Слике страница
PDF
ePub

pana luči, da se izbora cembra 18

Medjutim je nezadovoljstvo Magjara uvećao još i ponovni neuspjeh magjaronske stranke u Hrvatskoj.

Poznato nam je, koliku li je viku podigao komeš Josipović poradi „nezakonite“ restauracije županije zagrebačke od 31. maja 1842. Znamo i to, da je vlada poslala kao svoga komesara virovitičkoga župana Josipa Šiškovića, da stvar istraži. Konačno ona odluči, da se ima opraviti nova resta uracija. Kao dan izbora odredio je potom veliki župan Nikola Zdenčaj. 9. decembra 1843. Već davno prije toga dana uzeše se magjaroni spremati na izbor, a pomogli su ih i prijatelji u Požunu znatnom novčanom svotom, tako da je svaki njihov čovjek dobio 5 for. „dnevnice“. Kako su bili uvjereni, da će pomoću brojnoga seljačkoga plemstva, naročito turopoljskoga i svetoivanečkoga, pobijediti, zaključili su pod svaku cijenu makar i silom provaliti u županijsku zgradu, sadanje „ilirsko“ činovništvo svrgnuti i novo svoje izabrati, a onda o po zvati hrvatske posla nike s požunskoga sabora, te izravno i za brati druge i konačno odaslati na kralja predstavku, kojom bi ga zamolili, da skine s velikožupanske časti ,,Ilira“ Nikolu Zdenčaja, a da imenuje grofa Ivana Nep. Erdödyja, administratora županije varaždinske. Još se govorilo, da magjaroni namjeravaju toga dana provaliti i u Gajevu štampariju, te je do temelja uništiti. Razumije se, takove glasine ispunile su narodnu stranku teškim brigama, pa stoga i stiže već prije odredjena dana grof Albert Nugent sa 130 svojih bosiljevačkih slobodnjaka (serežana) oboružanih

kopljem a pod crvenim kapama u grad, te se porazmjestiše poglavito oko kuće grofa Janka Draškovića. Isto tako došlo je već 8. decembra u Zagreb preko 700 Turopoljaca, te oko 400 glava ostaloga seljačkoga plemstva, dakle ukupno oko 1100 ljudi, oboružanih puškama, pištoljama, sabljama, gvozdenim maljevima i sjekirama, te se smjeste, a naročito Turopoljci, poglavito u kući komeša Josipovića, koga taj puta poradi požunskoga sabora nije lično bilo u Zagrebu, pa tako, preuzeše vodstvo grofovi Aleksandar Drašković i Antun Erdödy (brat Ivana Nep.), baruni Levin i Juraj Rauch, te plemići Karlo Jelačić, Aurel Kušević i drugi neki. Ujutro 9. decembra pora zdijeliše se Turopoljci u tri čete : u prvoj stupahu mladji ljudi oboružani puškama i pištoljama, u drugoj oni sa sabljama, a u trećoj, sastavljenoj od starijih ljudi, oni sa sjekirama i maljevima. Baš pred 9 sati, kad je imala započeti skupština, zapute se na Markov trg pod vodstvom pomenutoga plemstva. Kad je veliki župan Zdenčaj sa znao za sve te pripreme magjarona, a i videći brojčanu njihovu premoć, odluči se, da se svaki sukob spriječi, od goditi resta u r a ciju na neizvjesno vrijeme, čime su bile sporazumne i vodje narodne stranke. I doista, kad bi na vratima županijske zgrade pribijen oglas o odgodi skupštine, pristaše narodne stranke najvećim dijelom ostave Markov trg, te podju kući, tako da je tek malo njih ostalo pred županijskom zgradom s namjerom, da vide, kako će odgoda restauracije djelovati na magjarone. U toj kupini od kakih tridesetak većim dijelom mladjih ljudi bio je i sin

