odnose po zove Gaja na red, te da mu strogo naloži, da u buduće nikakovih pisanih stvari, ni drugo slično u Bosnu više ne šalje.

Još onda, kad je ovo pismo pisano u Travniku, već je ban Vlašić bio više dana mrtav († 16. maja), pa tako kad ono stiže u Zagreb, dospje u ruke službenoga tumača, koji ga otpremi u Budim, a odavle onda došlo je na ruke grofu Sedlnitzkome 25. jula, koji ga predade knezu Metternichu. Medjutim bješe knez Metternich još u maju obaviješten izravno od biskupa Barišića, da se u Bosni sprema ustanak pod vodstvom onoga mladoga katoličkoga franjevačkoga klera, koji je pristajao uz Gaja i ilirizam. No istodobno saznao je za to i ruski državni kancelar grof Nesselrode, te odmah otpremio (28. maja) na ruskoga poslanika Tatiščeva u Beč depešu, u kojoj mu javlja čitavu stvar, te izrijekom ističe, da je duševni vodja svega toga Gaj u Zagrebu (parmi ceux qul les bercent de ces espérances on signale surtout un savant très connu à Agram, le Sr. Gay, qui est en quelque sort l'âme de ce complot), pa da kod kneza Metternicha bezodvlačno poradi, da se tim nesigurnim odnošajima na tursko-austrijskoj granici što prije učini kraj. Istodobno saznalo se dakako i u Rimu za tobožnju bunu bosanskih franjevaca, kojoj da je vodja izdavač „Ilirskih novina“ Ljudevit Gaj u Zagrebu, a on da je u vezi s francuskim buntovnicima, koji mu preko ministra Thiersa pos aše preko mil jun franaka za buntovne svrhe, nadalje sa češkim protestantima i ruskim šizma

ticima! Dašto, sada se i papinski nuncij Altieri obratio na kneza Metternicha u tom tobože opasnom poslu tražeći od njega pomoći za ugroženi katolicizam u Bosni. Metternich se odista izjavio nunciju spremnim, kako sam Altieri piše 3. jula u Rim, da se pothvati preuredjenja bosanskih franjevaca, a to stim više,,,što je uvjeren, da u Bosni potajno podžiže neslogu rusko-slavensko-ilirska propaganda“ (quanto è più convinto, che una propaganda russoslavo-illirica vi soffia dentro segretamente il fuoco. della discordia).

Samo je po sebi jasno, da su sve te vijesti veoma uzrujavale kneza Metternicha, pa se stoga preko ministra Sedlnitzkoga obrati na razne svoje pouzdanike u Hrvatsku, da mu pribave o čitavoj stvari sigurnih i pouzdanih informacija. Dok su Mojzes i Klobučarić istinu izvješćivali, to jest, da su sve one glasine izmišljene i pretjerane, pa da o kakovoj buni u Bosni nema ni govora, dotle su pristalice magjaronske stranke, kao prior. vranski Josip Schrott, teško oklevetali Ilire smatrajući one vijesti vrlo vjerojatnima, premda nijesu ništa uzmogli dokazati. Kroz čitavu godinu 1840., 1841. i 1842. daje se bečka vlada informirati o svakom koraku Ilira, pa kako su joj dolazile protivuriječne vijesti, bijaše u neprilici ne znajući komu da pravo vjeruje. Novu nepriliku vidio je knez Metternich u zagrebačkoj restauraciji. Sada se podigoše protiv Ilira listom svi Magjari, pa i sam palatin nadvojvoda Josip, stric kralja Ferdinanda V. (30. nov. 1842.) ; a kad još i novi ban Haller izravno izvijesti kralja, kako su u Hrvatskoj prilike upravo nesnosne, po

