Слике страница
PDF
ePub

ima uputiti na redoviti, administrativni put, jer da se sabora nikako ne tiče, dok je grof Leopold Nádasdy držao, da će bolje biti, ako se tužba Turopoljaca, takova kakova jeste, ravno pošalje bez primjedbe Njeg. Veličanstvu na blagohotno rješenje, čime će se zacijelo zadovoljiti i staleška kuća. Potom se razvi burna debata ne toliko oko ova dva predloga, koliko uopće o hrvatskim stvarima. S magjarske se strane govorilo vrlo uzbudjeno i žučljivo, a ni s hrvatske strane nije bilo blaže. Od Hrvata sudjelovali su biskup Haulik, župan požeški grof Nikola Szécsen, Ivan Nep. Erdödy, Aleksandar Drašković, Franjo Kulmer, Herman Bužan i ban Haller. Napokon je palatin proglasio rezultat ove duge debate : većina je kuće prihvatila predlog grofa Franje Zichyja, to jest da se turopoljska tužba ima zabaciti, jer ne pripada na sabor, no uz dodatak, da se ima Njeg. Veličanstvu otpremiti posebna predstavka s molbom, da bi blagoizvoljelo pozornost svoju svratiti na nerede u Hrvatskoj, te time i Hrvatsku i Ugarsku umiriti. Kakovom li se strasti vodila ova petodnevna debata najbolje pokazuje, što je poradi nje došlo do prepirke izmedju bana grofa Hallera i grofa Ladislava Tekelija koja svrši d v oboje m (8. febr.) 1 No mnogo je važnija posljedica ove debate kao i tužbe magjaronske deputacije bilo to, da je veliki

je palatin

est prihvatila predise duge debata

10 tom je poslu čuo nešto i Ambroz Vraniczany u Beču, pa piše odanle Gaju 22. februara : „Ban porad nekojih u naglosti pri tabuli velikaša izrečenih riječi imat će puno neprilike sa velikaši, i čujem, da ga mnogi ho. éoju na dvoboj pozvati.“ Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

23

župan Zdenčaj, dašto poglavito nastojanjem palatinovim, pozvan, da umoli za svoje umirovljenje, koje je onda i uslijedilo 15. februara; istoga pak dana imenovan je i ban grof Haller njegovim nasljednikom na zagrebačkoj županskoj stolici dobivši ujedno nalog, da opravi novu restauraciju „kad bude za dobro našao“. Sedam dana docnije opet, to jest 22. februara, imenovan bi bačkobodroški veliki župan Josip Rudić kraljevskim komesarom, da povede istragu o krvavim dogadjajima 9. decembra. Još prije toga (7. febr.) bješe maknut s mjesta vrhovnoga školskoga nadzornika vrijedni Antun Kukuljević, koga zamijeni naslovni biskup Josip Schrott, pristaša magjaronske stranke. Promjene je ove potom primila do znanja mala skupština županije zagrebačke dne 4. marta

Medjutim se zastupnici donje kuće uzeše, dašto u dogovoru s Josipovićem, baviti izradjivanjem zakonske osnove, kako da se Turopolje preuredi tako, da bude kao samostalna oblast, koja se izravno pokorava ugarskoj vladi (namjes. vijeću), izlučena iz opsega županije zagrebačke, dakle da se s Turopoljem zbude ono, što će se docnije (sve do danas) zbiti s Rijekom.

nici od 12. marta i bi zaključeno, da se ima o tom pitanju izraditi od posebnoga odbora opširni elaborat, a naročito s obzirom na buduće nutarnje uredjenje Turopolja. No već u cirkularnoj sjednici od 29. maja izjavi Josipović, da će Turopolje od namjeravanoga preuredjenja – budući da je ono