gradskoga načelnika Karlo Štajdaher. Kad stigoše magjaroni s grofom Antunom Erdödyjem i barunom Levinom Rauchom na čelu do crkve sv. Marka, upozori ih Štajdaher na županov oglas, našto se razvi žestoka prepirka i rječkanje, u kojoj arkivar Aurel Kušević ispali svoju pištolju u Štajdahera, ali ga srećom promaši. Na taj hitac razbjesni se prava bitka, u kojoj se sjeklo sabljama, a naročito se odlikovaše „viteštvom“ oba pomenuta velikaša, te pucalo iz pušaka i pištolja s raznih strana, dapače i iz privatnih kuća poznatih magjarona Feriča i Zerpaka. Razumije se, ona mala četa mladih narodnjaka bješe za čas rastjerana, jer je bila bez oružja, no koliko su bili neki od njih oboružani sabljama, vratiše magjaronima milo za drago. Poginula su u svemu dva čovjeka, jedan Turopoljac i vrtljar grofa Nugenta Juraj Mrzljak, koga su magjaroni naprosto sasjekli, nakon što ga je ponovnim hicem srušio na tle Aurel Kušević. Kad je skoro potom stigla na molbu župana Zdenčaja vojska na Markov trg, već je pokolj svršio „pobjedom“ Magjarona, kojom su se mnogo hvastali ; u toj radosti pozdraviše vojnike s glasnim „vivat“, a čulo se i povika : „Magjari su prevladali“ i ,,Magjarski bumo govorili“; vojnici su naime bili rodjeni Magjari, a tako i mnogi časnici njihovi. Medjutim još iza prvoga Kuševićeva hica uzeše mnogobrojni magjaroni bježati, te se razletješe po čitavom gradu, tako da ih je jedna četa doprla i na Kaptol, s čega se uznemiriše klerici, te izidjoše iz sjemeništa oboružani batinama i kolcima, a neki i sabljama, pa poletješe Dugom ulicom, da će na Markov trg. No on je već bio pra zan, a vojska za

tvorila je sve ulice, koje su vodile do njega, pa tako se klerici vratili natrag. Potom bi Turopoljcima i Svetoivancima zapovjedjeno, da se odmah udalje iz grada i da podju kući, a za zaštitu dade im vojnička oblast na njihovu molbu po pola kumpanije vojnika kao pratnju; Turopoljce ispratiše vojnici do Savskoga mosta, a Svetoivance do Maksimira. Oko podne već je u cijelom gradu zavladao mir.

Sramotni ovaj dogadjaj odluče magjaroni odmah upotrebiti u svoju korist. Još istoga dana sastave na kralja predstav k u, u kojoj mu se potužiše, da kad god pristupaju skupštini, nikad ne mogu da vrše svoje pravo, jer ili je odgodjena, ili ih sprečavaju protivnici oružanom silom. Stoga mole, da im se što prije udovolji pravu. Pored toga zaključiše magjaroni još i posebnu de putaciju poslati najprije u Požun pred palatina, a onda u Beč pred kralja. I odista, već za kratko vrijeme sastanu se oni, koji će poći u toj deputaciji, da se zapute u Požun; bili su to pored grofa Ivana Nep. Erdödyja kao vodje još i brat njegov Antun, pa baruni Levin i Juraj Rauch, grof Aleksandar Drašković, Rikard Jelačić, Koloman Bedeković, Aurel Kušević, Ludovik Mikšić, Emerik Bušić, Danijel Farkaš, Pavao Krajačić, Stjepan Kos i Stjepan Pavleković. Medjutim na glas o dolasku ove deputacije u Požun (sredinom januara 1844.), podju sva tri hrvatska poslanika palatinu, da ga o čitavoj stvari točno informiraju, te da prepriječe neistinito prikazivanje dogadjaja od 9. decembra, a još i zato, da ulože protest protiv izjave, kao da bi ta deputacija govorila u ime plemstva županije zagrebačke i varaždinske. No starac palatin, koji se već davno osjećao upravo Magjarom, primi vrlo hladno hrvatske poslanike odgovorivši im, da zasada još ništa ne zna o svemu što se zgodilo. Nešto docnije stupi pred nadvojvodu Josipa u sjajnom odijelu magjaronska deputacija, koju on vrlo srdačno primi i kod sebe zadrža gotovo dva puna sata, za koje su mu vrijeme članovi deputacije prikazali, dašto sa svoga stajališta, opće prilike u Hrvatskoj, a naročito navališe na narodnu (ilirsku) stranku, koja da je svemu zlu kriva. Od palatina pošla je deputacija banu grofu Halleru kao bajagi da mu se pokloni, no zadrža se kod njega tek kakih pet časaka, a onda ode na ručak komešu Josipoviću, dok su svi zajedno bili na večeri kod čanadskoga zastupnika Klauzála, gdje se nadjoše na okupu još i neki drugi magjarski prvaci. Iz Požuna krenuše magjaroni zajedno s Josipovićem u Beč, pokloniše se kralju i ministrima uz uobičajene ceremonije i fraze, a da se nije ništa značajnije odigralo. Istodobno uze se i sabor baviti turopoljskim pitanjem, a kroz to uopće hrvatskim prilikama, dašto na podjarivanje komeša Josipovića. Već 23. januara 1844. uze cirkularna sjednica magjarskih zastupnika tražiti, da se velikaši izjave na vraćeni im predlog od strane donje kuće, na što odista velikaši uzeše u ponovnu petodnevnu raspravu turopoljsku tužbu (30. i 31. januara, te 1., 3. i 5. februara). Odmah u početku rasprave predloži grof Franjo Zichy, da bi tužbu i opet trebalo vratiti staleškoj kući uz opomenu, da se ova stvar

« ПретходнаНастави »