Слике страница
PDF
ePub

nja ni svjetske ni crkvene službe." Debatu o toj zakonskoj osnovi, koja je značila potpunu propast mnogovjekovne hrvatske i narodne i političke osebujnosti u sklopu zemalja krune sv. Stjepana, otvori dne 5. jula sam predsjednik Szerencsy i odmah u početku primijeti, da je sedma točka ove zakonske osnove skopčana s velikim poteškoćama. Staleži da su i onako već izrekli načelo, da se ne žele miješati u nutarnje hrvatske poslove, dapače da se Hrvati mogu kod kuće služiti jezikom, kojim god hoće. Stoga on drži, da se ta točka može da odnosi samo na one službe, koje su zajedničke, pa prema tome treba da se onaj rok izostavi s obzirom na čisto autonomne hrvatske službe. Iza ove predsjednikove primjedbe ustane požeški zastupnik Gustav Marković, te reče, da oni, koji ga poslaše, žele, da u Hrvatskoj ostane isključivo latinski jezik diplomatskim, pa stoga neka se ova zakonska osnova ograniči isključivo na Ugarsku. Zastupnik srijemske županije Eduard Cseh opet istače, premda je magjarski jezik u njegovoj županiji najviše napredovao, ipak još nije toliko, da bi se u njemu moglo budi uredovati, budi obuka vršiti, pa zato da zakon sam ne bude neprovediv, neka se i slavonskim trim županijama, kao Hrvatskoj, dade izvjesni rok, do kojega treba da nauče magjarski jezik. Ovoj se izjavi onda pridruže još zastupnik virovitičke županije Lud ovik Szallopek, riječki Mihajlo Horhy i bakarski Bartol Zmaić. No Magjari u dugoj debati, koja se prenese još na 6. i 8. jula, nikako ne htjedoše da popuste, a naročito ne željama sla

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

21

vonskih zastupnika, jer su svi od reda naprosto smatrali Slavoniju kao već inkorporiranu zemlju Ugarskoj. Zakonska osnova bi dakle prihvaćena, te otpućena velikaškoj kući, a nato bi sabor poradi popravka zgrade odgodjen na 24 dana.

Kad se sabor opet sastao početkom augusta, uze cirkularna sjednica 8. augusta u raspravu medjutim stigli odgovor velikaške kuće u turopoljskom pitanju. Taj je glasio, da se ova stvar ne može podastrijeti u onoj formi, u kojoj je staleži predložiše Njeg. Veličanstvu, jer osim što sadržaje ,,neke dogadjaje i prava“ (jogok), koja baš nijesu tako jasna, da bi se na njima dala izgraditi saborska predstavka kralju, zaslužuje veću pažnju mnogogodišnja dosadanja praksa hrvatskoga sabora, pa bi stoga trebalo ponajprije stvar riješiti redovitim administrativnim putem, Bit će dakle najbolje, ako staleži odustanu od svoje naumljene predstavke Njeg. Veličanstvu. Što se pak tiče spomenutih nutarnjih pokreta u Hrvatskoj, velikaši će složno istupiti sa staležima, čim budu dokazani pouzdanim podacima. U debati, koja se razvi, nakon što je ovaj odgovor pročitan, prevladalo je mišljenje, da se turopoljska tužba nema napustiti, a naročito kad je komeš Josipović izjavio, da mu je stigao nov protest potpisan od 460 plemića zagrebačke županije, koji traže, da se nanovo sastane hrvatski sabor, da bira svoje poslanike na požunski sabor. Sada bi zaključeno, da se pitanje i opet stavi na dnevni red u staleškoj kući.