premaleno, a i presiromašno, da samo nosi potrebne terete – jedino onda imati koristi, ako se od ž u pa nije zagrebačke odcijepi s njime zajedno još i preostali preko sa vski kraj nekoć zvan Severin. Josipović, ili bolje reći oni, s kojima se dogovorio, htjedoše dakle, da svu hrvatsku zemlju s desne obale Save, kao nekoć u francusko doba (1809.-1814.), a onda u austrijsko (1814.-1822.) otkinu od Hrvatske, te izravno podrede i priklope Ugarskoj. No predlog ovaj propade, jer se većini staleža ipak učinio neprovedivim uza sav napor i domišljanje nekih zastupnika. Konačno bi zaključeno, da se stvar zasada odgodi. Drugi dan potom, 31. maja, prihvaćen bi predlog, da se od posebnoga odbora imade izraditi samo ona zakonska osnova o preuredjenju Turopolja, te bi odaslana zastupničkoj kući na prihvat, u kojoj su opet nakon proglašenja kraljevskoga rješenja od 23. januara 1844. u pogledu opće uporabe magjarskoga jezika, hrvatski poslanici nesmetano govorili latinskim jezikom, a i govori su im se unosili u zapisnik. Predlog glede zakonske osnove o preuredjenju Turopolja pročitan bi u donjoj kući dne 14. juna, te bi bez veće debate od većine prihvaćen i poslan gornjoj kući. Hrvatski pak poslanici, Karlo Klobučarić i Metel Ožegović, uložiše protiv predloga protest, ako ona zakonska osnova o preuredjenju Turopolja bude sadržavala kakih povreda municipalnoga prava Hrvatske, kao i zato, ako se njome kani mimoići hrvatski sabor, koji je jedini kompetentni forum u tom pitanju. Poslavši velikašima stvar na raspravu staleži potom i opet uzeše u raspravu udvjema cirkularnim sjednicama (5. i 6. jula) poznatu nam već tužbu turopoljsku, koju nikako ne htjedoše da napuste, kako su im poručivali velikaši, što više, pored toga zaključiše, da se ima na Njeg. Veličanstvo otposlati posebna predstavka, te u njoj detaljno prikazati pogubno djelovanje ilirstva i upozoriti vladara na pogibao, što prijeti čitavoj državi od te veleizdajničke misli. U toj sjednici (6. jula) izbaci komeš Josipović, koji i inače nije nikad govora držao, već tek po nekoliko žučljivih izreka izricao, ove karakteristične riječi, (kako ih ubilježiše stenografi): „Ilirska je stranka sastavljena tek od nekoliko ništica, medju koje pripada i zagrebački biskup. Vlada pak neće da Erdödyja onako brzo pomaže kao Zdenčaja. A zašto ? Jer nas Bedeković, koji sebe smatra Hrvatom, izdaje; on je ono u Hrvatskoj, što su u Ugarskoj Cziráky i Somssich (t. j. konzervativci). Ako na m vla da ne pomogne, morat ćemo revoltirati, a jer rdjava austrijanska vlada toga ne će, morat čemo da kle sami sebi pomoći“. Inače pak istače se kao glavni opadač hrvatskoga narodnoga pokreta (ilirstva) peštanski zastupnik Mavro Szentkirály. Sjutradan 8. jula zabavi se predlogom o zakonskoj osnovi o preuredjenju Turopolja velikaška kuća. Čim bi pročitana, digne se b a n Haller, te izjavi, da je i po njegovu uvjerenju odista potrebno, da se preurede odnošaji zagrebačkoj ž u pa niji podredjene o pćine turopoljske, jer da njezina privilegija

iz vremena cara Rudolfa (1582.) i onako više ne odgovaraju potrebama vremena. No odbor, koji će to pitanje proučiti, treba da je biran isključivo iz redova hrvatskoga s a b or a, a ne zajedničkoga, ili drugim riječima, pitanje preuredjenja općine turopoljske autonomna je hrvatska stvar, koja se požunskog sabora ne tiče. Banov predlog potom obrazloži historijskim i pravnim dokazima poslanik Herman Bužan, te bi konačno prihvaćen.

Iza dulje stanke sabor se svrati opet u septembru na hrvatske poslove, kad dne 12. istoga mjeseca uze donja kuća u pretres prema predlogu cirkularne sjednice najprije treću poruku velikašima o turopoljskoj tužbi, a onda posebnu predstavku na Njeg. Veličanstvo glede opasnosti od ilirizma. Kad je pročitana prva točka, uloži protiv nje svečani protest Metel Ožegović, a iza druge izreče dulji govor (latinskim jezikom), u kojem istače, da je ovo vijek narodnosti, pa da se i Hrvati u težnji,da podignu svoju književnost, kao i na obranu svoje narodnosti, uzeše služiti jednim dijalektom. Uza sve to, što su to isto učinili i drugi narodi pa i isti Magjari, „podigoše se protiv ovih književnih težnja najgadnije sumnje i tužbe, koje kad bi istinite bile, trebalo bi da ispune svakoga vjernoga državljanina zgražanjem i ne bi smio da ima pred očima svetije dužnosti, nego iz svih sila poraditi, da se zauvijek začepi izvor takih strahota, koje tobože prijete tolikom opasnošću ne samo državi, već i istom posvećenom kraljevskom prijestolu“. Što se pak narodnosti hrvatske tiče

« ПретходнаНастави »