeziku bjesne. Mi ustasmo, da sačuvamo narodu jezik i narodnost od propasti, a proti nania ustade jedna stranka baš ovoga naroda kriveći nas, da mi hoćemo domovinu da upropastimo!"

Ovaj mjerodavni program uzbuni samo još većma magjarone i Magjare, pa ne mogući ništa drugo učiniti uzeše neprekidno i postojano Hire kod dvora tužakati s najnevjerojatnijih stvari: u prvom redu s veleizdaje i šurovanja s Rusijom, to jest da Iliri idu zatim, da poruše temelje austrijskoga carstva, pa onda da stvore samostalnu državu s Gajem na čelu kao samostalnim vladarom. Pokazivali su kod toga kao na dokazala na Dalmaciju, gdje je po ondjašnjoj inteligenciji bilo mnoštvo pristaša ilirizma, onda na slovenske zemlje, gdje je takodjer bilo muževa prijatelja ilirskih, a tako i u Bosni, a naročito medju franjevcima. Sta više, magjaroni dojaviše u Beč i tu novost, da Iliri pjevaju umjesto „Bože živi našeg cara" - - „našeg Gaja", dakako u veleizdajničkoj tendenciji! I tako se borba naroda našega oko njegova jedinstva i ujedinjenja stala od njegovih protivnika tumačiti kao zločin, kao veleizdaja, već kod prvoga istupa; odsada dalje veleizdaja postat će gotovo stalno sredstvo, da se dobije zakonska izlika za nasilno gušenje prirodnoga narodnoga razvitka.

Na ovo svrnu se Ivan Kukuljević u jednom njemačkom članku („Die Nationalitat in Kroatien und Slavonien"), otštampanom najprije u „Luni", književnom prilogu magjaronskoga organa (od početka 1842.) „Agramer Zeitung". On piše: „M i hoćemo da zaštitimo svoju konstituciju, svoja prava i narodn o s t, Sto smo sve dobili po zasluzi svojih djeci o v a. A zar je briga oko prosvjete igdje grijeh? To je jedina tendencija ilirskih Hrvata i Slavonaca. Ima, istina je, kod nas nekoliko rodoljuba, koji s velikom čežnjom bacaju svoje oko na one krajeve preko korduna, gdje sn sinovi jedne majke kao robovi pod turskim jarmom, gdje živi kršćanski narod, koji je nekad bio s nama u zajednici. A ne obvezuju li se kraljevi naši kod krunidbe, da će te zemlje, u kojima gospoduju muslimani, a otete su hrvatskom plemstvu, opet povratiti pod onu vlast, pod kojom su bile? To je tendencija nekih rodoljuba, a donosi li ona pogibli Hrvatskoj, Slavoniji, Ugarskoj ili čitavoj Austriji? Sve druge tendencije, koje nam podmeću, nijesu drugo nego tvorovi bujne fantazije. Svega će toga sumnjičenja nestati, ako Magjari priznadu svim narodima njihovo prirodno pravo narodnosti i jezika. Dogodit će se to, dodju li do uvidjavnosti, da nije možno ni na koji način provesti zamisao magjarskih rodoljuba, to jest sve narode jednim jezikom upravljati". Kako je u to doba Gaj predao redakciju ,,Ilirskih narodnih novina" vještomu i bistroumnomu Bogoslavu Šuleku, inače po rodu Slovaku, uze se i on uplitati u nizu članaka u tumačenje političkoga ilirizma (prema kraju 1842.). Ponajprije istače potrebu jedinstva jezičnoga i pravopisnoga kao prvi i temeljni uvjet književnomu napretku; to bješe prvi zadatak ilirizma, a i inače to je posve prirodno pravo, koje se ne može ni jednom narodu oduzeti. No znatniji je odnos ilirizma spram politike. Sulek ga je ovako obrazlagao: „Dirizam u vezi je i s politikom, jer je svrha njegova izobraženje cjelokupnoga naroda ilirskoga u Austriji i Turskoj živućega,! to sredstvom literature; ali ne znam koji bi pravi čovjek Ilirom ugarskim, imenito pako Horvatom, trzanje ovo zamjeriti mogao, dokle god oni u tom granice ne prekoračuju, koje im zakoni njihovi obilježiše. Grešili bi oni, vredjali ustav i prestolje, kad bi nastojali politiku u užem smislu u svoje preuzeće potegnuti, kad bi se u upravljanje svih ilirskih pokrajina miješali, ili nekakvo općenito ilirsko carstvo „a la Napoleon" osnovati nastojali". Tko tako govori (tuži!), taj to mora i dokazati. Simpatije spram Slavena pod turskim jarmom, ilirski grb, Šafarikova mapa slavenskih jezika, sve to nijesu još nikakovi dokazi, da Iliri idu za revolucijom, jer bi se po tom mogli svi narodi okrivljivati, pa i sami Magjari. Hrvati odlučno odbijaju svaku sumnju, da teže za novom konstitucijom. To im priznaju i Magjari, da su konzervativni, da su tvrdoglavi kao sredovječni narodi, pa kako ih mogu prekoravati s takovih tobožnjih prevratnili misli? Istina je, da Hrvati miješaju politiku u ilirizam, da se upuštaju u utjecanje kod uprave ilirskih pokrajina. A1 i Ilirija su sve one države, gdjegod stanuje narod ilirski, dakle sve pokrajine do Balkana. Sav taj narod govori jednim jezikom, pa stoga može i imati jednu literaturu; ali jedno carstvo iz ovih pokrajina učiniti ne bi uspjelo ni svjetobornomu AtiH, a kamoli nam slabim novinarom. U širem dakle znamenovanju ilirizam se odnosi samo na jezik i literaturu." — Konačno se i Vukotinov i ć oglasio u toj raspri odbivši najodlučnije klevetu veleizdaje, jer da pod crvenkapama nema nemirnih glava, koje žele bunu i raspre medju pukom zametnut, već hoće slogu.

Medjutim stigoše oba dvorska odredjenika u Zagreb, komesar Šišković i ban Haller. i to prvi dne 1. oktobra, a drugi 17. istoga mjeseca. Komesar Šišković pokuša u prvi kraj, da obje stranke izmiri, nakonšto bi se nagodile, a kad uvidje, da od toga ne može ništa da bude, onda započe istragu saslušavši nakon prisege mnogobrojne svjedoke obiju stranaka. Opravivši to ostavi Zagreb, u koji se povrati tek početkom 1843., da posao nastavi saslušanjem okrivljenih. Nakon toga opet ostavi Zagreb, a da nije nikake presude izrekao.

Budući da se općenito držalo, da novi ban dolazi s misijom, da „napravi reda" u Hrvatskoj, a napose još se isticalo, da će njegovu „jaku ruku" u prvom redu imati osjetiti Iliri, zaključiše oni na predlog samoga Gaja, da će novoga bana kao potkralja i predstavnika hrvatskih municipalnih prava svečano dočekati, i to sa što većim brojem svojih pristaša iz cijele zemlje, s razloga da ban podjedno odmah prvi dan vidi, da su Iliri snažan politički faktor. Kao dan instalacije odredjen je 18. oktobra, za koji ban Haller pozove na sabor u Zagreb hrvatske i slavonske staleže i redove.

« ПретходнаНастави »