radi uzbudjenja medjusobnih neprijateljstva i strančarstva", onda se knez Metternich odluči, da se ima izdati kraljevska naredba, kojom se zabranjuje uporaba imena ilirskoga, za koje su mu magjaroni dojavljivali, da su ga Gaj i njegovi drugovi sami sebi uzeli bez ikakove više dozvole, a baš to ime da je glavni razlog svim smutnjama u Hrvatskoj. Kraljevska naredba izdana je u Beču 11. januara 1843., te je glasila ovako:,,Njeg. car. kr. Veličanstvo s bolju je razabralo, da se u Hrvatskoj javljaju prepirke i svadje. Njeg. Veličanstvo ne želi doduše, d a se razvijanje narodnoga jezika dokle se ono kreće u granica ma zakona, sprečava, pa će i podupirati municipal na prava Hrvatske protiv svih navala, ali ne će, da se pod izlikom brige za održanje narodnosti medju podanicima sije sjeme ogorčenja i cjepkanja. Pa kako su se na najvišem mjestu pobrinuli, da se u Ugarskoj u buduće ne daje nikaki uzrok sličnim razdraživanjima, nalaže Njeg. Veličanstvo, da se i u Hrvatskoj ima zapriječiti svaki povod ovakovim ogorčenjima, i zato se s obzirom na Hrvatsku i Slavoniju i njihov jezik, zabranjuje naziv ilirski, ilirzami Ilirija, što je došlo u porabu, a zabranjuje se za novine i javne spise, a napose kod javnih rasprava i u školama. Učitelji imadu u svakoj zgodi poticati mladež na ljubav i slogu prema svima, koji govore drugi jezik, te imadu ne samo zabraniti sve navale poradi različitosti narodnosti, nego krivce i kazniti. Uopće se ima mladeži

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

18

zabraniti svako učestvovanje kod politike, što će se postići ozbiljnim njegovanjem znanosti, a oni učitelji i uzgojitelji koji bi protiv ovoga radili, imadu se prijaviti Njeg. Velič. Nadalje se u redigovanju časopisa imadu onemogućiti svi oni izrazi, te bi mogli vrijedjati medjusobno čuvstvo ili izazivati potiskivanje jedne narodnosti nad drugom, a ima se raditi i oko toga, da se narodnosti medjusobno poštuju, te da se prirodno razvijanje jezika (koliko to odgovara zakonima) medjusobno ne sprečava. U tom pomirljivom duhu imadu raditi i oblasti čuvajući se, da same nezakonito ne navaljuju na magjarski jezik, i da te navale zapriječe u ogorčenim političkim spisima i kod drugih. Sve se to ima provesti po želji Njeg. Velič., koje hoće, da se povrati mir medju razdražene stranke, ne bi li se što uspješnije dalo poraditi oko sloge izmedju Ug a rske i Hrvatske, i ne bi li se na taj način podiglo narodno moralno i materijalno blagostanje".

O ovoj naredbi svojoj obavijestio je kralj istoga dana 11. januara 1843. još i palatina nadvojvodu Josipa, ugarskoga kancelara grofa Majlátha, predsjednika dvorskoga ratnoga vijeća grofa Hardegga, bana grofa Hallera i zagrebačkoga biskupa Haulika. U Zagrebu oglašena bi kraljevska naredba u srijedu 18. januara; toga dana izišao je posljednji broj „Ilirskih novina", jer već u subotu 21. izidjoše,,N a rodne novine" s književnim prilogom ,,Danica horvatska, slavonska i dalmatinska". Podjedno je uklonjen, odnosno zabranjen ilirski grb, a od cenzorskoga mjesta ot

pušten ilirski oduševljeni prijatelj Moyzes i stavljen Magjar profesor Má tsik.

po

Eto, ovako se osvetiše magjaroni za zagrebačku restauraciju.

VII.

Ustavna borba.

(1843.-1844.)

Zabrana imena ilirskoga upravo je prenerazila narodne rodoljube. Razumije se, da se odmah stao tražiti krivac. Osobito je značajno, da su prve glave ilirske mislile, da su ga našle u Ga j u, dokaz koliko li ih smuti nenadani udarac. Tako piše 28. januara Stanko Vra z prijatelju Ivanu Trnskomu, pun gorčine na politiku i njena neprijatna iznenadjenja, na koju pojavu još tada naše društvo nije bilo spremno, a očito i s razloga, što mu je pomenuta zabrana pomrsila njegove književno-narodne ideale, ovako:,,Po svoj prilici dopr'o je već i do vas onaj tužan glas, da je uslijed vlastoručnoga pisma carskoga ukinuto ime ilirsko. Povod tomu dala je bukai barbarizam s kojim su nekoji domorodci nastojali ime to iu politički život uvoditi. Dokinuto je dakle to ime, koje smo mi tako pozorno i sa svom brigom i ljubavlju dizali, osobito po krivnji jednoga čovjeka, koji je imao pouzdanje čitavoga naroda, i koji sa svim tim nije radio i postupao s azlogom, ne slušao i ne gledao savjeta ostalih,

a