Ova je potom 12. augusta uzela u raspravu pitanje o protestantizmu u Hrvatskoj, dašto i opet u nenazočnosti hrvatskih poslanika. Debatu otvori predsjednik Szerencsy, te izrijekom istaknu, da se ovo pitanje ne može bez privole Hrvatske riješiti, dakle ni pravovaljan zakon stvoriti, pa stoga je bolje, da se pitanje prepusti budućnosti. No sabor ne prihvati mnijenja predsjednikova, a glavni mu je tumač bio zastupnik boršodske županije Bartol Szemere, koji tom prilikom izreče osobito značajan govor. On se ne će upuštati u potanje pobijanje predsjednikovih argumenata, reče, već jer misli, da je i u tom pitanju upletena neka spletka ilirske stranke, smatra nužnim, da izjavi jedamput zauvijek svoje mišljenje o zahtjevima i pravima, što ih vazda ističe ota nemirna stranka, i to ne samo u vjerozakonskom pitanju, nego u svakom, kad god se radi o napretku magjarskoga naroda. Jedva da ima koje životno pitanje magjarsko, protiv kojega ne bi Hrvatska bila istupila.,,Mi želimo, da se naše saborske rasprave vode na magjarskom jeziku, tko protestira protiv toga? Hrvati. Hoćemo da magjarski jezik, po kojemu su i država i kruna dobile svoje ime, učinimo državnim i službenim, a tko se tome opire već pola vijeka? Hrvati. Radi smo, da opći porez porazdijelimo jednako medju sve stanovnike pod krunom sv. Stjepana, pa tko se diže protiv ovoga načela pravednosti? Hrvati. Županije. srijemska, virovitička i požeška od postanka su dio naše domovine, a tko to osporava ? I opet Hrvati, premda ona zemlja, koju oni posjeduju, čini jedno tijelo

*

s Ugarskom u tolikoj mjeri, da počevši od Karpata pa do jadranskih obala nitko ne može da nadje državne medje, dok je ima spram Poljske, Austrije, Štajerske, Kranjske, Moravske, dapače i spram Erdelja. Pa ipak zar Hrvatska ne traži za sebe pravo, da stvori zakon, po kojemu će po miloj volji budi isključiti budi primiti gotovo četiri milijuna gradjana opće domovine (közhaza), kao da je njihova zemlja plemenitija, kao da je isto tlo njihovo katoličko, koje ne trpi na sebi kršćana druge vrste! A što je princip toga vječnoga opiranja ? To, što je po njihovu mišljenju Hrvatska nezavisna i samostalna kraljevina, to, što oni drže, da opće magjarsko zakonodavstvo kod njih ima samo u onim stvarima potpunu vlast, za koje im se ne čini zgodnim da reknu, da takodjer idu u red njihovih municipalnih prava... Tako su dakle Hrvati istupljivali protiv nas, no svagda s načelom nezavisnosti i municipalnosti, premda u različitoj slici i u različitim pitanjima. Vazda pak govore kod svakoga pitanja, da ono pripada medju njihova municipalna prava, dok mi njima odgovaramo, da je Hrvatska pridružena i podjarmljena zemlja i da bi bio pravi politički apsurd, kad ne bismo mogli stvarati zakona, koji bi i njih vezali, a oni da mogu utjecati na stvaranje svakoga zakona, koji je za nas obvezatan! No već je minulo doba, da se time još i dulje zabavimo, jer je nastala potreba, da onu zemlju i puk, što smo ih jednom na bojnom polju oružjem sebi pribavili, sada po drugi put pokorimo na političkom polju razlozima, ali ne da nam budu sluge, ali ni zato, da budu nad nama,

već zato, da nam budu sugradjani i da se ne krate pokoravati općem magjarskom zakonodavstvu". İza toga upita, gdje je taj ugovor, na koji se Hrvati vazda pozivlju, te konačno izjavi želju, neka Hrvati pokažu danas ili sutra ili nakon po godine, kad im se htjelo bude, taj izvorni starinski ugovor izmedju obiju država, neka posvjedoče historičku svoju nezavisnost od općega zakonodavstva, neka vjerodostojno nabroje sva ona municipalna prava, koja su izvan kruga ili nad krugom magjarskoga zakonodavstva. ,,Po drugi put oružjem u ruci, reče doslovno Szemere na kraju svoga govora, mi se s vama hrvatska braćo boriti ne ćemo, ali protiv otpora mrskih Ilira za počet ćemo boj na političkom bojištu i to razlozima. Ova izjava tim je potrebnija u tom pitanju, jer dok mi ne nadvladamo njih, ili oni nas, dotle medju nama sloge biti ne će". Kad je Szemere dovršio govor svoj, odmah se požuri predsjednik, da oslabi argumentaciju njegovu, primijetivši, da se govornik najvećim dijelom udaljio od dnevnoga reda, a neke mu točke govora ne stoje. Tako da nije bilo razborito pozivati Hrvate, da pokažu starinski ugovor, koji je osnov njihovih municipalnih prava, jer,,,mnogo ima takovih sloboština, kojih se autentičnost ne da iz diploma dokazati, pa baš i mi Magjari sami smo u takom položaju, da baš ono smatramo najkrepčijim zakonom našim, što originalnom ispravom ne

« ПретходнаНастави »